Nakon tri knjige priča i knjige drama Lejle Kalamujić, sve me više zadovoljava – i ospokojava – sasvim lična pretpostavka prema kojoj je Lejlino pisanje odgovor na stih Elizabet Bišop koji „Umeće gubljenja nije teško naučiti”. Tako nam autorka i u knjizi Šake pune oblaka i druge drame predlaže i osmišljava jedan vid savladavanja tog umeća. U tri drame koje sačinjavaju knjigu – u njihovim replikama koliko i u usecima belina između njih – istiha i saosećajno, nelagodno blisko i poznato razorno, ali sa velikim poverenjem u nadu, u otvaranje za nju, Lejla Kalamujić (re)organizuje svet svakovrsnih unutrašnjih i društvenih oštećenja tako da krivica, ćutanje ili zločin nisu više sve što umemo i živimo. „Ljudožderka”, „Ugasimo svjetlo” i „Šake pune oblaka” izvrću izvrnuto i preuređuju maglom koja menja boju, glasovima ptica, istinama snova, nedostatnošću komunikacije sa voljenima, one nama, čitaocima i čitateljkama, predlažu drugačija saučesništva i savladavanja, i barem jedan korak dalje od poraza, poricanja i neželjene margine. Jelena Nidžović
Lejla Kalamujić, born in 1980 in Sarajevo, studied philosophy at the Faculty of Arts in Sarajevo. She writes prose, essays, and critiques that are published in magazines and web portals in Bosnia and Herzegovina and other countries of the Balkans. For her book of short stories Zovite me Esteban - Call Me Esteban - she received the Edo Budiša Prize 2015 and was shortlisted for the European Union Prize for Literature 2016.