"Znaš li ti, more, šta je to poštenje? To je ona preostala roba u dućanu koja nije više u modi, pa se prodaje ispod cene koštanja samo da je se trgovac oslobodi."
Nušić u svom najciničnijem izdanju, zainteresovan da odgovori na pitanje dokle smo spremni da falsifikujemo i prodajemo svoj integritet za novac. Savest (10 hiljada dinara), poštenje (šest hiljada), čast (3 hiljade sedamsto dinara), zakletva pred sudom (nažalost nismo čuli Sojkin cenovnik)-sve je to artikal za glavnog špekulanta drame. U takvom jednom okruženju, čak i jedna očigledna i sramotna situacija kupljene diplome uspeva da se iznova zataška nizom jadnih šarada, jer ima ko da se proda.
Užasno demorališuće, ali to je i poenta da se malo zamislimo gde može voditi put novca.
"Titula danas vrata otvara, a ne pamet."
Sa druge strane, Nušić ovde isuviše odugovlači sa raspletom, odnosno dodatna radnja ne pruža nikakav vredan doprinos glavnim motivima drame. Pojačava i proširuje domen haotične situacije, to da, ali ta buka ultimativno samo zamara, i ne bi me fascinirala ni u svojoj pozorišnoj verziji. Da me neko pita koja je to jedna stvar koju ne volim kod Nušića, navela bih samo i isključivo ovu zamerku.
"Pa to vam je danas moda: politika, fudbal i razvodi braka."
Kod nas se matrix izgleda nije updejtovao od Nušićevih vremena.