Ko si ti, u stvari, Jevreme Utviću? Hoće li te pamtiti neko? Hoćeš li živeti barem u pričama kojima majke plaše decu? Možda ćeš biti zaboravljen, kao da nisi ni postojao, zalud trošeći život dobijen od Boga. Šta ostaje iza tebe, crni raspope?
U završnom delu trilogije o Jevremu Utviću, ovaj raspop i istražitelj kreće da otkrije ubicu svog najboljeg prijatelja Jusufa Bulatovića. Na tom putu, svojevrsnom hodočašću, on shvata da je to potraga za samim sobom.
Branislav Janković je rođen u zimu 1969. godine u Nišu. Godinama se bavi novinarstvom. U izdanju Lagune objavio je roman O vukovima i senkama (2011). Suze Svetog Nikole je njegov drugi roman.
Najzad ❤️ * Poslednji cirkus na svetu, koji ćemo i ovde sresti, možda i Mačka u koferu, edition Jevrem Utvić. Svašta sam očekivala, ali eto, iznenadih se. * Ostario Jevrem, pa podvlači i sabira šta mu je život dao, šta uzeo, a šta on njemu. Putuje za Foču da se oprosti sa prijateljem, a kao da se od sebe oprašta. Prati svoj trag, zastaje, traži ili susreće poznate i nepoznate, žive i mrtve. Godine su ga naučile da sluša, a od svakog od njih ima priču da čuje. Jevrem ili pisac? Čitalac svakako. Hiljadu bisera je ovde prosuto. Život je san, kažu.
“Nije dobro za čoveka da gleda unazad a hoda napred. Čak ni kad bezi. Bog nam s razlogom nije dao oči pozadi – zna on da je prošlost gadna stvar. Zver je to besna koja juri za nama. Ne umara se i ne spava.
A ljudi, čuda li, od straha pred blatnjavim putevima, krhkim mostovima i nepoznatim saputnicima, suprotno Tvorčevoj želji i sudbini koja zna samo za napred, okreću svoje misli prohujalim danima i zastaju.
I zver ih stigne. I zver ugrize.
Prošlost nam krati korake koliko god nam stopala bila duga. Hodanje s pogledom unazad zalepi nam oči za tabane, te vidimo samo stvari od kojih odlazimo. Ili bežimo. U mojim sećanjima nema straha, a u budućim danima nema nade. I zato, hodajte, noge moje! Jurite i hitajte! Prestignite jutra koja dolaze. Probudite se pre trećih pevaca i uspavajte sove. Otpevajte tropare svecima i tečno sročite molitve.
Poslednji dan stiže.”
Jusuf Bulatović je mrtav. Vijest je stigla do Jevrema na Uzun-aginom sokolu. Iako već u godinama, Jevrem odlučuje krenuti u Foču saznati tko je kriv za smrt čovjeka kojeg smatra prijateljem.
Nisam vam ga do sada spominjala, ali lik Jusufa provlači se kroz cijelu trilogiju. S obzirom na to kako Janković svakom pa i usputnom liku da širinu i obilno mu udahne život, njegova smrt mi je jako teško pala. Jusufova i Amelina priča natjerala bi i kamen proplakati. U Vetrovima zla ta priča me je apsolutno skršila i danima sam se oporavljala.
Neću puno filozofirati. Utvare su kraj, gotovo i nema dalje. Putovanje je završilo i tako je kako je. Ne jedim se, samo sam beskrajno tužna. Osta neka zjapeća praznina u meni, neka tišina jer ma koliko čovjek bio svjestan kraja koji dolazi, nije nikad spreman kada se dogodi.
Za razliku od prva dva dijela Utvare donose popriličan zaokret u stilu. Pisana u prvom licu izuzetno zanimljive konstrukcije, cijelo djelo dobiva posve novi oblik i jasnoću dok progovara Jevremovim glasom ulazeći time u dubinu samog lika. Unutrašnja previranja koja lome pa dižu glavnog junaka napisana su odmjerenim i tihim rečenicama koje na jedan poseban način vrište iza glasa potpuno razoružavajući i lupajući nam svako malo po neki šamar. Kao što je to i inače običaj u knjigama ovog autora sve je protkano i prepleteno predajama, mitologijom, mistikom i religijom. Kombinacija je ovo horora, trilera, drame i kriminalističkog romana u jednom gdje se izuzetno pazilo na omjer i zastupljenost istih. Ono što me je dodatno fasciniralo je što Jevrem na putu za Foču skuplja priče i sluša živote ljudi koje sreće što me je malo povuklo na Suze. Dovoljno da me opusti i ubaci u neki slow motion prije nego ga Janković rasplete u velikom stilu. Isprva me iznenadilo jer nisam očekivala, ali poslije nisam mogla zamisliti drugačiji način na koji se ova knjiga mogla iznijeti i složiti. Već smo pričali o tome kako je teže napisati kratku priču nego cijeli roman jer u romanu se može svemu dati epilog na dovoljnom broju stranica. U pričama toga nema i mora se biti kratak i konzistentan bez razvlačenja i čupanja radnje s previše riječi. S obzirom kako sam čitala zbirku priča Bezimeni, znala sam točno što mogu očekivati i tome sam se neizmjerno radovala.
Još jedna od posebnosti je i otvoren kraj prepušten mašti čitatelja i njegovom doživljaju i shvaćanju. Što si zamislite imate. Čak i ako ste ljuti na takav završetak on je donekle i savršeno logičan s obzirom na Jevremov život. U mojoj glavi trenutno je kraj po mojoj mjeri, a vjerujem kako ću ga svakim novim danom vjerojatno prekrajati i preslagivati kako se sve u meni bude posložilo. Ne, neće ovaj svijet kad zaklopite knjigu izaći iz vas niti vi iz njega.
Dugo sam razmišljala i kopala po sebi tražeći razlog zašto mi toliko odgovaraju djela ovog autora. Onda sam jednostavno skužila kako su takve priče i način pripovijedanja utkane duboko u moju dušu već više od četrdeset godina koliko je prošlo otkada sam zavoljela Balaševića. Znam reći ćete kako meni sve vuče na njega. Mne. Ovo je drugačije. Ako imalo poznajete život i rad ovog kantautora iz Novog Sada onda znate na što mislim. One priče o nesretnim ljubavima koje svoje epiloge dobiju na onom svijetu ako već ne na ovom, priče o životima običnih ljudi protkane smijehom i suzama koje inspiriraju i uče osjećati, običaji i vjerovanja ljudi, a prije svega životne istine koje se s godinama počnu razotkrivati kako već tko i kada bude za njih spreman. Najzanimljivije od svega je što usprkos hrpi žanrova kojima obiluje, za pažljivog čitatelja, u mnogo čemu ovo je i duhovna knjiga. Sve zavisi na kojoj ste razini spoznaja i što ćete točno dozvoliti da vam ovo djelo napravi.
Nakon trilogije, Suza svetog Nikole i Pete žice ostaju mi još 4 knjige iz opusa do sad izdanih i onda čekanje. Neki kažu razvuci neka ti duže traju, ali ne želim iako sam sve samo ne strpljiv lik. Nakon ovoga se bacam na dugo očekivani i traženi Poslednji cirkus na svetu. Zašto Cirkus? Pa zato jer sam dio njega upoznala u Utvarama. Autor je u Utvare vješto utkao i likove iz svojih drugih knjiga pa sam tako ponovno srela Gmitra, bila u Studencu, skuzila da se spominju i događanja iz Zidanja ambisa koji još nisam čitala, ali i upoznala Gabrijela. Ma čudo, što da vam pričam. Došlo mi je čak žao što nisam išla redom čitati kako su pisane jer vjerujem kako bih još više stvari prepoznala i povezala.
A Jevremu mašem na pozdrav i ne spuštam ruku. Družili smo se, smijali i plakali skupa kroz ovo doista nevjerojatno putovanje. Nadam se ponovnom susretu i ne gubim nadu. Ukoliko se Janković i ne odluči na još koju knjigu o ovom nevjerojatnom liku koji priča s mrtvima i dalje će ovaj raspop ostati za mene jedan od najdražih mi likova kojeg sam upoznala u dušu kakva god ona bila i kome god pripadala.
“Drugačije mašu žene koje znaju da se vraćaš, a drugačije one koje te više ne očekuju. Ovim drugim zastane ruka u vazduhu, kao da ih nešto preseče, jer ako spuste ruku, nikada je više neće ni podići.”
“Kao da postoji neko mesto za loše i ružne reči na koje glava nema pristup.
Istrče, izlete, a da te neko pita što si ih izrekao, ti ne bi umeo da kažeš. Slegneš ramenima i pogledaš u zemlju ako te bude sramota.
Ako si džukela, nasmeješ se i odmahneš rukom.”
“Svaka knjiga ima svoj početak kao i ovaj nakrivo napravljeni svet, da ljudi mogu lakše da je shvate, jer šta bi s knjigom koja počinje s kraja? To je kao da hodajući unazad krenete u lov. Možda joj fali sredina, možda su neke stranice iscepane, ali ponekad zec pobegne a mečka ubije lovca. Čudan je taj što stvori ovakav svet.”
“Iako smo živi, naše duše lutaju. Samo su tela naša. Dušu treba zaslužiti (teško se ona hvata kao i sve što je dobro i vredno), pa kada dođe Strašni sud, da ona priča i brani nas. Pamet laže.”
„Nisam izdao čoveka, a čovek je nešto najjače na svetu. Ništa tvrđe nećeš naći. I ništa jače od ljubavi.“
“Bes je nestao. Znam li te, Jevreme? Znam li te, krv ti jebem?”
💀 Eh, stari dobri Jevrem, pred kojim žensko čeljade drhti u sladostrasnom predavanju; koji bi "popa u bradu, a popadiju u d*pe." Nikada nisam krio da mi se taj razvratni raspop đavolski dopadao. Našeg inteligentnog egocentrika i razvratnika, i dalje proganjaju demoni prošlosti. Ovoga puta neke stvari konačno dolaze na naplatu. Jer, kako i sam naslov poručuje- "UTVARE SU BLIZU."
💀 Za razliku od prethodna dva dela, "Utvare" su pisane u prvom licu, dajući Jevremu priliku da nam sam saopšti svoje strahove i želje. Bane je i u ovom, kako sam kaže "završnom delu", možda više nego ikada dokazao da mu apsolutno ništa nije sveto. Od njega se prosto niko i ništa ne može sakriti. Poznaje nas taj sve u dušu. I dalje se u njegovim rečenicama jasno oslikava naš mentalitet koji živo pulsira sa svakom novookrenutom stranicom. Njegov vrcavi humor i direktan govor odjekuju kao eho koji se stapa i povezuje sve njegove junake. Jer, "Utvare" su u velikoj meri omaž do sada svih njegovih objavljenih romana. Nije odstupio od sebe ni za jotu, ostao je veran folklornom realizmu. Elem, srpski folklor prožet magijom, mitologijom i natprirodnim bićama, i dalje je opipljiv, i u ovom romanu. On uspeva da stvori egzistencijalnu dramu, koja ispod svoje slojevitosti krije naraciju koja istražuje duboke moralne dileme i psihološku kompleksnost likova.
💀 Iako je Bane negde u velikoj meri ostao dosledan sebi, moram navesti i stvari koje su mi se manje dopale. Moram priznati da me roman nije "vozio na keca." Trebalo je dosta vremena da me pokrene. I umesto očekivane pete brzine, uspeo je da dobaci do treće. Ukoliko bih poredio (što inače dosta puta radim, i mislim da to donekle i jeste greška) njegova dva prethodnika- "Vetrovi zla" i "Gvozdeni oblaci"; pogotovo ovaj drugi naslov u kom je sama prepiska između dvojice poturčenih Srba, Zekerija-paše i Uzun-age, nešto izuzetno i fenomenalno; došao bih do zaključka da su "Utvare" na nekim mestima napisane brzo i šturo; na momente skoro pa beskrvno, anemično. Iako je akcenat na Jevremu, ne mogu da se otmem utisku kako je on kroz ovaj roman samo protrčao. Kao da smo se sreli negde u prolazu, slučajno naleteli jedan na drugog, uputili reči izvinjenja, i pošli svako svojim putem. Želeo sam da ponovo u njegovom pogledu uhvatim onaj žar koji i dalje plamti; da ugledam staru vatru koja neprekidno gori i nikada ne gasi.
💀 Iako uglavnom ne volim romane koji za sobom ostavljaju otvoren kraj, ovde me je to obradovalo. Iako smo svesni da je ovo oproštaj sa, za mnoge omiljenim junakom Banetovih romana, ipak postoji taj tračak nade koji uvek tinja. Nadam se da će nas možda negde u budućnosti obradovati, i da će Jevrem ponovo zaživeti u paralelnom univerzumu piščevih zamisli. Osećam da Jevrem ima još toliko toga zanimljivog da kaže, poruči, udeli koji savet, šeretski se nasmeši. Da nas neprekidno zasipa svojim životnim mudostima koji su zlata vredni, i u ovo ludo nevreme preko potrebni. Potreban nam je neko, pa makar to bio i jedan književni lik (iako ga nikada nisam percipirao kao književnog lika), da nas podseća na to ko smo svi mi zapravo.
Jevreme, vrati se. Sve ti je oprošteno ...
"Čovek mora da ima nekog da mu zbori. Naše misli su jače kad ih kažemo nekome. Uvidimo svu njihovu mudrost ili glupost kad ih uputimo drugom čoveku. U nama deluju sasvim u redu, ali tek kad napuste naša usta, shvatimo jesu li pametne ili sačuvaj bože. Priča sa samim sobom je jalova. Pa i zakljinjanja ili kletve. To mora neko da čuje ili se neće desiti."
"Neke drage ljude iz prošlosti je bolje ne sretati ponovo- da nas ne rastuže njihove stisnute usne i ugasle oči. Oči u kojima nas odavno nema, a mislili smo da ćemo tamo večno živeti."
"Tako je dobro zalutati ponekad. Ali život ti je jedno veliko traganje. Samo retki znaju šta traže. I gde da traže. Ostalima je dosta šta dobiju od sudbine. Kao prosjacima."
"Pomislimo tako da ćemo večno živeti, pa dozvolimo sebi da izgubimo godine u mržnji, zavisti, kajanju, lošim mislima, strahu. Prigrlimo ružne stvari, umesto da napujdamo pse na njih. Da im se smejemo i šutnemo ih. Godine se ne gube u radosti."
"Nije dobar život sa lošim glasom iznad glave. Koliko god mislio da će nestati, on sve više dobija na snazi, kao grudva niz padinu. I nije bitno koliko si kasnije dobrih stvari učinio, taj glas, kao neka sablasna ptica, leti iznad tebe i kricima te podseća na sopstvena nepočinstva."
"Bog se lakše uoči kada je mnogo zla oko čoveka", pokušavam da spasim Boga od onih što ne veruju u njega. "Sve ono suprotno, ono lepo, ono čega malo ima, to je Bog."
"Idi unutra, ne prati me. Oduvaće te vetar, vidi kako si sitna, rekao sam joj, a dao bih sve na svetu da sam upola njene čvrstine i snage. Neke žene su planine."
"Bog nam s razlogom nije dao oči pozadi- zna on da je prošlost gadna stvar. Zver je to besna koja juri za nama. Ne umara se i ne spava. A ljudi, čuda li, od straha pred blatnjavim putevima, krhkim mostovima i nepoznatim saputnicima, suprotno Tvorčevoj želji i sudbini koja zna samo za napred, okreću svoje misli prohujalim danima i zastaju. I zver ih stigne. I zver ugrize."
"Nisam izdao čoveka, a čovek je nešto najjače na svetu. Ništa tvrđe nećeš naći. I ništa jače od ljubavi."
Nekako zbrzano, kao da autor nije skroz imao ideju kako da završi trilogiju nego je improvizovao...posle 'Gvozdenih oblaka' stvarno sam očekivala više. 2,5💫 od mene.