Rane iz djetinjstva su kao rupe na krovovima. Čim se naoblači, procure... Starija sestra je pobegla od kuće bez pozdrava čim je napunila osamnaest godina, a mlađa je ostala da živi sa roditeljima, u kućerku na granici novog i starog dela bosanskog gradića, s nadom da joj je sestra živa i da će se jednoga dana javiti. I zaista, posle mnogo godina, stiže prva poruka. Komadi emotivnog tereta počinju da se otkidaju na obe kome treba sestra nakon toliko vremena? Starija se guši u sopstvenoj prošlosti, mlađu muči mogućnost oproštaja. Oprezno, s ljutnjom, radoznalošću i pritajenim bolom, sestre počinju da razmenjuju poruke, pribojavajući se krhkosti svog odnosa. „Prepoznatljivi milje bivšeg života u radničkoj bedi i ućutkanosti poprište je neme bitke sa teškim uspomenama u razorenim prizorima porodice. Jedini način da se izbaviš jeste da nestaneš, kao što nestaje jedna od sestara ovog na prvi pogled lakonski ispisanog romana ali sa nepobitnom uverljivošću, spontanom emotivnošću i jasnoćom, koji se očekuju od darovitog pripovedača.“ – Ljubica Arsić „Kada je humor u samom jeziku, kao u ovoj knjizi, preciznije i tačnije ne može ništa da se ispriča.“ – Srđan Valjarević „Ovo je saga o porodici koja se, tolstojevski, susreće sa svojim usudom. Hrabra i važna knjiga o lažima na kojima počivaju naše pojedinačne istine, i o događajima koje, rašomonski, svako pamti iz svog ugla. Leptirica je roman koji se čita s lakoćom, a oslikava, kao u ogledalu, težinu svih naših izbora, biranih i nametnutih.“ – Ivančica Đerić
Basara je u jednom intervju spomenuo da pisci pišu samo jednu knjigu. To je rekao tek kada je on, isceđen od bilo kakve kreativnosti, zaista počeo da piše jednu istu knjigu. To nam nije spominjao dok je imao mašte da piše različite knjige.
Elem, Aleksandra Veljović Ćeklić je sasvim suprotan primer. Ona svaki put ponudi drugu i drugačiju knjigu koja se čak i stilom, a svakako tematikom razlikuje od ranijih.
Nakon tri zbirke, priče o estradi (Lutkice, mačkice, kučke i pevačice), antiratne tragikomedije (Karamela), istorijskog romana sa duhovima (Čudnovato nasledstvo), ova naša, a svetska autorka napisala je roman Leptirica.
U pitanju je priča o dve rođene sestre od kojih je jedna, mlađa, ostala da živi u Bosni i da tu, na tom golom i, osim kada su ratovi i korupcija u pitanju, neplodnom tlu, napravi život za sebe i svoju porodicu.
Starija sestra je pobegla čim je napunila osamnaest godina i više se nikada nije javila. Sada je u Kanadi, i ona tu ima neki svoj život… A tu se pojavilo nešto što se zove internet i Fejsbuk, pa nije toliko teško pronaći sestru… Tehnički. Emotivno je sasvim druga priča.
Priču o prošlosti i sadašnjosti pratimo naizmenično iz ugla jedne i druge sestre. Malo kroz sećanja, a malo kroz dopisivanja… Sestra i Sister pričaju svoje verzije i otkrivaju nam ono samo ono što one znaju… I polako, veoma suptilno, ali zato i strašnije otkrivamo zašto je starija sestra otišla iz kasabe.
Pred čitaocima se otvara ponor iz koga vire, ne palanački duh, društvena beda, ratovi i ono strašno Drugo. Leptirica je, kao što nas je Kadijević odavno naučio, neko ko nam je jako blizu.
Kod Aleksandre Veljović Ćeklić je najlepše što se oseća koliko uživa u pisanju. Druga važna stvar je što je u pitanju pametna i duboko promišljena osoba. Treća važna stvar jeste spisateljsko iskustvo.
Sve ovo čine da Leptirica ne može da omane. I nije.
,,Kada bi zidovi sobe mogli govoriti... kakvu bi priču ispričali o krhkoj i nesigurnoj djevojčici?"
Ovo je psihološki roman, snažna emotivna drama u kojoj pratimo dve sestre, čije se sudbine ukrštaju posle više godina. Iako su bile iz iste porodice, jedna je bilo ,,sretno", a druga ,,nesretno dijete".
Ne znamo imena glavnih junakinja. Poglavlja su relativno kratka i pripoveda nam se u prvom licu iz njihovog ugla. Naizmenično se smenjuju pripovedački glasovi mlađe ,,sestre" (junakinje koja je ostala da živi u Bosni) i starije ,,sister" (junakinje koja trenutno živi u Kanadi). Sve više upoznajemo njihovu prošlost i sadašnjost, saznajemo kako su odmalena bile različitog karaktera i različito voljene od strane roditelja. Obe su odrastale u bosanskom gradiću, na granici između mahale i urbanog dela. Otac radio u fabrici, a majka u restoranu kao kelnerica. Oboje nedovoljno obrazovani, ubeđeni da znaju kako je to biti dobar roditelj i nisu priznavali roditeljske greške.
,,Sestra" krivi ,,sister" što je napustila njihov porodičan dom nedugo nakon što je napunila osamnaest godina. Prošlo je skoro 40 godina kako se nisu videle. Starija sestra je postala uspešna poslovna žena, mada neostvarena na porodičnom planu. Sama priznaje da ima rane na duši i da je ,,zarobljenik sopstvenog djetinjstva". Mlađa sestra takođe ima visoku poslovnu poziciju, ona je ostvarena u porodičnom smislu za razliku od starije, mada stalno opterećena očekivanjima okoline i obavezama. Pita se da li bi mogla da oprosti sestri, čiji je odlazak poremetio porodičan sklad, posle čega je otac ubrzo umro, a majka se ugojila tražeći utehu u hrani.
Kako priča teče, strepimo od bolnih saznanja o prošlosti. Kada jedna strašna tajna ispliva na površinu, postaje nam jasno zašto je odlazak od kuće bio neminovan. Takođe nam postaje jasniji naziv ovog romana. Leptirica je ključan motiv i nosi posebno značenje. Čudovište ili demon iz našeg najpoznatijeg horor filma simbolizuje ovde zlo, užas, strah i napetost ili je u pitanju metafora za moralnu nakazu od čoveka koji je jednoj devojčici uništio bezbrižno detinjstvo. ,,Sister" je pobegla iz mahale, bila beskućnik, strpljivo gradila karijeru, ali je godinama bila usamljena, depresivna i anksiozna. Na jednoj psihoterapeutskoj seansi je osvestila od čega beži i šta je potisnula.
,,Tresak koji sam začula unutar sebe bio je rušenje bunkera u kojem sam se krila. Najednom sam ostala bez krova nad dušom."
Obnovila je kontakt sa sestrom iz Bosne, ali ju je mučilo pitanje da li da joj ispriča bolnu istinu svog detinjstva. Da li da slomi srce svojoj sestri kako bi svoju dušu sastavila? (parafraziram iz knjige) Autorka Aleksandra predivno piše. Slikovito i poetično nam dočarava unutrašnje stanje glavnih likova, njihova sećanja, emocije i razmišljanja. Bilo mi je teško da izdvojim šta da citiram. Koliko sam uživala u stilu pisanja, toliko mi je bila mučna i potresna ova priča. Priznaću vam da mi je svako poglavlje ostavljalo jak utisak i da sam bila nestrpljiva da saznam što više o sestrama.
,,Osluškivala sam melodiju prirode i prebrojavala zvijezde moleći ih da jedna bude moja. Nijednog trenutka me nije brinulo šta će biti sutra, jer takva misao bi skrnavila momentum upravo stečene slobode. Te noći sam se oprostila od mahale, moranja i pravila, i svog nesrijetnog korijena. Žudila sam da od divljeg vodopada postanem rijeka, i potečem prirodno, bez brana i prepreka."
Ima tu još važnih motiva, kao što je, recimo, lutka. Da istaknem lik novinarke Džoane, koja će pomoći glavnoj junakinji da se vrati sebi i svojim korenima. Ona zapravo podseća ,,sister" na njenu riđokosu lutku iz porodičnog doma, koja joj je bila veliki prijatelj u trenucima samoće i tuge. Takođe u ovoj knjizi ima pronicljivih komentara na našu društvenu stvarnost, pa se tako spominju zagađenost sredine, nezaposlenost, mito i korupcija, vršnjačko nasilje, iluzija sreće na društvenim mrežama itd.
Kako zlostavljanje utiče na naše odrastanje i šta nam pomaže da zacelimo svoje rane? Kada nas najbliži iznevere, teško stičemo poverenje u ljude. Bežimo od strašnih uspomena i onog što potiskujemo, pa tražimo utehu, recimo, u nekom poroku, ali se i dalje osećamo zarobljeno i neostvareno. Da li će leptir slomljenih krila naučiti da opet leti? Kako da se kao odrasli suočimo sa ,,leptiricom" našeg detinjstva? Aleksandrin roman se bavi zanimljivim psihološkim pitanjima, terajući nas da se zamislimo nad sobom i nad drugima.
,,Onaj koji samo zvjera uokolo, taj sanja, a ko gleda unutar sebe, budi se" rekla je teta Raza, a iako je bila neuka žena iz mahale imala je nešto Jungovsko u sebi. Znala je Raza sudbinu malih sestara i sva napastvovanja koja su doživjele u porodičnoj kući koja im je trebala biti najsigurnije mjesto na svijetu. Znale su i sestre, jedna svjesno a druga podsvjesno, da je jedini način da se zaštite da pobjegnu, jedna u sebe, a druga u drugu zemlju. Njihov ponovni susret dovodi do isplivavanja emocija koje su godinama bile potisnute. U ovoj knjizi su na lak i čitljiv način opisane najteže teme ljudskog postojanja. Porodica, državni problemi, krvne veze i osjećaj dužnosti su samo neki od vješto opisanih motiva u ovoj priči o dvije sestre koje se napokon sreću nakon mnogo godina. Za kraj, još jedne pametne riječi teta Raze: ,,Svaki se insan drugačiji rodi. Nije sudba u silama i zvijezdama, u njemu je, nosi je u grudima."
“Bila je neshvaćena, isuviše nježnja da sačuva sanduk sa blagom u grudima pred prostim, oholim kleptomanima koji su ga otvarali i iz njega otimali. Pokrali su joj samopouzdanje, ostavljajući je u zabludi da je siromašna. Zato je lagala i izmišljala, da bi preživjela. Ipak, dokazala je i da mahala, tako surova, rađa šampione.”
„Rane iz djetinjstva su kao rupe na krovovima. Čim se naoblači, procure...“
Starija sestra je pobegla od kuće bez pozdrava čim je napunila osamnaest godina. Posredstvom prijateljice sestre uspostavljaju kontakt posle 30 i više godina preko Fejsbuka. Tada se odvija klupko emotivnog tereta obeju sestara i konačno saznajemo užasan razlog bekstva starije sestre.
Sve vreme naizmenično pratimo priču dve sestre, jedan živi u Bosni, druga u Americi. Obe potekle iz sirotinjskog radničkog naselja, a razdvojene su ne samo kilometrima, već i godinama koje su provele bez međusobnog kontakta. Poprilično teška priča. Dobra knjiga…