Nazvana po sredozemnom drvetu razgranate krošnje, snažnog korena i slatkih plodova, Fafarikul je emotivna i zavodljiva zbirka šarolikih anegdota iz života autorke, nekad duhovitih, nekad potresnih, ali uvek razoružavajuće iskrenih.
*Fafarikul (košćela, crni koprivić) listopadno je drvo koje raste u oblasti Mediterana, može narasti do 25 metara visine.
Istoimena zbirka autorke Đurđice Čilić nalik je ovom stablu, sazdanom od njenih riječi, događaja, uspomena i zapažanja, koje se granaju u nekoliko pravaca: djetinjstvo i mladost u srednoj Bosni, studiranje i rad u Zagrebu, razvoj karijere prevodioca u Poljskoj.
Kratke crtice koje čine ovo djelo, intimni su, skoro dnevnički zapisi o važnim događajima koji su usmjerili autorkin život, ali i tok misli o ljudima koje je srela samo jednom, životu u zagrbačkom soliteru, književnosti i poeziji ili avanturama na krivudavim putevima Bosne.
Upravo su priče u kojima se Čilićeva prisjeća djetinjstva i tinejdžerskih dana u Vitezu i Livnu, i srećnih vremena naglo prekinutih ratom, temelj ove zbirke, iz kojeg ćemo nadalje čitati o odlascima, ljubavi, trenucima nesputanosti, rastancima i spokoju koji se često nalazi u malim stvarima.
Jezik Fafarikula je jasan i pristupačan, lako je zamisliti njegove likove i osjećanja, zbog čega je ta lakoća stvaranja prozor i u naša sjećanja i naše krošnje u kojima se gnijezdi sve ono što čini život.
Na mene je malo bolji utisak ostavila knjiga Novi kraj, iako mi se i ova knjiga dopada. Bilo je crtica koje su me nasmejale, ali i par kojima bih nešto zamerila. Sve u svemu, uživala sam u čitanju, 4.5 *
Pitko. Svakodnevno. Poistovjetljivo. Virtuozno. Djurdjica Cilic je stvarno majatorica uvlacenja citatelja u njen zivot. Fafarikul je zbirka kratkih prica koje tako majstorski levititiraju izmedju svakodnevnice i dubljih poruka, Hrvatske, Bosne i Poljske, proslosti i sadasnjosti, intime i frivolnosti. Bas se isplati procitati!
Divno piše Ðurđica Čilić. Kakvo je zadovoljstvo ova knjiga, sva je radost, čak i kad tera na plakanje. To bude plakanje zbog sebe, ne znog Ðurđice, nekako se vidi da je ona ok. Ne znam da li je volim generacijski, mislim da ne - Đurđica je za uvek, kad treba uteha, nada, osmeh, pa i poneka katarzica.
Topla, tuzne, lijepe, smijesne zivotne price. Prvi puta sam se susrela s Đurđicinim pricama na fb prije par godina, mozda 5,6. I pratila redovito. Ne samo ja. Mnogi. I tada smo joj mi mnogi govorili da bi trebala izdati knjigu s tim svojim pricama. I eto... Toliko topline, duhovitosti, bogatstva vokabulara, iskrenosti, jednostavnosti, ljubavi u toj knjizi...i svaka njena ta posljednja recenica u svakoj prici "zapecati", dirne, iznenadi, nasmije ili rasplace. A jos kad ju u zivo vidite i sve to osjetite, u svakom pogledu, osmjehu, pokretu....
Zbirka koja mi je oživela mnoga sopstvena sećanja. Jedno od njih je potpuno identični doživljaj koji sam imala kao u priči "Čikadem". Ta spoznaja da je još neko odreagovao po srcu na isti način mi je ugrejalo srce i nakupilo suze u očima istovremeno ♥️
Toplo, na momente gorko-slatko, nekad i na granici sladunjavog. Ipak, prijalo mi je. Piše u pogovoru da se ova knjiga mogla zvati i "Knjiga zagrljaja" i to je potpuno tačno - ali je još bolje što se zove "Fafarikul".
Malo je to bilo nekako i previše sladunjavo za moj ukus, ali ipak, svaka priča krije nešto posebno... Sada, bilo je i gorkih momenata, ali je ta sladunjavosti prevladala... Ja sam ipak bio obožavaoc gorkog... Shvatiće onaj ko se uneo malo dublje u ovu knjigu.
bolji mi je Novi kraj (patetika i poentiranje stvari koje već vidimo su tamo svedenije), ali kupujem kartu za Krakov i nije da nisam zasuzila na nekoliko mesta