Hadžiluk plemenitom snu

by Boris Maksimović

“U vremenu u kojem ljudi putuju ili neumjereno ili nikako, u oba slučaja bez sadržaja i bez literarnog traga o tome, putopisi Borisa Maksimovića pojavljuju se i osvajaju svojim urbanim šarmom, ali i onom finom melanholičnom notom o doživljenim i punom emocijom proživljenim iskustvima s putovanja. To su mladalačka, studentska putovanja, prepuna entuzijazma i naivnog očekivanja od novih iskustava. Maksimović uspijeva da, jezikom, ali i iskustvom lijepe putopisne književnosti, ukaže na činjenicu da postoji magična privlačnost putovanja, postoji kao ljudski poriv i potreba, ali i kao kulturološki čin koji u ovoj umjetnosti zauzima posebno mjesto.” (Saša Šmulja)

Genres: Short Stories, Nonfiction

Paperback

First published January 1, 2014

About the author

Boris Maksimović je rođen 18. marta 1988. Diplomirao je italijanski i srpski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Urednik je časopisa Talas i osnivač izdavačke kuće Imprimatur. Do sada je objavio zbirku putopisa “Hadžiluk plemenitom snu” i preveo s italijanskog jezika romane “Zakonik čovjeka od dima” Alda Palaceskija, “Privremena savršenstva” i “Mjera vremena” Đanrika Karofilja, te knjigu “Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)” Erija de Luke.

Reviews

[Bojan Gačić · Rating 4 out of 5]

Bolje ćeš upoznati neki grad kroz ljude i kafane, nego stare fasade i muzeje. Ovom premisom, ili mantrom, Boris Maksimović se vodio kroz svoja putovanja po Evropi i Balkanu.

"Hadžiluk plemenitom snu", tačnije celokupan proces njenog višegodišnjeg nastajanja, je autorova analiza prisustva sebe, poput lakmus hartije, u svim tim mestima, u svrhu merenja sopstvenog emigracionog potencijala. Ljudi koje gospodin Maksimović posmatra su uglavnom imigranti, minijatura čoveka od negde u pokušaju da se snađe tamo negde.

Rezultat je izraz ovoga što je pisac, verujem, znao mnogo ranije- njegova ljubav prema domovini, sa svim njenim nedaćama, je prevelika. Naša država/grad su prva istinska velika ljubav, ona prema kojoj ćemo ravnati sve naredne. Pouzdanost životnog standarda Danske i sve lepote Pariza izazivaju trenutno divljenje tom drugačijem, tada egzotičnom. Ključno pitanje je inspirišu li (dovoljnu) želju za trajnim premeštanjem i pokušajem suživota ili ne?

Otkrivanje sebe u predahu od doma, u tuđini, jedan sasvim prizeman, ličan i na momente liričan pogled na jedan reljefni oblik psihološke kartografije postjugoslovenskih generacija- ostati ili otići?

[Nataša · Rating 5 out of 5]

Kada sam je kupila i nasumično otvorila, ugledala sam naziv svog rodnog grada i nešto što pored 'kafu nećeš' najčešće o njemu čujem. Plašila sam se onoga što me u njoj čeka kada je krenem čitati, ali kjuč sreće krije se u prihvatanju mogućnosti nesreće i razočaranja, u riziku.
Znate da se radi o zanimljivom delu kada priča o Andaluziji počinje pominjanjem Prijedora i Dervente. 'Novijem', dođoškom stanovništvu Vojvodine dodala bih i Dalmatince, iz nekog tamo mog sela. Knjiga se ne pušta iz ruku, a kada završite želite da a) je čitate iznova i iznova b) krenete na put, auto-stopom, po svojoj zemlji (bez obzira na to da li pod zemljom podrazumevate državu ili planetu, i da li ono što je van vaše države smatrate svojim /svačijim/ ili tuđim).

[Bezimena knjizevna zadruga · Rating 5 out of 5]

Mislio sam, slusajuci jesenas putopisnu govornu knjizevnu sesiju, kako ne vredi mnogo citati o putovanjima. Mislio sam opet da potrazim Crnjanskog ili Getea u tom pravcu. Mislio sam, nakon Marka Pola koji je promenio detinjstvo i Rajnsmajerovog poetskog remek dela da zapravo ni nema bolje. Mislio sam naposletku, da ne zelim vise od autenticne strasti koju iskusim u dva godisnje vidjenja sa prijateljem vodicem, ili koju je u deset minuta nastupa onomad isporucio Uros iz Kluba putnika na TEDxu.

Sada naravno mislim tonu jos uvek nesredjenih misli u kojima uzivam. Mislim kako je ovo najlepsa i najtoplija knjiga koju sam u zivotu procitao. Kako je kalendarska citalacka sezona pocela nestvarno dobro. Kako cu je provesti u potrazi za putopisnim spisom dostojnim da se stavi pored nje. Bas tako.

Toplina pisca u svakom redu. Autenticnost. Red istorije koja obogacuje i ne umara. Dva reda citata Andrica, Kapora, Ducica, taman kad treba da zaokruze celinu ili zapocnu misao. Poglavlja kao prozni iseccci ili razglednice posecenih mesta. Fantasticna zapazanja. Veliki gradovi Evrope. Italija vise od svega, kakva ljubav prema Italiji, majko mila. Skakndinavska epizoda i opis danske porodice kao licni favorit knjige. A onda odjednom domaci manastiri i stid koliko o njima zapravo ne znam. Intermeceo mini poglavlja izmedju putovanja u kojima se sredjuju utisci. I na kraju, hercegovacke kamene zabiti koje zatvore pozornicu i kojih se ni Kovac ne bi stideo ni za tren.
Toplina pisca u svakom redu. Neobjasnjiva smirenost naspram raspojasane putopisne strasti. Prelepo.

Putopisna sonata. Knjiga koju zatvoris i krenes. U aprilu u Berlin recimo, kao ja.

[Aisha · Rating 4 out of 5]

Moj prvi pročitani putopis. Pročitan u isto vreme kada sam i ja svojevrsno bila na hadžiluku svom plemenitom snu.
Objašnjava važnost puta pre nego sama putovanja i služi kao neki psihološki vodič u tom kontekstu.
Drago mi je što su vize ukinute, sprege iskidane, zidovi porušeni pa sada i najjednostavniji od nas imaju šansu da se prepuste ogromnim talasima globalizacije, upoznaju nove kulture i jezike, druže se sa ljudima drugačijih koža i shvatanja, probaju čajeve sa Dalekog Istoka ili sireve sa juga Italije.
Vođena autorovim rečima, šta god da se desi barem ću imati tu jednu noć u avgustu, koju sam dočekala u Granadi.

[Prerazmišljavanje - Katarina Kostić · Rating 4 out of 5]

Recenzija na https://prerazmisljavanje.org/2017/02...

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 4 out of 5]

Ovo je jedna od rijetkih knjiga kojoj sam pristupila bez ikakvih očekivanja. Međutim, Boris me je kupio već u samom (svojevrsnom) predgovoru. Već tu bih, nakon pročitanog pasusa ili dva, zatvorila knjigu i odlutala na pristanište uz Oslo sjetivši se jednog Sime koji je plesao u crvenim hlačama ne toliko da bi se zagrijao i prkosio hladnom vjetru, već prosto zato što mu je došlo. Onda bih nastavila, da bih poslije nekoliko redova opet zatvorila, pomislivši kako je ovo toplo napisano i kako je Boris tako mlad već spoznao neke velike životne istine. I iako nisam željela da je ispustim iz ruku istovremeno sam željela da upijem što više, pa bih dopustila da me autor ovih sjajnih putopisa uvuče u svoj svijet i da stvari posmatram njegovim očima i njegovom dobrotom, da osjetim pod sopstvenim udobnim kožnim sandalama sve izbočine vrelih kaldrma kojima je hodio, da me ponese ritam gradova, pa i da popijem ono belgijsko pivo dok mi kroz glavu prolazi slika ljubaznog i duhovitog konduktera koji tečno govori i holandski, i francuski, i engleski, a koji se jednom našalio na moj račun.

Oduševilo me je Borisovo bogato životno iskustvo stečeno upravo putovanjima, ali i onaj očaravajući mladalački žar i entuzijazam koji prosto pršti na sve strane budeći u vama želju da se istog momenta spakujete i prepustite plimi života imajući povjerenje da će vas odvesti upravo tamo gdje treba da budete. Isto tako me je fasciniralo kako je ovaj mladi čovjek uspio tako jasno da opiše emocije koje sam i sama doživljavala na svojim malobrojnim putešestvijima. Putujući sa njim, mogla sam jasno da osjetim miris mora pred čijim prostranstvima se opuštao, ali i čujem zvukove gitare i bolni glas čija emocija bi mi dodatno razgalila srce. U sjećanje sam mogla prizvati i odsjaj sunca na Stradunu, jednog Baneta iz Subotice koji mi je otkrio kako da potpuno besplatno dobijem i pošaljem 30-ak razglednica iz Budimpešte, jedne princeze iz Mozambika koja mi je poklonila svoju ručno izrađenu narukvicu rekavši mi da će me štititi i da će me po njoj, ako ikad posjetim njenu zemlju, dovesti do nje. Sjetila sam se i nekih svojih sitnih prestupa. Iako nikad nisam imala hrabrosti da autostopiram, bila sam dovoljno smjela da uđem u Holandiju i Švedsku bez vize. Nego, vratimo se Borisu.

Ne znam da li sam poslije Isidore Sekulić ikad pročitala putopis u jednoj ovakvoj, finoj i ozbiljnoj književnoj formi čiji stil dostojanstveno parira visokoj literarnoj umjetnosti. “Hadžiluk plemenitom snu” obiluje vrlo iskrenim, neposrednim i dubokim promišljanjima o samoj srži putovanja i suštini života. Kako kaže Boris: “Putovanje je ono što niko ne može da ti oduzme... Putovanje je bogatstvo koje ne trune, ne prolazi, blijedi, ali nikad ne nestaje. Putovanjem se vraćaš u harmoniju sa svijetom, izlaziš iz svoje male ljušture i stupaš na široku pozornicu svijeta... Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku... Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života... Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život – patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis.” Svakim putovanjem rastemo, svakim susretom učimo i postajemo bogatiji, svakim korakom otkrivamo dio sebe. Ako mene pitate, putovanje je, zapravo, najkraći i najbrži put do samospoznaje.

“Umjetnost je prije svega ono što činimo da bismo nadvladali prosječnost i sivilo koje nas okružuje i koje će nas progutati ako povjerujemo da tako treba da bude. Umjetnost je borba nakon koje se ne osjećamo kao pobjednici, ali bar za dlaku sređenije, pročišćenije i sa manje tereta na leđima, to da. A to uopšte nije mala stvar.” Borisovi putopisi imaju sve elemente kvalitetnog putopisa kao žanra predstavljenog u teoriji književnosti koji temeljno pokriva široko područje kulture putovanja jer nam Boris vjerno i pouzdano predstavlja istoriju, kulturu, običaje, arhitekturu, prirodu, socio-ekonomsku politiku i sve ono što čini kompletnu sliku jedne zemlje ne zaboravljajući nego, štaviše, naglašavajući ljude koje sreće i time im dajući, ne mogu reći poseban značaj, već upravo onaj koji zaslužuju, podsjećajući nas da je život čudo i da smo svi neraskidivo povezani nekad očiglednim, češće nevidljivim nitima života ili proviđenjem (odnosno slučajnošću ako više vjerujete u to). Svojim uveliko izgrađenim stilom, raskošnim vokabularom, ali i zapažanjima, te sposobnošću da prenese emociju i dočara sliku koju prenosi, Borisov prvenac ima značajnu književnoumjetničku vrijednost. Njegovi putopisi nas šarmiraju ljepotom, ali i toplinom, te onom istinskom ljudskom dobrotom koja nas osvaja na prvu. Jedino mi nije jasno kako je Boris, kao takav (doduše i veliki avanturista), saznao kompletan cjenovnik usluga u Ulici crvenih fenjera :)

Inače, naučila sam mnogo novih zanimljivosti čak i iz gradova koje sam sama imala sreću posjetiti, vratila sam se u prošlost, ali i nasmijala nebrojeno puta. Takođe, važno je napomenuti da Boris ustupa prostor mnogobrojnim velikanima naše i svjetske književnosti, ali i da je savršeno uklopio sve korišćene citate, te da ima odličan osjećaj za mjeru. Taman je prava riječ :) Crteži koje potpisuje Gligović izvanredno upotpunjuju ovu lepršavu zbirku. Naslovi poglavlja su pravi mali dragulji. Prvih 120 stranica sam pročitala u dahu, poslije sam, sticajem okolnosti, bila prinuđena da usporim, pa u tom drugom dijelu sam osjetila mali pad one prvobitne energije. Nedostajalo mi je one punoće Borisovog ličnog doživljaja s početka koja plijeni. Doduše, u tom dijelu Boris više priča o nekim drugim aspektima putovanja, prenosi priče fascinantnih ljudi koje je upoznao, spominje neke tehničke strane samog putovanja, naše čuvene frustracije sa vizama, čekanjima, troškovima, neizvjesnošću, koristi žargon,.. To, ipak, ne umanjuje bitnije niti kvalitet njegove knjige niti moju očaranost.

Iako nisam pristalica bilo kakvih podjela, pogotovo ne ljudi, osim one jedne jedine: ili si čovjek ili nisi, i iako je moja sposobnost procjene nečije ljudskosti vrlo diskutabilna, tačnije nikakva, svejedno moram naglasiti sljedeće. Naime, baš kao što neki pronicljivi i dobro obučeni policajci na graničnim prelazima lako uoče prestupnika, sposobni prodavci brzo prepoznaju sigurnog kupca, psihopata žrtvu ili momak djevojku koju će lako zavesti, ja volim reći da mogu razlikovati čovjeka koji je putovao od onog koji nije. Odolijevam iskušenju da kopiram sve što mi se svidjelo, pa stoga, za kraj, samo još malo od Borisovih misli koje idu u prilog ovoj mojoj teoriji: “Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.”

Elem, mogla bih ja ovako do sutra, ali plašim se da ću bespotrebno zakomplikovati (ako već nisam), a još više se plašim jer znam da neću adekvatno predstaviti knjigu. Toliko je divna da ju jednostavno morate pročitati, jer ovo knjiga koja se voli i čita više puta. Knjiga koja će vas podjednako opustiti i oplemeniti.

[Miroslav Maričić · Rating 4 out of 5]

Upoznavanajem sa Petrovićevim fantastičnim putopisima, i moje interesovanje za taj književni žanr je poraslo, tako da sam se posredstvom neposredne preporuke susreo i sa ovim neobičnim putopisom i zaista uživao. Naime, u pitanju su kratke priče koje nam autor knjige daruje u formi ličnih doživljaja, iz gradova koje je posetio, garniranih ličnim komentarima, lokalnim istorijskim zanimljivostima i upoređenjima sa našom balkanskom stvarnošću. Tako dobijamo i preporuke kako putovati ka Španiji low cost avio kompanijama, presedajući na severu Evrope, koje belgijsko pivo više prija nepcima naših krajeva, koji umetnici i istorijske ličnosti su deo nekih određenih gradova, ali i činjenicu da u različitim delovima Evrope ekonomija vlada slobodama, navikama i naivnošću njenih žitelja. Ono što je posebno interesantno jesu saveti koje autor daje, a to je da se različita mesta i stvarni običaji žitelja ne upoznaju u katedralama i muzejima, već u kafanama, pijacama ili mestima gde se živi i emocijama daje prilika da izlete iz čoveka. Iz Amsterdama nam dolazi priča o slobodama i legalizovanju prostitucije i lakih droga, i uticaju tih sloboda na ekonomiju i poreze i upoređivanju Kristijanije, deo Kopenhagena, sa Amsetrdamom i po slobodama, ali i po upotrebi bicikala u svakodnevnom životu. Andaluzija, tačnije Malaga, daruje nam priču o istoriji, o Arapima, slobodama koje su prividno date muslimanskom stanovništvu, inkviziciji, ostacima i mešavinama kulture koje se vide na fasadama i u pričama. Posebno interesantne priče dolaze iz Italije od Barija i Svetog Nikole, preko Rima i Vatikana, pa sve do Garnjana, Verone i gradića Salo koje je poznato po Musolinijevoj poslednjoj republici. Upoređivanja Italije sa SFRJ su neizbežna, pa tako dolazimo do činjenica da su mnoga istorijska mesta stara i po nekoliko milenijuma i da ih niko nije rušio i dirao, dok su kod nas mnogi hramovi i po nekoliko puta rušeni, a neki postoje još uvek samo u sećanjima. Naravno prenesena nam je i skupoća jednog Milana, cena espreso kafe, fasciniranost kulturom i bogatsvom severa Italije, čak i u odnosu na druge krajeve Italije. Putovanja se dalje nastavljaju na naše krajeve, pa imamo putešetvije po okolini Trebinja, kulturološke razlike u putovanjima i neizbežne priče o političarima i običnom građanstvu u našim državama. Autor obilazi i manastire moga kraja, lepotu freskog slikarstva Sopoćana i Studenice, romantiku srednjeg veka u liku Doline jorgovana i pominje manastir Gradac, što je meni posebno interesantno, jer je u pitanju nešto manje poznat, tačnije manje reklamiran manastir inače zadužbina Jelene Anžujske, a ona je i razlog za romantiku Stefana Uroša u vidu Doline jorgovana, koji je rušen i obnovljen tek početkom 20. veka, a nekada je u okviru njega podignuta prva škola za žene za tkački zanat. Uglavnom veoma interesantna knjiga koja se može čitati u pauzama za kafu, bez opterećenja i nekog stresa, već za pravo uživanje, pa možda za nekoliko vekova ili par milenijuma neki skandinavski pustolov napiše knjigu o lepotama ovog kraja koji nije rušen baš baš dugo, možda se nešto promeni.

"Kada sam ušao prvi put u dvorište mojih doaćina Danaca, žena je sirenim osmijehom servirala večeru, a muž je zalivao cvijeće onom zalivaljkom tako tipično za crtane filmove. Sve je, u stvari, bilo kao u crtanom filmu, naivno i previše idilično. Žena služi večeru, muž zaliva cvijeće. Onda sam shvatio da ono što je om mentalnom sklopu disonantno čitavoj toj sceni jeste razlika u odnosu na tipično veče u Bosni i Hercegovini, a uz minimalne razlike može se zamisliti i bilo koja druga država nastala raspadom bivše jugoslavije. Kad go poslije podne dođeš kući, na ekranu te dočeka dežurna antologija užasa i morbidarija, otkopavanja masovnih grobnica, ekshumacije, komemoracije, desetočlane porodice u 15 kvadrata."

[Liquid · Rating 5 out of 5]

Pisaću vam o ovoj knjizi, sada nažalost nemam vremena da pričam o njoj toliko koliko je zaslužila ali reći ću da je mnogo više od putopisa, više i od filozofije putovanja; Hadžiluk plemenitom snu je životna knjiga, smestićete je na policu na kojoj se nalaze Selimović, Selenić, Rakić. U jednostavnosti Borisovih rečenica kriju se mnoge istine i osmesi. Nateraće vas da odete na sva mesta o kojima je pisao, poželeti da čujete neke nove priče trgova, klupa, žardinjera. Podsetiće vas na to da imate samo ovaj jedan život i da on počinje tamo gde se komfor zona završava.

[Dusan Milenkovic · Rating 4 out of 5]

Odlična putopis-knjiga! Preporučujem svima.

"Jeretička je istina da je taj liberalizam sve nas zadužio, iako mi od svega toga vidimo samo kurve i drogu" - o Amsterdamu i njihovom liberalizmu.

Ovo dajem kao primer forme misli koje izbacuje Boris. Knjiga je laka za čitanje, sa čestim digresijama kojima se udaljava od toka putovanja i zalazi u suštine.

"Svako putovanje je otimanje života od života"

[Nejra Hodžić · Rating 5 out of 5]

"Život je čudo i svi smo neraskidivo povezani nitima za koje nam se samo ponekad učini da smo ih u magnovenju nazreli. Život je čudo i to što nekome izgleda kao švedski sto, a drugome kao dolina suza samo je sićušni djelić onoga što on stvarno jeste. Život je čudo i možemo ga voljeti ili mrziti, ali se ne smijemo prestati diviti njegovim beskrajnim i svemogućim iznenađenjima koja nam priređuje, jer bi tek to značilo da smo ga izgubili iz vida. Sve je moguće i granice između tih svjetova nisu tako jasne kao što se naizgled čini. I to može izgledati i zadivljujuće i zastrašujuće, ali u stvari je i jedno i drugo, a možda i nešto treće, što nikada nećemo saznati, ili možda već znamo, ali samo nejasno osjećamo."

[Milica Mila Pralica · Rating 5 out of 5]

Putopisi iz malo drugačije perspektive. Boris travel blogger, prije travel bloggera i influensera.

[Jelena · Rating 4 out of 5]

Putopis stvarno nije moj žanr, ne oslanjam se na tuđe doživljaje mjesta, plaža i crkava, mada sam relativno često u pokretu i mogla bih se “pripomoći” ovom literaturom. Međutim, dopali su mi se Borisovi doživljaji, nepretenciozni i iskreni, jer sam valjda pronašla sličnost u svojim usamljenim bazanjima po Moskvi (nije mi se dopao taj grad), British Museum-u (ne može se pregledati) i iznenadnim zasjedama Balkana iza ćoška. Zapamtiću ovu rečenicu jer mi treba: Htio sam malo da pobjegnem od Bosne i Hercegovine, ali ona me je našla i išamarala.

[Zorica · Rating 5 out of 5]

Od putopisa obicno ne ocekujete da ce vas toliko zaraziti da ostanete kasno u noc citajuci, a meni se upravo to dogodilo. Izuzetno lepo napisana knjiga koja pruza jedno nesvakidasnje vidjenje gradova koje smo posetili ili zelimo da posetimo. Najtoplije je preporucujem svima koji od knjige ocekuju da ih oplemeni I inspirise.

[Dajana Ugrenović · Rating 5 out of 5]

Odlična knjiga koja se čita u jednom dahu. Osim što je bogata malim životnim istinama, ova knjiga pruža dosta zanimljivih istorijskih informacija, prožeta je riječima naših velikih književnika, budi želju za putovanjem i ostavlja slatkast ukus u ustima nakon što zaklopite posljednju stranicu.

[Hana Kazazovic · Rating 4 out of 5]

Ako volite putopise uživaćete u ovoj knjizi.

Više o njoj na http://cyberbosanka.me/hadziluk-pleme...

[Igor Vujackov · Rating 5 out of 5]

Putopisna proza za dušu. Za uživanje. Ne bavi se Boris tamo nekim atrakcijama, milion puta ispričanim pričama. Trudi se da doživi svoja putovanja kroz šetnju gradovima i predelima, kontaktima sa meštanima. Zaista svim čulima i na jedan drugačiji način uživa u svojim hodočašćima. Kako kaže autor: "Svako putovanje je otimanje života od života. Otimanje iskustva, ljepote, draži, punoće od onog što su te učili da je zapravo život - patnja, neprestani teški trud, odricanje, kompromis."

[Bea]

Više na linku: https://odmalogprinca.com/2022/08/08/...