C'è stato forse un momento, agli inizi degli anni Novanta, in cui il giovane marinaio Filip Isakovic ha guardato incantato il mare e la terraferma. Un momento dopo il quale l'oscurità della guerra ha divorato sia lui sia il suo Paese, la Jugoslavia. Due decenni più tardi, ex veterano di guerra e contrabbassista jazz ormai incapace di suonare, Isakovic viene scortato fino all'ospedale psichiatrico di Kovin dove dovrà sottoporsi a un percorso di riabilitazione. In quel luogo fuori dal tempo nel quale vivono persone che Io Stato ha prima mandato in guerra e poi abbandonato, il contrabbassista incrocia la sua esistenza con quella dei compagni di cura, recupera ricordi, suoni e nostalgie di un lontano amore, e soprattutto incontra il dottor Marko Julius che ha vissuto i tempi turbolenti del Novecento, ha aderito alle posizioni di Franco Basaglia e ha fatto di Kovin un personale baluardo di resistenza e ribellione in cui propone teorie antipsichiatriche. Luogo simbolico, mondo nel mondo, l'ospedale di Kovin diventa ben presto affresco di una società smemorata che ha deciso di dimenticare le sue guerre e, come è stato con altre grandi opere del Novecento ambientate in sanatori e luoghi di cura, è l'epicentro di una raffinata narrazione letteraria che trasforma il microcosmo sociale dei malati nello specchio del declino e dei mutamenti di un'intera civiltà.
Saša Ilić rođen je 1972. godine, u Jagodini. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjigu priča (“Predosećanje građanskog rata”, 2000) i dva romana (“Berlinsko okno”, 2005; “Pad Kolumbije”, 2010). Bio je jedan od pokretača i urednik književnog podlistka “Beton” u dnevnom listu “Danas” od osnivanja 2006. do oktobra 2013. Piše redovno za Peščanik i zagrebačke “Novosti”. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.
Počelo je vrlo zanimljivo, prilično obećavajuće. Priča koja se grana u nekoliko vremenskih tokova, svi odaju utisak da se povezuju u jednu logičnu cjelinu, stilski vrlo čisto, što ja zaista volim. Onda su naišli neki momenti koji su već malo ometali to početno pozitivno iznenađenje, počev od dijaloga ili toka misli junaka koji se svako malo prebacuju na neke teme iz umjetnosti iako je okvir neka obična scena ili zaista neka svakodnevna situacija (da, shvatam da je junak muzičar i da je logično da će asocijacije tog tipa biti prvo što mu pada na pamet, ali kad se tako samo gomilaju u raznim, svakodnevnim, običnim situacijama, sve postaje pomalo izvještačeno i usiljeno), zatim tu su određeni karikaturalni opisi, koji istina doprinose grotesknosti slike, ali nekad kao da u toj pretjeranosti izgube jačinu (npr. opisi Lady M.) i postaju eye-roll momenti. Dakle, ne mislim da je ovaj roman loš, kao takav, mislim da se pisanju pristupilo ozbiljno, s jednom velikom, kompleksnom idejom, sjajno osmišljenom, ali krajnji utisak je da je trebalo ipak više vremena da se pojedini dijelovi, pogotovo oni koji stižu kako se bližimo kraju romana, malo više urede i dorade, jer je moj neki glavni utisak bilo to slabljenje intenziteta naracije kako se išlo prema kraju, kao da je nedostajalo snage da se svi tokovi uvežu na najbolji mogući način. Ozbiljno pisanje, ali nedostaje te neke lakoće pripovijedanja koja odaje utisak apsolutne mogućnosti da se pisac izbori s temom koju je odabrao.
Првих неколико страница је било веома занимљиво и обећавајуће, али онда се све некако разводњило и изгубило. Ковинска болница место је радње. У овом азилу налазе се бивши ратници који лече своје психолошке трауме или су ту склоњени против своје воље (има ту неколико општих места и референци на грађански рат у Југославији, наравно са већ прежваканим наративом). Доста је референци на музику (углавном џез композиције, с обзиром на то да је главни лик џез музичар), али је то све некако набацано, без неког дубљег смисла, као да је писац натезао да на сваку страницу убаци понеки стих и алузију. То само оптерећује текст. Сметало ми је такође и склизнуће у политички памфлет (приказ брачног пара Милошевић-Марковић јесте гротескан, чак појачано гротескан, на начин Кораксових карикатура; и то је у реду за дневне новине, али не уклапа се у књижевно дело, поготово оно које претендује да „преживи“ одређени политички моменат). Штета, ово је могао да буде одличан роман.
Moja loša navika da u trenucima čita(la)čke krize umesto da se koncentrišem na jednu knjigu počnem da čitam 15 istovremeno ni ovaj put se nije isplatila. Ovaj roman me u tom smislu nije mazio. Teško mi je pala atmosfera i ton romana, taj osećaj da se pripovedač, a i autor, sve vreme hrane sopstvenom pretpostavljenom superiornošću. Nisam gadljiva osoba, ali su mi pojedini delovi bili zaista degutantni, smišljeni samo poniženja radi, jer će to nekome verovatno biti smešno. Razumite me, daleko sam od fana Mirjane Marković, ali sam takođe daleko od nekoga ko će zdravo za gotovo prihvatati karikature koje su same sebi svrha. S druge strane, pojedini delovi imaju sjajnu i jasnu poentu, jezik je na momente impresivan, ipak, sve to zajedno nije dovoljno za oduševljenje. Čini mi se da bi svedenost i koncentracija, nasuprot razmahivanju svim i svačim, učinili mnogo dobrog Saši Iliću, za budućnost.
Ne mogu se oteti utisku da je u pitanju (još) jedan od 'profesionalnih' romana, pisanih po zadatku, makar i zadatog samom sebi, za nagradu. Koja je na kraju i ishodovana. Mnogo stvari tome svedoči, počev od disproporcije kvaliteta jezika i pripovedanja na samom početku (koji je tu na najvišem nivou, svesno, iskusno, da ubedi urednike pa i neodlučne čitaoce da vredi nastaviti) i onog u kasnijim poglavljima; preko preterano naglašene građanske (cinik bi rekao 'drugosrbijanske') provenijencije gde joj mesto naprosto nije; pa sve do insistiranja na faktografiji (pa i topografiji) koja suštinski nije potrebna, e da bi se iznedrila autentičnost.
Nemate utisak da je roman morao biti napisan, da je priča morala biti ispričana. A to je odlika velikih knjiga. Naprotiv, (sa)učesnik ste nečijeg projektnog zadatka, i, na trenutke, samo uz ozbiljniju samodisciplinu možete ostati uz priču. Tu ste, ali ne marite mnogo (mogli ste komotno i bez toga). Stoga ovo, nažalost, nije trebalo da bude roman ovenčan NINovom nagradom - za nju su ipak potrebne priče koje se ne mogu prećutati. I koje nisu dosadne.
Sa vedrije strane, muzika romana je dobra, prizori, ma koliko 'iznuđeni', jesu autentični, emocija je stvarna i doživljena. Ako se već upustite u čitanje, uz neophodnu dozu discipline i tolerancije za slabije delove, nećete se pokajati. I kud već sam autor daje soundtrack - pustite ga u pozadini.
Ne sreće se često tako veliki poduhvat u našoj savremenoj književnosti kao što je roman Pas i kontrabas, bar ga ja retko srećem. Tekst odaje utisak da je njegovo pisanje zahtevalo obiman arhivski rad, ali ujedno i da nije predstavljalo preterani napor. Pisac je prema sebi bio dopustiv, što je u ovom slučaju dobro i zabavno. Ima tu svega, i reminiscencija na ratne zločine devedesetih, i bacanja ljudi sa terase na parkirano vozilo, i obračuna pištoljima, i tuča, i ludačkih snova, i farmakomafije, i autobiografskih referenci (F-kvartet/Beton) i satiričnog, pa i invektivnog prikaza surovosti para Milošević/Marković. Kao da važi pravilo „kad god postoji mogućnost da se u priči desi neko nasilje, ono se i desi“. Ali ova knjiga je ujedno bogata i pravim književnim biserima, kakav je dadaistički dijalog nad bunarom između oca i majke doktora Dezidera Juliusa u kom je dubina ta koja „prave“ reči izvrće u nejasne ehoe, što može biti i svojevrsni anticitat igre udvaranja između Ljevina i Kiti (i inače, taj epohalno izdvojeni narativni tok donosi ovom delu posebnu vrednost), pa terapije pod maskama, ili stilski savremenije epizode u kojima glavni junak posmatra, u tom trenutku njemu nerazumljive, skajp prenose života iz nekog zapadnog grada, što roman obogaćuje delilovskom atmosferom. Svi ti, i mnogi drugi, različiti postupci i stilovi mogu da se nađu u jednom delu a da ono i dalje ostane jedinstveni književni svet, samo ako se tom delu pristupi kao džez kompoziciji, što je ovde promišljeno i učinjeno, ne samo pominjanjem mnogobrojnih referenci na momente iz opšte istorije džeza, već fristajlovanim kombinovanjem epoha, stilova, tema... Zvuči kao haos, ali nije. Glavni junak je poluostvareni džez kontrabasista koji više ne može da svira, i završava u jednoj ustanovi u Kovinu. Naizgled je to klasična psihijatrijska bolnica, ali se ispostavlja da su svi pacijenti ratni veterani, te da nad njima nezvanični konglomerat institucija kojeg čine država, vojska, ali i EU u društvu velikih farmaceutskih kompanija, aktivno ili pasivno vrše eksperimente. Taj glavni junak, Isaković (ć/č?), se kroz veći deo knjige dvoumi da li da veruje jednom pobunjenom ludaku – doktoru Juliusu, koji je najstariji korisnik ustanove, i čije priče mogu delovati kao deluzije i teorije zavere, ili aktualnoj doktorki Sibinović koja predstavlja licemernost institucija. Sada ću spojlovati i reći da se odlučuje za opasniju i zabavniju opciju, za sabotažu koju je Julius organizovao. Ispostavlja se na kraju da je ta odluka bila, naravno prava, a da je institucionalna ozbiljnost bila samo maska za nasilje i profiterstvo, kao i u ratu. Ratni zločini devedesetih se uspešno povezuju, s jedne strane sa vremenom nacizma, i s druge strane sa takozvanom aktualnom izbegličkom krizom. To povezivanje nije preterano eksplicirano, niti narativno silovano, već je pre izvedeno na nivou muzičke atmosfere, tona koji vlada epohom, i sličnosti pojedinih ličnih sudbina ljudi koji su zbog svojih ili tuđih zločina ostali zarobljeni u lavirintu, nepokretni, jalovi, nemoćni za ljubav. Svi su gubitnici ratova. Vrhunac ove knjige se može pronaći u misli doktora Juliusa koja se javlja tokom njegove priče o nastanku nacizma, da „sve počinje u biblioteci“, i dobro i zlo, i sve ono što se može pronaći na širokoj paleti između te dve vajne krajnosti. Ovaj roman svojom igrivošću i značajem tema koje pokreće na književno relevantne načine, po mom ličnom utisku može da predstavlja važan događaj u našoj savremenoj književnosti (s NIN-om ili bez njega), uprkos nekim nedostacima/viškovima, kao što je konfuzija sa mešanjem transkribovanih i izvorno pisanih imena, čak i kad su u pitanju imena gradova, zatim ne tako beznačajni gafovi poput onog da se Frajburg/Freiburg nalazi u Švajcarskoj, iako je u Nemačkoj, mada je dovoljno blizu, ili sam kraj koji konačno otkriva sveodređujuću traumu glavnog junaka, pripadnika ratne mornarice – to finale koje se ispostavlja kao semantički (pre)potentnije nego što bi trebalo da bude da bi se priča završila onako kako je i tekla i kako jedna džez numera i treba da teče – smooth.
Gran bel libro edito da Keller (che per me è sempre sinonimo di edizione stupenda). Una sorta di Montagna incantata in chiave moderna: un sanatorio nelle profondità della pianura serba, pazienti dalle personalità più disparate, dove per molti la malattia è legata a una guerra finita da poco (le guerre yugoslave), un’analisi della nostra contemporaneità. Molto poetico, a tratti quasi nostalgico. Duro quando c’è da esserlo e molto dolce in scene più intime (ad esempio tra il protagonista e la fidanzata, o tra il dottor Julius - forse il personaggio più poetico di tutti - e i ricordi della madre). Gioiellino.
PAS I KONTRABAS-SAŠA ILIĆ ✒"Vi morate najpre da se setite da biste zaboravili" 🎼Romani istorijske tematike nisu moja šoljica kafe,pogotovo kad je u pitanju novija istorija koju pamtim a rado bih da sam mogla da je izbegnem. Ali-treba se setiti da bismo mogli da prevaziđemo. 🎼Iako je podloga istorijska,naracija u stilu jezz kompozicje s mnoštvom slobodnih improvizacija donosi nam preobilje tema i motiva. 🎼Glavni motiv i narator je Filip koji sa svojim kontrabasom dolazi u Kovinsku psihijatrijsku ustanovu. 🎼Tu je i doktor Julius,pacijent,nekad psihijatar,sudbinski vezan baš za to mesto,i istorija njegove porodice koja počinje negde 1930-ih 🎼Tu je jedna mrtva Asja/Beatriče(Danteova) 🎼Tu su prizori nekog normalnog života viđeni kroz oko kamere skajpa 🎼Tu su duhovi prošlosti,tu su ljubavi i izdaje i trouglovi i četvorouglovi. 🎼Bol i nemoć 🎼I Kolumbova statua 🎼I mnogo, mnogo jazz-a. 🎼Zapravo,na kraju knjige je čitav sountrack po redu kako se u romanu numere pojavljuju 🎼I neću vam otkriti kraj,ali -da,plakala sam. A to je kod mene znak da je knjiga i te kako vredna čitanja. #7sensesofabook #bookstagram #knjige #literature #readingaddict
4,5/5 jer je malo sporije išao. Roman pored brojnih referenci na džez i podseća na dobru džez ploču. Haotičan, malo pretenciozan, na momente mračan i često melanholičan ali uspeva da dočara slike i atmosferu koji ostavljaju upečatljiv utisak. I isto kao džez, potpuno razumem zašto se nekome ne bi dopao.
Dugo vremena mi je bilo potrebno da pročitam roman do kraja. Roman je zanimljivo počeo, ali se kasnije radnja razvodnjava, a i ne dopadaju mi se političke aluzije na poznati bračni par.
Non è un romanzo semplice, non è immediatamente tutto comprensibile, non è scritto per compiacere. Poi ho trovato la chiave: lo camminavo anzichè scivolarci sopra. In un mezzo pomeriggio ho trovato che questa suite di free jazz andava percorsa con leggerezza e apertura. Allora tutti i salti temporali, le sovrapposizioni di immagini, i temi importanti di cui era testimone (la guerra, i manicomi, la struttura politica dei Paesi dell'Est) sono diventate carburante che si autoalimentava e questa scrittura, da plumbea, faticosa e grigia che era all'inizio, è diventata appassionante, luminosa e tersa.
Uživala sam u priči, zaputila se u neke sopstvene dubine o kojima ranije nisam mislila. Za to plus. Na sve strane primećivala sam nabacane misli i ideje, nedovoljno dobro uklopljene u celu priču. Ljubitelj sam transkripcije, koliko god ona bila zahtevna. Za to dva minusa. Tu libertad de enamorarte y sentir, libertad por el derecho a elegir de que manera vivir tu vida
Jedna od poruka ove veoma neobične knjige zanimljivih korica i teksta čiji se opisi oslanjaju na muziku koju poznajem nedovoljno dobro (džez) da bih im se usprotivio, mogla bi da glasi: sistem mora da odgovara za probleme sa kojima se suočavaju njegovi elementi.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Dopadaju mi se ideje romana - pojedinac ne može biti zdrav ako je društvo bolesno. Institucije su same po sebi represivne i svoje zdravlje i slobodu moraš “dovršiti” sam a ne čekati od institucije da ti ih pruži. Teme su meni jako zanimljive pa sam subjektivan: jugoslovenski ratovi, psihologija, džez. Sviđa mi se i to što ima pozitivan kraj, dosta je čemera! Kod par likova možda postoje “rupe” u građenju, i čini mi se da knjiga nije imala preveliku ambiciju kad je pisana (greške u lektorisanju, nerafinisani pojedini delovi) ali sa druge strane Ilić zna da ispriča dobru priču. Zaslužuje NIN-a zbog teme kojom se bavi!