Olivijina prva knjiga Sve što krijemo u fioci bila je knjiga godine u Francuskoj i dočekana je sa oduševljenjem i publike i kritike, kao i ovaj roman. Grmljavina koja se približava trese prozorska stakla. Kao da predoseća dolazak oluje, crna mačka ne prestaje da mjauče. Karmen otvara prozor i pušta mačku da uđe u stari porodični kafić u Marseljetu, gradiću blizu granice Francuske i Španije. Mesto je neuobičajeno puno. Prošle su godine otkako je Karmen videla toliko lica i čula toliko glasova koji se prepliću, kao u pesmi. Ta pesma podseća je na kišu koja pada i miris sumpora u vazduhu. Ta pesma vraća je kroz godine. Svako od tih ljudi dotakao je njen život, ostavivši svoj neko ožiljak, neko osmeh. Tu su Rita i Leonor, njene starije sestre, sa kojima deli stigmu izgnanstva, ali odbija da ide njihovim putem, jer posle tolikih nevolja želi da preuzme sudbinu u svoje ruke. Tu je njena sestričina Kali, koja ju je uvek dočekivala bez pitanja, uz zagrljaj. Tu je Eskuto, njen tihi anđeo čuvar. Od hacijende u blizini Toleda, preko madridskog zatvora Ventas u kom frankisti divljaju, pa sve do putovanja na prekookeanskom brodu, Olivija Ruiz nas majstorski vodi kroz priču u kojoj posle svih muka na kraju ljubav pobeđuje nasilje. Još jedan dirljivi roman Olivije Ruis.
Prva stvar koja mi se nije dopala je što mi je autorka pričala priču, nisam je mogla videti, doživeti. Kasnije mi je postala i malo draga. Ali mi je nekako sve bilo nabacano. 🤷