Švabica

by Laza Lazarević

Priča o zabranjenoj ljubavi između studenta Miše i nemačke devojke Ane.

Genres: Short Stories

56 pages, ebook

First published January 1, 1890

About the author

Laza K. Lazarević (Serbian Cyrillic: Лаза К. Лазаревић, May 1, 1851-January 10, 1891) was Serbian writer and psychiatrist.

He was born in Šabac, in a trader family, where he finished primary and lower high school. In 1865 he studied at the Belgrade Higher School and then Law in Belgrade. With help of the country he leaves to Berlin to study medicine. After he finished the studies he became specialist doctor of the General State Hospital in Belgrade. Since then to his death, Lazarević worked on organisation of Serbian medicine as a primarius. He was a member of the Serbian Learned Society and SANU, doctor in 1876-1878 wars, major, organiser of the large reserve hospital in Niš during the Serbian-Bulgarian war (1885), vice-colonel, writer and translator and medicine scientist (published 22 works in local and foreign magazines). He founded t first modern geriatric hospital was founded in Belgrade, Serbia in 1881. His works are translated in numerous languages. He died in Belgrade as personal doctor of king Milan Obrenović IV.

Reviews

[thefogweaver · Rating 3 out of 5]

Vidis kako ovde moze bez edipovskih upliva

[Nemanja · Rating 5 out of 5]

Наравно, кад год ме нешто тера да читам без престанка, јер оставља јак утисак, мора да се догоди смрт на крају.
"Предивно, али и ружно! Срамите се! Честитке... <3"

[Stevo Ilišković · Rating 5 out of 5]

Bolje bi bilo da sam što pametno radio, nego što sam piljio njojzi u oči. Šta sam hteo time?

'Odsada će braca Mika ovako da radi.' Hteo sam posle da ustanem iz kreveta, da se udarim desnom rukom po grudima, a levu da ispružim. Onda desnom nogom da lupim o pod: dixi i da se naslađavam svojom nepokolebljivom odlukom. Nisam skočio iz postelje, jer mi je soba bila hladna, a posle morao bih bar na jednu nogu obući cipelu kojom bih lupio o pod. Ali odluka nije ništa izgubila od svoje važnosti... Ona dolazi u 'prijatne uspomene'.

The thing we call a rose would smell just as sweet if we called it by any otber name.

-Mišo - govori mi ona plašljivo - ti ne voliš Nemce. Ja se malu zbunih: - Kako da ti odgovorim?... Da! Ja ih ne volim. No ti mi samapričala da je tvoj deda bio Poljak. - Otac, mati, braća, sestre, svi su Nemci - reče ona nekako žalostivo. - Ti si moja - rekoh ja - ma šta da si.

Napišem pismo i ne znam mu više sadržaja. Znam samo da je počinjalo jednim snom, i u tom sam snu otprilike nacrtao kako sam ja zavoleo Nemicu koja nije lepa, koja je puka sirota i kojoj su već dvadeset i četiri godine.

Čas sam je se klonio i bežao od nje, čas opet, tražio je, ćeretao s njom, hodao kojekuda, ljubio je k'o Ciganka dete.

Ja pristajem, nalazim da je sve razložito i pametno u tvom pismu. To si pravnik, ja lekar - šta nam je stalo što će se skrhati jedno srce? - Nek živi rezon! Mi smo moderni ljudi, pošteni ljudi.

Sve je svršeno - ja sam slobodan. Slobodan kao ptica kojoj je zapaljeno gnezdo i podavljeni ptičići. Lanci su mi skinuti, sli ruke su mi uzete.

[Milica Stojiljkovic · Rating 3 out of 5]

Potpuno suprotno mojim očekivanjima, ispala je jako tužna. Stilski mi se Laza dopada, nisam ga čitala 10ak godina, još od srednje škole