Magdalena Blazevics erstes Prosabuch besteht aus 25 Geschichten, die in Bosnien und Herzegowina spielen. Sie erzählen von Familiengeheimnissen, Wahnsinn, der starken Verbindung zwischen Liebe und Tod, und dem Fluss, der vor, während und nach dem Krieg das Leben der Menschen beeinflusst. Die Geschichten bieten einen realistischen Blick auf das Leben von Mädchen und Frauen in Städten und Dörfern, die ohne Namen bleiben. Von den strengen Regeln der patriarchalischen Gesellschaft eingeengt, befinden sich die Protagonistinnen häufig in ausweglosen Situationen. Dabei werden Risse sichtbar, die oft übersehen werden, wenn wir uns eine romantisierte Vorstellung von vergangenen Zeiten machen.
Magdalena Blažević rođena je u Žepču, u Bosni i Hercegovini, 1982. godine.
Objavila je zbirku kratkih priča "Svetkovina" (Fraktura i Kontrast, 2020.) koje su uvrštene u antologiju "Take six: Six Female Balkan Writers" (Dedalus, 2023.), pojedinačne priče prevedene su na engleski, makedonski, ukrajinski, rumunjski i njemački i ruski jezik.
Prvi roman "U kasno ljeto" objavljen je 2022. godine u izdanju Frakture, beogradske Booke i sarajevskog Buybooka te je preveden na engleski, francuski, katalonski, talijanski, makedonski i slovenački, a uskoro izlazi i na grčkom. Objavljen je i kao radio drama u sklopu dramskog programa Hrvatskog radija, a 2023. osvojio je nagradu tportala za najbolji hrvatski roman te Kočićevo pero. Drugi roman, "Sezona berbe" objavljen je na katalonskom te je, kao i prethodne dvije knjige, bio u finalu nagrade Fric, te u finalu nagrade Tportala za najbolji roman.
Nakon dvaju romana vratila se kratkim prozama knjigom "Vučja kuća" (Fraktura, 2025.).
Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču, među kojima Bugojanska vaza (2018.) Zija Dizdarević (2019.) i Ranko Marinković (2021., 2023.)
Natuknuću da Magdalena Blažević ume da poetizuje bedolikost života, a da se pri tome ne zakorovlja patetikom, niti da urasta u zabran (gino)viktimizirajućeg, što je podvig po sebi, imajući u vidu problematiku s kojom se porvala! Poduhvat je delom postignut i zato što se obilazi oko ponorosti unutrašnjeg obzorja junakinja - mada su svakako najočigledniji kontraprimeri ovakvoj strategiji naslovna "Svetkovina" ili epistolarno u "Haljini" - a delom mržnjenjem rezonersko-emotivnog upliva. Psihologizacijsko, u tom smislu, divergira ka spoljašnjem, frekventno se reducira na deskriptivno (pejzaž, eksterijer, enterijer, pars pro toto portretisanje) kojim Blažević prenebregava psihološko, uobličavajući ga kao ospoljeno-simboličko, ponajmanje ne-jednoznačno.
Izrazita je i hvale vredna - naročito danas! - permanentna koncentracija i stvaralačka brižljivost: pesnička zagrcnutost nad svakom rečju i "rudarsko" bdenje nad fakturom većine od 25 proza, koliko ih "Svetkovina" broji. Zato retko kada zasmetaju skučenost horizon(a)ta i sirotinjskost predmetnosti unutar zift crnog vilajeta "Svetkovine" ili, pak, tematsko-ponavljajuće ukopavanje, korespondentno, kako se ponekad može učiniti, baladesknoj varijantnosti: sižei o preljubi, sižei o silovanju, sižei o čedomorstvu,..., i(li) njihovo zdvajanje. Nonšalantnije: kao da je Hasanaginica umnožena i izmeštena u rejon folklornog realizma, čime se preobraća (možda) i unižava "tragedioznost" njene, zapravo njihovih sudbina. Androcentrizam i fabulativna škrtost baladeskno tragičkog moraju opstati, ali nas nisko-mimetsko (pučko i telesno) prevodi u tragediju ploti (i roda)...(Nad valjanošću ovog ću se svakako zamisliti, možda i na nekom drugom mestu.)
Bestaktilno-hladan objektiv naracije (beskomentarnost, poospoljenje, crnohroničarska dokumentarnost, gotovo potrta konvencija pripovednog posredovanja tvorbom u kameru, minimafiličnost) i visoka mera stilizovanosti (parcelacija rečenica i njihova ritmičnost, kadriranje sekvenci, jukstapozicioniranje, zgušnjavanje prizora i zgrudvavanje fabulativnog, pomanjkanje dijaloških particija i komičkog uzmaka, gravitiranje ka detalju, ekspliciranje metaforičnog, jezgrovita komparativnost, leksička verodostojnost) simbiotički su srasli - nisu sami od sebe, Blažević to čini, razume se! - sa zaparloženo začaurenom ruralnom ambijentacijom. Sklonost ka lirizaciji, međutim, nema za cilj da nas poetizovanjem spasi od težine i tegobnosti grozomornih, bestijalnih, naturalističko-drastičnih prizora - nije ovo knjiga za one slabijeg stomaka! - već nas upravo po(j)ezični fokus unekoliko sprečava da skliznemo preko kratkolikosti narativa "Svetkovine". Nema otklona i nema bežanja. Valja ljosnuti i prepustiti Magdaleni Blažević da vretenom zasvrdla po utrobi. Ravno i hladno. Nesaučesnički jezovito. Mučki. Kô posmrtni marš. Dok se ne svikne i ne ogugla. Dok nas smrt ne rastavi. Ili bar dok se makar nešto ne oseti, promeni...
P.S. Kako ovo nije knjiga za svačiju drob, simplifikovano i okvirno "Svetkovina" bi potencijalno legla onima koji bi voleli doticaj izraza poznijeg Isakovića (iz "Paprati i vatre", recimo) i "tematoznosti" i realističko-naturalističke slikovnosti crnog talasa (recimo, setimo se menstruacije Bulatovićeve Mare ili porođaja Mihailovićeve Petrije). Nije od zgoreg usklopiti "Svetkovinu" sa podtekstualnošću maltene zaboravljenog Kočićevog bisera, "Mrgudom". Hajmo prvo od toga, pa onda na sve ostalo!
PPS. "Najbrže i najlakše" je, međutim, odgledati Krstu Papića: https://youtu.be/SZt76Z21daI i zamisliti samo kako se ruralno falocentričko nasilje (čakiju zameniti udom, mada je u biti svejedno!) preusmerava ka ženi, samo ako se žensko dovoljno osvetli. Nije to posve daleko od nas današnjih. Na žalost i na sramotu.
Zbirka Svetkovina broji dvadeset pet priča koje nisu dalje dijeljene u neke posebne cjeline, ali odluka da se povežu u jednu knjigu i više je nego opravdana jer ih sve u isti kontekst smješta izbor tema i tačaka gledišta, atmosferičnost prikazanih situacija i jedan nesvakidašnji i autentičan jezički izraz koji zaista odgovara atmosferi kreiranih narativnih svjetova. Njene su priče mahom posvećene ženskom iskustvu, i to onom univerzalnom, koliko god da su možda lokalno obojene. Upravo iz takvih perspektiva, autorka iz priče u priču gradi mreže najrazličitijih međuljudskih odnosa, dotičući se velikih i neiscrpnih tema poput ljubavi, slobode, seksualnosti, nasilja, ludila i smrti.
Ovo je zaista jedna fenomenalna zbirka priča u kojima autorka daje glasove ženama u sred različitih trauma. Junakinje su žrtve izopačene patrijahalne sredine, žene koje u bezizlaznim situacijama dižu ruku na sebe. Žene koje su prognane, silovane i ubijane. Bez obzira na ogromnu količinu mraka i tuge, svaka od ovih priča puna je poetike, te se u ovim mučnim temama skriva i određena doza lepote zbog načina na koji su napisane.
Poetski naturalizam/ruralna gotika. Zločestiji i siroviji Georg Trakl. Česta upotreba tačke umesto zapete skraćuje rečenice sa obiljem biljnih i drugih metafora i motiva, čime se ritam usporava. Ozračje mračno i mučno, ogavno, u raskošnoj maštovitosti i uglađenosti pažljivo biranih reči, njihovog redosleda i rasporeda, toka i ugla kazivanja. Kratke priče objedinjene tragičnim, pesimističnim ruhom nasilja i stradanja. Odlično štivo za slepe optimiste (da ih spusti sa oblaka), okorele pesimiste (da im ulije veru u savremenu književnost) i za depresivce, da se napokon ubiju sa stilom, ili pak odluče da čekaju novu knjigu Magdalene Blažević kako bi sublimirali svoj poriv. (⊙_⊙)
Izvrsno napisana, jeziva knjiga puna priča o ženskim sudbinama kakve sam već stoput čula rastući na selu, samo što je to sad upakirano u tako mračno pakiranje i s toliko pažljivo biranih riječi da sam se naprosto smrznula čitajući ove priče. Način na koji je priče stavljene na hrpu baca sasvim novo svjetlo na život žena u okvirima obiteljskog i društvenog nasilja koji su krajnje nehumani i silno okrutni. Unatoč tome u ovoj knjizi ima silne ljepote. Iz zbirke najprekrasnijih spojeva riječi izdvajam ove koje sam si prepisala a to su: - baršunasta piljevina - razgranat skelet (ogoljelog drveta) - blagi obronak - dvorišta kukuriču.
Teške, crne priče i slike koje duboko uznemiruju. Balkan naš svagdašnji. U skoro svakoj priči neki oblik silovanja, tužnog, neosviještenog silovanja u kojem žena ni ne zna da je silovana. Kratke, šture rečenice obrnuto su proporcionalno bogate usporedbama, zasićene, guste. Priče bez puno dijaloga, vidljivo, nije da nedostaju samo na papiru, već i u životima opisanih - obično tek neko dobacivanje, primjedbe, uvrede. Nema mjesta uljepšavanjima. Što još? Ubojstva, samoubojstva, čedomorstva. Raznovrsna i bogata, priroda unatoč svojoj zadanoj ljepoti ostaje hladna, neprijateljska, sklona urotiti se s mračnim namjerama ljudi. Vlak - zlokoban. Neplanirane trudnoće. Nestručni pobačaji. Posljednja priča: abortus toliko mučno opisan da sam je jedva pročitala. Opisi muškaraca dok zadovoljavaju svoje seksualne potrebe: "Čula je samo kako otpuhuje nad njom. Stari čađavi dimnjak" (Pastrve); "Legne pored mene, ali me ne dodiruje. Nekoliko puta otpuhne. Kao vrata autobusa" (Noćnik). "Dojke su joj nabrekle i teške. (...) Andrijaš među njih zariva gubicu. Nezasitnu štakorsku rovku" (Orah)...
Teško je pobrojati ono što mi se u ovom djelu sviđa, možda sve.
Gusto istkan, jedva prohodan tekst. Odavno nisam čitala nešto ovako bogato napisano ni vidjela da netko barata riječima poput Magdalene. Mnoge priče sam morala pročitati dva puta da bih iz sličica sastavila cjelinu. Nije mi smetalo. Obogatilo me.
Istovremeno, tako teške, mučne i mračne priče. Opravdavam ih time da su vjerojatno negdje i dan danas istinite. Zato i bole. Nisam plakala čitajući, a sklona sam tome. Umjesto toga ostao je kamen u želucu, osobito iza nekih priča koje ću teško zaboraviti.
Izvrstan stil; odurna, mracna i na momente morbidna atmosfera. Preporucujem da se napajate svakom recenicom, polako, jer je zbilja greota propustiti Magdalenin ritam. Ne poznajem teoriju knjzevnosti, pa bih jedino mogao da kazem da pise onako kako je Pirlo igrao fudbal.
mucna, teska, vazna, prekrasna. nitko ne vlada jezikom kao magdalena i nitko ne pise o selu i zenama (na selu) kao magdalena. ostavila me s osjecajem masne prljavstine koju hladna voda ne ispire, crne cadji i krvi. i toliko tuge, toliko, toliko tuge.
Ovo mi je bilo baš gadno, nažalost nemam drugu reč. Jedna od onih zbirki gde se pisac baš trudi da šokira, prodrma, prikaže prljavštinu ljudi i sveta, toliko da svaka priča počinje da liči na drugu, bez nade i izlaza. Ne mora baš u svakoj priči da bude nekog silovanja ili? Stil mi se zapravo jako dopao, ali sadržina mi je evocirala sličan osećaj u stomaku kao kad sam čitala Nečistu krv (što može da bude kompliment za autorku, ali meni ne prija). Lepota stila nije uspela da nadomesti sveprisutni mrak.
Zbirka kratkih priča Magdalene Blažević nas vodi u Bosnu pre, za vreme i neposredno nakon rata. Smešta nas u ruralne delove, pored močvara, šuma i reka, negde u praskozorje, kada noć polako krene da bledi. Kroz njene rečenice osećamo miris blata i dima u kaputima, čujemo crvčanje masti na starom šporetu i kišu koja pada. Upoznajemo grbave muškarce, misteriozne komšije, majke tinejdžerke, očajne žene koje su robovi patrijarhalnog društva. Upravo su ove žene glavna nit koja spaja sve ove priče u jednu celinu, jer je, iako je ovo zbirka kratkih priča i svaka priča za sebe, cela knjiga zapravo priča o ženama, i sama žena kojoj su snovi uništeni zbog patrijarhata i jeste glavna junakinja.
Neko kaže da je ovo ruralna gotika, što apsolutno razumem, mada bih ja pre okarakterisao ove priče kao ruralni horor. Ovo je knjiga koja nije ni malo prijatna za čitanje - silovanja, trudnih devojčica i čedomorstva ima u skoro svakoj priči. Ali nažalost, to jeste bila (a možda još uvek i jeste) istina mnogih žena u zabačenim krajevima. Ono što je pozitivno u celoj ovoj priči jeste Magdalenin jezik. Iako je isprva specifično ući u sam svet ''Svetkovine'', svaka sledeća priča biva bolja i bolja, jer se navikavamo na Magdalenin sjajni stil. Ona piše vrlo deskriptivno i lepo (što samo doprinosi atmosferi prostora i vremena gde je knjiga smeštena) i tako da sve te scene zamišljamo kao scene u kratkim filmovima, odlično kadrirane i izmontirane. Ukoliko volite film kao takav, mislim da će vam se ''Svetkovina'' ne samo svideti, već vas i inspirisati.
Od priča ''Mlin'' i ''Nini, sine'' u kom majke ubijaju svoju decu iz nemoći da ih odgaje, preko meni najupečatljivije ''Šaš'' u kom majčina nesreća tek počinje na kraju, pa sve do ''Bulke'', jedine priče ispričane iz muške perpektive u kom opisuje silovanje, ''Svetkovina'' je jedna jeziva zbirka priča ali koja nam je potrebna. Ona nije strašna u onom pravom smislu te reči, ali unosi taman onoliko jeze koliko je potrebno da nas na sekundu ohladi.
Ovo je čudna i mučna knjiga ali zapravo super. Osmišljena je i napisana tako da nas teleportuje u neku drugu klimu koji smo možda upoznali samo preko strašnih priča naših baka sa sela.
Ako planirate da pročitate Svetkovinu, a odlažete jer očekujete ’pravi trenutak’ za nju, moram da kažem da za ovu knjigu nikada nećete biti spremni. I nemojte da vas zavara njena (ne)obimnost, jer nikada duže nisam čitala knjižicu od svega stotinak i nešto strana, al ne zato što mi se nije dopala ili mi nije legla, baš naprotiv. Nakon svake priče sam je odlagala i razmišljala o sudbinama nas žena, šta smo sve prošle kroz istoriju i šta sve i dalje prolazimo.
Posle ove knjige ostaće vam kamen u želucu, knedla u grlu, pritisak u grudima...Posle ove knjige postajete bogatiji jer je Magdalenino pisanje, malo je reći, savršeno, poetično, magijsko...Pomalo mi je i bizarno da kažem da sam uživala u ovoj knjizi koja ogoljava i seče, izaziva rolerkoster osećanja, ali upravo je takvo pisanje i veština baratanja rečima nešto što vas ubacuje u ceo taj vrtlog mračne, ponorne atmosfere iz koje ne možete da izađete, ona vas obuzima tokom i nakon čitanja.
Od svih priča najviše me je pogodila Nar. Iako je to na prvi pogled jedna od bezbolnijih (skoro i da nema scene nasilja i silovanja kao kod većine) mene je ipak zabolela. Upravo tu, u samoj njenoj srži, se oseti tradicionalni patrijarhat, podređenost žena, teške sudbine devojčica, primitivnost, beznađe. I neminovna sledstvena katastrofa.
Ovo su neispričani i tužni životi žena u Bosni, jer se njihov glas nije čuo, a duše su ostale u suvoj zemlji koju neće oprati ni kiša ni sneg. Pojedine priče treba ubaciti u čitanke, jer će tako reč svetkovina još više dobiti na značenju.
Od prve priče do poslednje osećate gorčinu, nemoć, strah. Brinete se, bojite se i bežite od ovih likova u dan ili san. Ovo su priče o našim bakama i dekama sa sela. U jednoj priči sam prepoznala svoju baku koja je pobegla kroz prozor i udala se za dedu. Prihvatanje teškog načina života zbog osećaja pripadnosti ili uzvraćene mladalačke ljubavi. Likovi srljaju pred vašim očima. Volela bih da neke priče nisam pročitala. Roditi se kao devojčica u takvom okruženju bilo je sve samo ne prijatno. Patrijarhalna sredina, rat, siromaštvo, bolest i muka su samo neke od stvari sa kojima se sreću. Ova knjiga ostavlja mirise, ali i grč u stomaku, grudima. Ko ima snage neka se suoči sa izvrsnim pisanjem.
Odlučila sam na kraju dati peticu ovoj zbirci. Iznimno stilski dotjerano, teške teme obrađene na dostojanstven, ali ne patetičan način.
Zašto sam se mislila oko ocjene? Dok sam čitala knjigu dosta priča mi se isprepleli u jednu priču i teško sam više razlikovala likove i događaje iz pojedinih priča. Osim toga, neminovno sve te žene loše završe. Dok sam čitala, to mi je zasmetalo. No, kad sam dovršila cijelu zbirku sve više uviđam smisamo i vjerojatno svjestan odabir autorice da to bude tako, kako bi njena poruka bila jasnija, i glasnija.
Opisi prirode, rijeke, šume, bilja, izvrsno se nadopunjuju s događajima u priči. Posebno su me se dojmile rečenice od dvije riječi, koje se često pojavljuju, a koje pomoću samo dvije riječi vrhunski oslikavaju.
Knjiga koju sam posudila na preporuku knjižničara i toliko se namučila s njom! Ne pamtim kada mi je zadnji put bilo toliko muka čitati neku knjigu, a ne volim ih ostavljati nedovršene.
U 25 kratkih priča Magdalena Blažević prikazuje teške ženske sudbine i pokušava verbalizirati mnoge tabu teme poput silovanja, obiteljskoga nasilja, ilegalnog abortusa, preljuba, ubojstava. Priče su toliko teške da sam dnevno podnijela čitanje samo dviju. Stil pisanja i poetičnost u iznošenju ovih tema je nevjerojatna, ali ovo nije knjiga za mene.
Da ova žena napiše knjigu koja sadrži samo jednu rečenicu, ja bih je kupila. I čitala. Bezbroj puta. Ne znam kako to radi, ali Magdalena izlije dušu na papir. I osetite je. Osetite svaki dodir, miris, čujete zvuk i vidite svaku sliku. Svetkovina je skup priča o ženi. O bolu, žrtvi, patnji. O svemu što jedna žena može da podnese. I svaka od ovih žena iz priča je samo želela jedno. Ono najvrednije što i danas svaka žena želi. Ljubav. Magdalena mi slomi srce sa svakom knjigom. Pročitala sam sve tri. I čekam još. Oh kako nestrpljivo čekam još.
Kratke price. Njih 25. Pjesnickim izricajem prikazani uzasi, silovanja, raspadanja, smrti, surovosti. Metafore koje me plase. Metafore koje mi se gade. Kada sam dosla do trupla bebe. Odustala sam. Uf. Nije za citati prije spavanja. Ni nakon budjenja. Ni popodne.. Ni N. . . . .
Uh… Jako, jako mučno iskustvo, ne za čitati, nego za proživjeti kroz čitanje i osjetiti. Teška, beznadežna atmosfera koju Magdalena Blažević tako čarobno jezički kreira ne napušta vas ni na trenutak, čak ni u pauzama između priča. Za mene je već u prvoj polovini zbirke to postalo pomalo previše. Ali, upravo u tome i jeste poenta... da se zgrozimo, da nam bude nelagodno. Samo je pitanje jesmo li na to spremni sada… ili ikada.
S druge strane, opet sam opčinjena načinom na koji ova autorka piše, kako vješto barata riječima, ali i slikama, mirisima, zvucima i emocijama. Njen stil pisanja doslovno oživljava prizore na način koji se ne srijeće često. Vidim scene pred očima, posebno život na selu; svaki detalj je oslikan gotovo kao fotografija u umu. Za nekoga ko inače teško vizualizira tekst, ta granica se kod Magdalene potpuno briše. Nevjerovatan talenat i umijeće.
Kratke priče bez ijedne suvišne riječi. Vještina pisanja izaziva divljenje. Priče su pune mraka, surovosti, ali su autentične i istinite i zato posebno bolne. Rečenice te zaskoče poput oštrice noža. Čitati s pauzama između priča za oporavak.
Magdalena Blaževic prekrasno piše. Pročitala sam sve tri njezine knjige u nekoliko dana. Pravo otkriće. Ne mogu reći koja mi je knjiga bolja. Bolne, teške i mračne teme... ali napisane lirski, atmosferično, divno... Svaka je rečenica svetkovina!
Premisljala sam se koju ocjenu dati ovoj knjizi, ali ipak je trojka jer me nije nesto posebno odusevila niti je medu boljim knjigama koje sam procitala.
Svetkovina je uistinu lijepo napisana, ponekad se cini kao da se cita pjesma u prozi, tako da je stilisticki dosta zanimljivo. Tematika sviju 25 kratkih prica poprilicno je naturalisticka, mracna i goticka te progovara o nesretnim i ukletim sudbinama zena razlicith zivotnih dobi na podrucju Bosne. Jako mi se svidjela i misticnost koja se pridodaje rijeci Bosni.
Medutim, na trenutke mi je bilo cak i pomalo dosadnjikavo, na pocetku je vecine prica bilo teze popratiti sto se zapravo dogada, a ponekad mi je i djelovalo da su svi likovi kroz price zapravo jednodimenzionalni; muskarci su uglavnom jako losi, a zene zrtve. Trebalo je cesto imati i zeludac da se probave neki opisi (pobacaji, cedomorstva i sl.).
Svetkovina je Magdalenin prvijenac i njezina prva knjiga koju sam procitala. Daje naznake da je rijec o zanimljivoj autorici, tako da me definitivno zanimaju i njezine druge dvije (u trenutku pisanja ove recenzije) knjige.
Na granici mi je trojke i cetvorke, ali dajem imenjakinji priliku da me osvoji nekim drugim djelima.
Iako kratka knjiga, ako gledamo broj stranica, a opet tako duboke, teške tematike. Knjiga koja traži predah od čitanja, treba se sabrati i nastaviti dalje. Teme koje obrađuje nisu nimalo lako probavljive. Govori o ženama ruralnih, siromašnih krajeva i njihovih teških životnih situacija. Nažalost, kad gledamo danas, ima i dalje žena koje trpe nasilje i oskudicu, omalovažavane su od strane bližnjih zbog svojih propusta, zbog svoje težnje za ljubavlju, ponekad i naivne. Pogledajmo samo koliko femicida ima na našim prostorima. (Sad mi padne na pamet pjesma HLadnog piva - Na ovim prostorima) Ovih dana čitamo i o samoubojstvima; neki dan se neka žena bacila pod vlak u Hrvatskoj, sa svojim dijetetom, jer su oboje bili zlostavljani. Upravo takve priče su i Magdalenine. Osim toga, njen stil pisanja je slikovit - s malo riječi kaže puno, opisi su kratki, ali jasni. Kao da gledate neke fotografije. Trebat će vam za neke i dosta dobar želudac. Knjiga me se baš dojmila, ali zašto onda 4, a ne 5? Ne znam ni sama. Možda je više 4,5. Možda zbog toga što su mi neke priče djelovale slične. Uglavnom, svake preporuke. Autorica je svakako zasluženo dobila nagrade i zaslužuje mjesto u književnosti na ovim prostorima.
Odustajanje na pedesetoj strani. Tegobne teme mi nisu problem. Problem su mi nadobudne, kratke, "umjetničke" rečenice koje nemaju ritam, ne vode nigdje i jednostavno grče onog ko čita. Ovo je najgori rezultat koji je mogao proizaći - umjesto da mi izazove empatiju, Blažević mi ovakvim pisanjem izaziva bijes, dosadu i nezainteresiranost.
Da. Nisam publika, znala sam, ali nisam odolijela kad sam vidjela da je zbirka priča u pitanju.
Prve tri priče su mi bile super, ali nakon što sam pročitala njih sve ostalo je varijacija na temu. Na kraju mi je bilo sve samo jedno vlažno, bolno i tmurno nizanje kratkih, metaforičnih rečenica, bez ikakve radnje (i smisla).
Kakav izričaj -istodobno i škrt i raskošan. Mučne teme, ali o njima se treba i mora govoriti. Ove priče nisu za svakoga, a valjalo bi da ih svatko pročita.