"Vidimo se u avgustu" je poslednje delo nobelovca Gabrijela Garsije Markesa, priča je koja vas uvlači u svet suptilnih osećanja, ljudske čežnje i prolaznosti života.
U malenom selu na obali, Marija Magdalena odlazi na godišnje hodočašće kako bi posetila grob svoje majke, gde se svake godine okupljaju stotine vernika. Dok prolazi kroz dane ispunjene uspomenama i susretima sa zagonetnim licima prošlosti, ova priča otkriva složenost ljudskih odnosa, ljubavi i tuge.
Markes svojim prepoznatljivim stilom meša stvarnost i fantaziju, slikajući dirljivu priču o ženama, sudbini i neizbežnoj prolaznosti vremena. Ovo delo, iako kratko, nosi težinu celog života, kao da je svaki redak satkan od magije i mudrosti.
Prava poslastica za ljubitelje lirskih i duboko emotivnih priča, "Vidimo se u avgustu" vas podseća na neizbrisive veze prošlosti i snagu uspomena. Otkrijte poslednju priču jednog od najvećih pripovedača svih vremena.
Gabriel José de la Concordia García Márquez was a Colombian novelist, short-story writer, screenwriter and journalist. García Márquez, familiarly known as "Gabo" in his native country, was considered one of the most significant authors of the 20th century. In 1982, he was awarded the Nobel Prize in Literature.
He studied at the University of Bogotá and later worked as a reporter for the Colombian newspaper El Espectador and as a foreign correspondent in Rome, Paris, Barcelona, Caracas, and New York. He wrote many acclaimed non-fiction works and short stories, but is best-known for his novels, such as One Hundred Years of Solitude (1967) and Love in the Time of Cholera (1985). His works have achieved significant critical acclaim and widespread commercial success, most notably for popularizing a literary style labeled as magical realism, which uses magical elements and events in order to explain real experiences. Some of his works are set in a fictional village called Macondo, and most of them express the theme of solitude.
Having previously written shorter fiction and screenplays, García Márquez sequestered himself away in his Mexico City home for an extended period of time to complete his novel Cien años de soledad, or One Hundred Years of Solitude, published in 1967. The author drew international acclaim for the work, which ultimately sold tens of millions of copies worldwide. García Márquez is credited with helping introduce an array of readers to magical realism, a genre that combines more conventional storytelling forms with vivid, layers of fantasy.
Another one of his novels, El amor en los tiempos del cólera (1985), or Love in the Time of Cholera, drew a large global audience as well. The work was partially based on his parents' courtship and was adapted into a 2007 film starring Javier Bardem. García Márquez wrote seven novels during his life, with additional titles that include El general en su laberinto (1989), or The General in His Labyrinth, and Del amor y otros demonios (1994), or Of Love and Other Demons.
Dosta mi je tesko da ovo priznam kao velikom ljubitelju Markesovih dela, koja zapravo smatram cak i vrlo formativnim u mom slucaju, ali ova knjiga mi se ne dopada.
Ona je senka senke, kao vezba za nesto sto tek treba da se razvije, a ujedno, na izvestan nacin, tuzan odraz jednog pisca koji gubi bitku sa svojim najvecim adutom - pamcenjem.
Tema je senzualna, putena, svojstvena latinoamerickoj knjizevnosti, ali nema u sebi magije, divljine dzungle, gotovo fantazmagorije i te vrcave strasti, pomalo nekada cak i izvitoperene, kojom su tako maestralno protkani njegovi najveci romani.
Roman je veoma kratak i napisan tako da je kranje citljiv, ali je nekako nedosledan sa likovima koji su krajnje nemotivisani i sturo razvijeni. Zanimljiv je, kao i uvek taj momenat ‘senke’ u nama, onog primalnog i samim tim nepatvorenog i istinskog, ali nekako ovde sve ostaje neodorađeno i hladano. Priredjivac istice temu ljubavi u starijem dobu kao velicanstvenu inspiraciju, ali godine protagonista zaista nista ne znace i ja licno ne vidim raskos u obradi te, ne toliko zastupljene teme.
Sve je ostalo samo u naznaci i mozda je bilo bolje da je piscu zaista ispunjena poslednja zelja - a to je da ovaj roman ne bude objavljen.
Savet svima koji tek krecu sa Markesom (ako takvih uopste ima) - ne pocinjite sa ovom knjigom jer je ona samo bleda senka velicine ovog Nobelovom nagradom ovencanog autora, koga svako bar mora procitati makar jednom u zivotu
Vidimo se ponovo u avgustu, ali u neki drugim Markesovim knjigama.
„Ipak, trebalo joj je nekoliko dana da shvati kako se nije promenio svet već ona sama, koja je kroz život oduvek išla ne obraćajući pažnju na njega, i tek je te godine, kad se vratila sa ostrva, počela da ga posmatra prekorno.“
Roman posthumno objavljen, gotovo deset godina kasnije. Na Goodreadsu sam čitala da je bolje da je ostao neobjavljen, kako je bila piščeva želja, ne bih se složila. Ana Magdalena Bać svakog 16. avgusta odlazi trajektom na ostrvo na kom je njena mama tražila da bude sahranjena, kako bi obišla grob ostavljajući joj gladiole. Nakon prve godine na ostrvu, dobija poriv da mu se vraća, i to ne samo zbog posete majčinom grobu, ali kao izgovor i pokriće za povratak. Bilo je nešto u tom mestu, tom ostrvu, tim njenim odlascima. Neutaživa potreba da mu se iznova vraća. Iako je živela mirnim, porodičnim životom, ima muža i dvoje dece. Nikada ne bi pomislila da će je jedno ostrvo promeniti. Ovo je roman o ženi u zrelim godinama, njenoj spoznaji, senzualnosti, otkrivanju same sebe. Priča o tajnama. O ostrvu gde dopušta sebi bar jedan dan godišnje da bude neko drugi. Zamislite tu goruću želju da prođe godina… sa kojim strahom i iščekivanjem mu se iznova vraća. Ali vremenom će shvatiti da neke tajne ipak ljudi sa sobom odnesu u grob. Kraj sam totalno drugačije zamišljala, ali me je taj momenat podsetio na završetak romana „Slika Dorijana Greja“, što mi se veoma dopalo. Iako se više ne ukrcava na trajekt, verujem da je jednoj Ani Magdaleni 16. avgust datum kada ipak u sebi pronađe sebe, bar u mislima. Markes ga je pisao s dosta muke, jer je u to vreme već gubio pamćenje, te je ovaj roman poslednje za šta je smogao da snage da napiše. Možda je jedina mana u ovom romanu što su likovi ne tako dobro izgrađeni, ali meni to nije mnogo nedostajalo. Ali radnja, tematika kojom se ovaj roman bavi bilo bi zaista šteta da je ostao da skuplja prašinu u fioci. Nije wow, al meni se dopalo. 4⭐️. Nije roman s kojim biste trebali da započnete Markesov opus, ima on boljih romana, ali svakako ako volite Markesa, pročitajte. Čita se u svega sat i po, dva, prored je veći, a roman broji svega 120 strana sa sve predgovorom i pogovorom.
S obzirom na to da je već bio bolestan kad je pisao ovaj roman, veoma je dobar, iako su jasne blage nedoslednosti ili ponavljanja. Volela bih da je malo opširniji ali razumem i zašto je koncizan jer je dovoljno napisano da bi došao do ove poente. Markes stvara jako zanimljive i žive ženske likove i to je u ovom romanu baš prijatno.
Ovaj roman ne treba ocjenjivati, ne zbog toga što nije u pitanju završen, odnosno pravi Markesov roman, već i zbog činjenice da ga nije pisao pravi Markes.
U lucidnim momentima, se jasno prepoznaje čuveni G.G. Markes, međutim, to su rijetki slučajevi i sama tema je takva da bi se moglo reći kako je u pitanju roman o "primitivnoj gospođi Bovari".
Knjiga koja će svoje mjesto naći na policama ili uzglavlju Markesovih najupornijih i najboljih čitalaca, kao jedna skica romana, i samim tim izuzetno vrijedna knjiga.
Počela i završila knjigu u jednom danu, držalo me iščekivanje da će se Márquezova kultna reputacija odjednom ogledati u ovom djelu, ali nije. Knjiga ima zanimljivu postavku ali slab razvoj likova, kako glavnog tako i svih ostalih kroz sve aspekte ličnosti, od poriva, motivacija do emotivnih stanja.
"Ipak, trebalo joj je nekoliko dana da shvati kako se nije promijenio svijet, već ona sama, koja je kroz život oduvijek išla ne obraćajući pažnju na njega, i tek je te godine, kad se vratila sa ostrva, počela da ga posmatra prijekorno." ♥️
4 - Ово није потпун роман; није завршен роман. И није да досеже значајнија Маркесова остварења. Али одсјај мајстора још постоји. Због носталгије за оваквим писцима мало већа оцијена него што заслужује...