What do you think?
Rate this book
Povijesna poetika romana
Za novo, treće izdanje knjige Povijesna poetika romana autor Viktor Žmegač rukopis je znatno proširio, osobito u poglavljima o 19. i 20. stoljeću. Autor je ugradio i kritičke osvrte na neke nove poetološke tekstove, a u knjigu je integrirao i nove spoznaje stečene prilikom pisanja njemačke verzije rukopisa Der europäische Roman. Geschichte seiner Poetik, 1990., koji je dosad objavljen u dva izdanja. To se izdanje, naravno, u pojedinim poglavljima uvelike razlikuje od hrvatskoga, jer je prije svega prilagođeno zahtjevima njemačkih čitatelja. Treće hrvatsko izdanje u mnogočemu se približilo knjizi napisanoj na njemačkome jeziku, i to znatno više negoli drugo zagrebačko izdanje iz godine 1991. Matičino izdanje sadrži i niz odlomaka, mahom o najnovijoj građi, koji se ne nalaze ni u njemačkoj publikaciji. Na adekvatan način dopunjena je i bibliografija.
523 pages, Hardcover
First published January 1, 1987
About the author
Viktor Žmegač
47 books4 followersViktor Žmegač (born 21 March 1929 in Slatina) is a renowned Croatian musicologist and scholar. He authored a number of books, articles and essays in the areas of cultural history, literary theory, musicology, art history and German studies.
Žmegač was born in Slatina on 21 March 1929. After finishing elementary school in his home town he went on to attend gymnasiums in Virovitica and Osijek. He then enrolled at the University of Zagreb Faculty of Philosophy and earned a double major degree in Yugoslav and German studies. He also studied musicology and German studies in University of Göttingen. He earned a doctorate in 1959 and later spent almost 30 years as a tenured university professor teaching German literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, from 1971 until his retirement in 1999. He was made professor emeritus in 2002.
Žmegač is a full member of the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU) and member of the Saxonian Academy of Sciences and Academia Europaea. He was also awarded a number of Croatian and international prizes for his works, including the Herder Prize (1987), the Humboldt Prize (1993) and the Vladimir Nazor Award for Life Achievement in Literature (2003).
Žmegač was born in Slatina on 21 March 1929. After finishing elementary school in his home town he went on to attend gymnasiums in Virovitica and Osijek. He then enrolled at the University of Zagreb Faculty of Philosophy and earned a double major degree in Yugoslav and German studies. He also studied musicology and German studies in University of Göttingen. He earned a doctorate in 1959 and later spent almost 30 years as a tenured university professor teaching German literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, from 1971 until his retirement in 1999. He was made professor emeritus in 2002.
Žmegač is a full member of the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU) and member of the Saxonian Academy of Sciences and Academia Europaea. He was also awarded a number of Croatian and international prizes for his works, including the Herder Prize (1987), the Humboldt Prize (1993) and the Vladimir Nazor Award for Life Achievement in Literature (2003).
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 1 of 1 review
November 29, 2019
Matica hrvatska
Zagreb, 2004.
Evo mene opet na našem ilirskom!
Pozdravljam ipak svoje cjelokupno čitateljstvo, od Neptuna do Planeta X.
Hvala Neptunkama na ljubičastim zrncima peludi s Neptunovih mjeseca.
Hvala svjetlosnim bićima iz druge dimenzije na sjajnim ćevapima.
Hvala bakterijama iz moje WC školjke na prelijepom pjevanju svaki puta kada, kada, hm...
Izuzetno mi je drago da sam tolikim masama prionuo srcu svojim osvrtarenjem. Moje zilijardsko čitateljstvo hvala vam na svim valutama i drugim darovima kao znakovima podrške!
Ali, ipak, najveća hvala ide Greti Thunberg što me spašava od globalne promjene klime te Zoranu Pusiću što me spašava od bujice ustaštva koja je zacrnila inače prečistu antifašističku stvarnost hrvatskog demokratskog socijalizma pod egidom našeg neoboljševičkog HDZ-a.
Hvala!
Lajkam!
A, sad, zavežite se, polijećemo!
Viktor Žmegač je sjajan um. Kognitivni boksač koji ruši sve pred sobom. I ovo zbilja ne mislim ironično, petica je ogled toga.
Sjajna književnopovijesna i književnoteorijska knjiga!
Pri kraju knjige sve više Žmegač raščlanjuje poetike i strujanja općenito, a ne sam roman, što je meni samo plus.
Žmegač kreće i nastavlja dijakronijski, od sjajnog poglavlja o antičkom romanu pa sve do postmodernizma.
Eruditno, holistički i antifilistarski.
Žmegač je ponos Filozofskog.
Ipak, imam neke zamjerke. Jesu li vam se usta napunila slinom sad?
Ne znam zašto Žmegač sveudilj karakterizira antički roman erotičkim? Po Žmegaču antički roman je duboko erotičan. Čitajući par antičkih romana, sad se jedino mogu sjetiti Dafnisa i Kloe, ne bih nikako nazvao antički roman erotičkim. Ljubavnim da, ljubavnim na razini turskih sapunica koje gleda moja baka. Ne želim degredirati antički roman, izuzetno je kul i čudan u svojim mimetičnim dijelovima. Kuži se da je to pisala jedna druga kultura, toliko različita od naše, teško je opisati, jednostavno pročitajte.
Antički roman se temelji na paru zaljubljenog mladića i djevojke, ali nema erotike....
Kako je meni romantizam najdraže razdoblje, i po mom sudu vrhunac ljudske civilizacije ikada, bacit ću neke dojmove o Žmegačevom poglavlju iz ove knjige naslovljenom "Romantizam i roman: poetika nestvarnosti".
Žmegač točno kuži koliko je romantizam bio ispred svog vremena, koliko je bio postmodernistički u svojoj fragmentarnosti, referencijalnosti te isprepletanju teorijskih i književnih elemenata.
Žmegač posebno analizira Schlegelovu "Lucindu", moj osvrt tog romana je odmah pokraj pokraja https://www.goodreads.com/review/show....
Evo što Žmegač baca o romantičarskom romanu:
"Čitajući neke romantičke romane, čitatelj postaje svjestan toga da implicitna poetika djela može postati eksplicitna, to jest da teorija pripovjednog teksta može biti u romanu izložena i na način teorijskog diskursa. Drugim riječima: granica između eksplicitnog i implicitnog pristupa problemu postaje propusna, a tradicionalne predodžbe o romanu i eseju potiskuju se u korist generičkog univerzalizma. Težnja prema uzajamnom prožimanju esejističkog i narativnog oblikovanja teksta upadljiva je posebno zbog toga što romantički romani i pripovijetke pokazuju izrazitu suzdržanost u uporabi transcedentalnog pripovjedača-komentatora, koji, kao što je poznato, u romanima Fieldingove i Wielandove generacije ima nezamjenjivu, središnju ulogu. Taj anonimni, samo gramatički i mentalno obilježen pripovjedač u romantizmu gubi svoj povlašten položaj. A to je važan simptom. Sveznajući narator, koji je likove romana držao na koncima poput lutkara, komentirajući njihove postupke, sugerirao je pregledan i razumski modeliran svijet: takav je pripovjedački glas analogon prosvjetiteljske zbilje. Romantički je roman, naprotiv, sa svojom poliperspektivnom gradnjom izraz svijeta kojemu racionalna spoznaja nije dorasla, svijeta koji je zagonetan i pun iznenađenja, obmana, tajni. Tako se junaci stalno suočavaju s pitanjem što zapravo zbilja jest i gdje je ona istinska zbilja; u iskustvenim pojavama ili u nekom nevidljivom svijetu."
Nesigurnost, opskurnost, subjektivizacija naracije, tehnika kolaža... sve to dokazuje da je romantizam svojevrsni postmodernizam prije postmodernizma. Romantizam je u biti najmanirističkije razdoblje makropoetike/metapoetike manirizma. I tako mi je drago da to Žmegač kuži. Ja recimo ne bih mogao ne baciti hejt na realizam i naturalizam kao odvratnu stvarnosnu poetiku, no Žmegač profesionalno i njih obrađuje i analizira. No, kuži se da ih spušta. Žmegačeva najveća kritika realizmu jest upravo ta što realizam nikako ne može biti realističan, samo realističarski. Domena književnosti uvijek ukida domenu fakcije. Ja bih dodao da po čemu je uopće realizam mogao biti realističan kada danas fizičari dokazuju postojanje pralalelnih svemira, po čemu je uistinu sve ovo što vidimo oko sebe stvarnost. Fizika ranog dvadesetog stoljeća je pokazala da je realizam daleko veća fantastika od Hoffmanna, Gogolja ili Bulgakova. Ne znam kako se toga Žmegač nije sjetio, ali ga zato sad nadopunjujem.
Još jedan Žmegačev citat o romantizmu:
"Ključna riječ u romantičkoj estetici nije mimeza, dakle ravnanje prema iskustvenoj pojavnoj zbilji, nego -duh-, to jest sposobnost samoniklog stvaralaštva, moć stvaranja fantazijom."
Suvremena književnost danas treba gledati ka romantizmu. U Udbalandu većina književnika, posebice srednjostrujaških i eksponiranih, su bluepillaši koji se pozivaju na postjugoslavenstvo kao odraz svog virtue signalinga, svojom mimetičnom prozom žele kapitalizam prikazati kao nešto loše.
Čak i slučajevi znanstvene fantastike, Asja Bakić, su toliko prožeti blue pill podtekstom da je to žalosno. Dok se četnici naoružavaju, dok većina Srba glasa za Vučića, Šešelja i Dodika mi stvaramo blue pill neoilirski pokret s ciljem da imamo suživot s našim neprijateljima. Hrvatska je time i svojim ekonomskim socijalizmom uistinu Švedska, pardon Svedistan, odnosno neuspjela verzija Svedistana.
Suvremeni realizam naših prostora je toliko devetnaestostoljetan da je to žalosno. Od istovjetne ljevičarske ideologije Balzaca do odvratne angažiranosti u stvarnosnoj prozi. Bljak!
Ludwig Bauer bi bio jedan od rijetkih pozitivnih iznimki; https://www.goodreads.com/review/show....
Stvarnosna književnost je smeće, i u 2019. je zapravo prežvakano smeće.
Sve one antikapitalističke prozice u Zarezu su književna žalost. Antikapitalistička furka suvremenog, i bivšeg, realizma je zapravo još jedan dokaz koliko realizam nije realan. Pozivati se na ideale solidarnosti, socijalizma, samoupravljanja kao na nešto bolje od slobodnog tržišta znači da živiš u nekoj fantastičnoj stvarnosti.
Svi oni koji cijene antifašizam, sekularizam i radničku vlast neka odu u Sjevernu Koreju. Je li lažem kada kažem da nema sekularnije države od Sjeverne Koreje na cijelom svijetu?
Postjugoslavenstvo, stvarnosna proza, bezdomnost- književnost egzila, hrvatskosrpski jezik.... Jebote kao da je 1919. a ne 2019.
Progresivna ljevica je uistinu regresivna.
No, vratimo se ikoni poslijepodnevnog programa HRT-a, Viktoru Žmegaču.
Dotični savršeno sažima spregu postmodernizma i romantizma sljedećim bacanjem: "romantizam pozdravlja postmodernu".
Žmegač detaljno skicira razliku anglofonih pojmova; "romance" i "novel". "Romance" označava fantastičnost, pustolovnost, egzotičnost te književnu vrstu gdje su likovi pretežito velikodostojnici.
Time je očigledno zašto su se dulje proze sve do devetnaestog stoljeća u anglofonom svijetu nazivale terminom "romance".
Termin "novel" označava prozu obilježenu mimetičnošću, mondenošću, svakidašnjem te u kojoj su likovi obični ljudi, ekipa s kvarta, Raskoljnikov i njegova stanodavka.
Dostojevski je, por cierto, velika iznimka u realizmu. Psihologizacijom likova i redpillanjem nadilazi cjelokupni realizam. Dostojevski je jedini alpha u beta pokretu realizma. Za mene, ne znam bi li se Žmegač složio s tim.
Eto, došli smo do kraja osvrta. Upravo me ponifex maximus zove, jebote, čovjek ne može ni osvrt završiti u miru.
Vidim da ne lajkate kad bacam red pill truth bombe, jebiga nisam ja N1 (aka Ko nas bre zavadi TV) ili Guardian pa da bacam gluposti. Možda sam uistinu pun negativne energije, to mi je uvijek zadnja bivša govorila. Zašto stalno spominjem feministkinje, prijatelje ove Planete, antifašiste, transrodne i druge? Mislim da su izuzetno opasni, a nitko drugi to ne vidi. No da ne upadam opet u jedan red pill Nagasaki.
Navedeni mi samo zagade osvrt, uostalom https://www.youtube.com/watch?v=hIUom...
¡Hasta luego weones y weonas!
I dajte neku lovu.
Ja i Branko Malić smo gladni.
Zagreb, 2004.
Evo mene opet na našem ilirskom!
Pozdravljam ipak svoje cjelokupno čitateljstvo, od Neptuna do Planeta X.
Hvala Neptunkama na ljubičastim zrncima peludi s Neptunovih mjeseca.
Hvala svjetlosnim bićima iz druge dimenzije na sjajnim ćevapima.
Hvala bakterijama iz moje WC školjke na prelijepom pjevanju svaki puta kada, kada, hm...
Izuzetno mi je drago da sam tolikim masama prionuo srcu svojim osvrtarenjem. Moje zilijardsko čitateljstvo hvala vam na svim valutama i drugim darovima kao znakovima podrške!
Ali, ipak, najveća hvala ide Greti Thunberg što me spašava od globalne promjene klime te Zoranu Pusiću što me spašava od bujice ustaštva koja je zacrnila inače prečistu antifašističku stvarnost hrvatskog demokratskog socijalizma pod egidom našeg neoboljševičkog HDZ-a.
Hvala!
Lajkam!
A, sad, zavežite se, polijećemo!
Viktor Žmegač je sjajan um. Kognitivni boksač koji ruši sve pred sobom. I ovo zbilja ne mislim ironično, petica je ogled toga.
Sjajna književnopovijesna i književnoteorijska knjiga!
Pri kraju knjige sve više Žmegač raščlanjuje poetike i strujanja općenito, a ne sam roman, što je meni samo plus.
Žmegač kreće i nastavlja dijakronijski, od sjajnog poglavlja o antičkom romanu pa sve do postmodernizma.
Eruditno, holistički i antifilistarski.
Žmegač je ponos Filozofskog.
Ipak, imam neke zamjerke. Jesu li vam se usta napunila slinom sad?
Ne znam zašto Žmegač sveudilj karakterizira antički roman erotičkim? Po Žmegaču antički roman je duboko erotičan. Čitajući par antičkih romana, sad se jedino mogu sjetiti Dafnisa i Kloe, ne bih nikako nazvao antički roman erotičkim. Ljubavnim da, ljubavnim na razini turskih sapunica koje gleda moja baka. Ne želim degredirati antički roman, izuzetno je kul i čudan u svojim mimetičnim dijelovima. Kuži se da je to pisala jedna druga kultura, toliko različita od naše, teško je opisati, jednostavno pročitajte.
Antički roman se temelji na paru zaljubljenog mladića i djevojke, ali nema erotike....
Kako je meni romantizam najdraže razdoblje, i po mom sudu vrhunac ljudske civilizacije ikada, bacit ću neke dojmove o Žmegačevom poglavlju iz ove knjige naslovljenom "Romantizam i roman: poetika nestvarnosti".
Žmegač točno kuži koliko je romantizam bio ispred svog vremena, koliko je bio postmodernistički u svojoj fragmentarnosti, referencijalnosti te isprepletanju teorijskih i književnih elemenata.
Žmegač posebno analizira Schlegelovu "Lucindu", moj osvrt tog romana je odmah pokraj pokraja https://www.goodreads.com/review/show....
Evo što Žmegač baca o romantičarskom romanu:
"Čitajući neke romantičke romane, čitatelj postaje svjestan toga da implicitna poetika djela može postati eksplicitna, to jest da teorija pripovjednog teksta može biti u romanu izložena i na način teorijskog diskursa. Drugim riječima: granica između eksplicitnog i implicitnog pristupa problemu postaje propusna, a tradicionalne predodžbe o romanu i eseju potiskuju se u korist generičkog univerzalizma. Težnja prema uzajamnom prožimanju esejističkog i narativnog oblikovanja teksta upadljiva je posebno zbog toga što romantički romani i pripovijetke pokazuju izrazitu suzdržanost u uporabi transcedentalnog pripovjedača-komentatora, koji, kao što je poznato, u romanima Fieldingove i Wielandove generacije ima nezamjenjivu, središnju ulogu. Taj anonimni, samo gramatički i mentalno obilježen pripovjedač u romantizmu gubi svoj povlašten položaj. A to je važan simptom. Sveznajući narator, koji je likove romana držao na koncima poput lutkara, komentirajući njihove postupke, sugerirao je pregledan i razumski modeliran svijet: takav je pripovjedački glas analogon prosvjetiteljske zbilje. Romantički je roman, naprotiv, sa svojom poliperspektivnom gradnjom izraz svijeta kojemu racionalna spoznaja nije dorasla, svijeta koji je zagonetan i pun iznenađenja, obmana, tajni. Tako se junaci stalno suočavaju s pitanjem što zapravo zbilja jest i gdje je ona istinska zbilja; u iskustvenim pojavama ili u nekom nevidljivom svijetu."
Nesigurnost, opskurnost, subjektivizacija naracije, tehnika kolaža... sve to dokazuje da je romantizam svojevrsni postmodernizam prije postmodernizma. Romantizam je u biti najmanirističkije razdoblje makropoetike/metapoetike manirizma. I tako mi je drago da to Žmegač kuži. Ja recimo ne bih mogao ne baciti hejt na realizam i naturalizam kao odvratnu stvarnosnu poetiku, no Žmegač profesionalno i njih obrađuje i analizira. No, kuži se da ih spušta. Žmegačeva najveća kritika realizmu jest upravo ta što realizam nikako ne može biti realističan, samo realističarski. Domena književnosti uvijek ukida domenu fakcije. Ja bih dodao da po čemu je uopće realizam mogao biti realističan kada danas fizičari dokazuju postojanje pralalelnih svemira, po čemu je uistinu sve ovo što vidimo oko sebe stvarnost. Fizika ranog dvadesetog stoljeća je pokazala da je realizam daleko veća fantastika od Hoffmanna, Gogolja ili Bulgakova. Ne znam kako se toga Žmegač nije sjetio, ali ga zato sad nadopunjujem.
Još jedan Žmegačev citat o romantizmu:
"Ključna riječ u romantičkoj estetici nije mimeza, dakle ravnanje prema iskustvenoj pojavnoj zbilji, nego -duh-, to jest sposobnost samoniklog stvaralaštva, moć stvaranja fantazijom."
Suvremena književnost danas treba gledati ka romantizmu. U Udbalandu većina književnika, posebice srednjostrujaških i eksponiranih, su bluepillaši koji se pozivaju na postjugoslavenstvo kao odraz svog virtue signalinga, svojom mimetičnom prozom žele kapitalizam prikazati kao nešto loše.
Čak i slučajevi znanstvene fantastike, Asja Bakić, su toliko prožeti blue pill podtekstom da je to žalosno. Dok se četnici naoružavaju, dok većina Srba glasa za Vučića, Šešelja i Dodika mi stvaramo blue pill neoilirski pokret s ciljem da imamo suživot s našim neprijateljima. Hrvatska je time i svojim ekonomskim socijalizmom uistinu Švedska, pardon Svedistan, odnosno neuspjela verzija Svedistana.
Suvremeni realizam naših prostora je toliko devetnaestostoljetan da je to žalosno. Od istovjetne ljevičarske ideologije Balzaca do odvratne angažiranosti u stvarnosnoj prozi. Bljak!
Ludwig Bauer bi bio jedan od rijetkih pozitivnih iznimki; https://www.goodreads.com/review/show....
Stvarnosna književnost je smeće, i u 2019. je zapravo prežvakano smeće.
Sve one antikapitalističke prozice u Zarezu su književna žalost. Antikapitalistička furka suvremenog, i bivšeg, realizma je zapravo još jedan dokaz koliko realizam nije realan. Pozivati se na ideale solidarnosti, socijalizma, samoupravljanja kao na nešto bolje od slobodnog tržišta znači da živiš u nekoj fantastičnoj stvarnosti.
Svi oni koji cijene antifašizam, sekularizam i radničku vlast neka odu u Sjevernu Koreju. Je li lažem kada kažem da nema sekularnije države od Sjeverne Koreje na cijelom svijetu?
Postjugoslavenstvo, stvarnosna proza, bezdomnost- književnost egzila, hrvatskosrpski jezik.... Jebote kao da je 1919. a ne 2019.
Progresivna ljevica je uistinu regresivna.
No, vratimo se ikoni poslijepodnevnog programa HRT-a, Viktoru Žmegaču.
Dotični savršeno sažima spregu postmodernizma i romantizma sljedećim bacanjem: "romantizam pozdravlja postmodernu".
Žmegač detaljno skicira razliku anglofonih pojmova; "romance" i "novel". "Romance" označava fantastičnost, pustolovnost, egzotičnost te književnu vrstu gdje su likovi pretežito velikodostojnici.
Time je očigledno zašto su se dulje proze sve do devetnaestog stoljeća u anglofonom svijetu nazivale terminom "romance".
Termin "novel" označava prozu obilježenu mimetičnošću, mondenošću, svakidašnjem te u kojoj su likovi obični ljudi, ekipa s kvarta, Raskoljnikov i njegova stanodavka.
Dostojevski je, por cierto, velika iznimka u realizmu. Psihologizacijom likova i redpillanjem nadilazi cjelokupni realizam. Dostojevski je jedini alpha u beta pokretu realizma. Za mene, ne znam bi li se Žmegač složio s tim.
Eto, došli smo do kraja osvrta. Upravo me ponifex maximus zove, jebote, čovjek ne može ni osvrt završiti u miru.
Vidim da ne lajkate kad bacam red pill truth bombe, jebiga nisam ja N1 (aka Ko nas bre zavadi TV) ili Guardian pa da bacam gluposti. Možda sam uistinu pun negativne energije, to mi je uvijek zadnja bivša govorila. Zašto stalno spominjem feministkinje, prijatelje ove Planete, antifašiste, transrodne i druge? Mislim da su izuzetno opasni, a nitko drugi to ne vidi. No da ne upadam opet u jedan red pill Nagasaki.
Navedeni mi samo zagade osvrt, uostalom https://www.youtube.com/watch?v=hIUom...
¡Hasta luego weones y weonas!
I dajte neku lovu.
Ja i Branko Malić smo gladni.
Displaying 1 - 1 of 1 review