Četiri lakta unutra

by Eva Simčić

Četiri lakta unutra priča je o stanju mentalne bolesti i ustrajnim pokušajima pronalaska pomoći. U potrazi za boljim životom, junakinja napušta favele mističnog Mediterana i odlazi iskušati sreću u Najboljoj državi na svijetu. Na relaciji između Norveške (Osla) i Hrvatske (Rijeke) ovaj roman ispisuje dijagnoze različitih društvenih (ne)prilika, kao i jedinstvenu interpretaciju imigrantskog iskustva.

143 pages, Hardcover

Published September 1, 2023

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 3 out of 5]

Kraći roman još jedne predstavnice generacije milenijalaca, u kojem se govori o iskustvu boravka u inozemstvu (Norveškoj, koju autorica ironično naziva Najboljom zemljom na svijetu) i, paralelno s time, o razvoju psihičke bolesti i probijanju kroz zdravstveni sustav za koji bi se očekivalo da funkcionira bolje od onog na što smo navikli u Hrvatskoj. Osim uvjerljivog prikaza postupnog razvoja psihoze, roman ne ostavlja dublji dojam - više se doima kao potreba da se frustracije izbace na papir i uvežu u knjigu. Ipak, odličan je pasus o odnosu društva prema mentalnim bolestima:

"U usporedbi sa starijima, ja sam sretnica. Moja generacija doživjela je barem djelomično prepoznavanje bolesti uma. Oni prije mene, moji i njihovi, preživjeli su nekoliko ratova, slomove, spajanja, države, i za njih su munjeni bili samo oni na kojima je ludilo bilo jednako vidljivo kao i vodene kozice. Munjeni su oni koji krivo kopčaju košulje, oni koji po ulicama vrište, munjeni su propali, izvrnuti, uvrnuti, javni i rijetkost. To što se iza zatvorenih vrata događaju munjade svih vrsta i tako generacijama, o tome se ne priča. Mentalna je bolest jedna. Šizofrenija. Oni koji se vješaju, skraćuju, pucaju, režu i bodu nisu bolesni, to su osobni razlozi i tuge, bolesti tu nema ni za spomen. Bolest su tuberkuloza, upala pluća, infarkti i rakovi. Mentalne su institucije u vicevima jednako koliko i plavuše, ali ludi su ludi samo onda kad ih je jedan do dva u selu, ulici, kvartu i kada imaju neko ime kao što je Martinela, Pepo ili Mići mali. Luđaci su ridikuli, luđaci su lokalne legende i ona baba koja skuplja smeće. Sve je ostalo u redu, živi se, sve ostalo ne bilježi se, ne liječi se, ne govori se i ne postoji. "

[Tomislav Ćurić · Rating 1 out of 5]

Puno je razloga ali zajednicki nazivnik svima je da je jednostavno loše napisano smeće.

[Dario · Rating 5 out of 5]

Rijetke su knjige u kojima iskrenost progovora više i od čega. Ne samo da se možete prepoznati u opisima mjesta i gradova već se pronalazite u rečenicama, mislima, osjećajima. Riječ je o romanu koji je istovremeno i dijagnoza i terapija. Štoviše, siva je zona ljudskih emocija, zatvor otvorenoga tipa, nalik Mirtinu navodu: Ne mogu u sebi, ne mogu izvan sebe.

Protagonistica je ovoga romana već na njegovu početku određena depresijom i svime što ona sa sobom unosi u svakodnevnicu. Mirtino duševno stanje fluktuira i nestalno je poput mora, koje tako rado spominje – na površini se valovi ljeskaju na suncu, a dno, nečujno, ovjenčano beskrajnom tamom, ono je gdje mi je oduvijek bilo mjesto. Pod morem je postojanje bestežinsko.

Osobe kojima je Mirta okružena svakako utječu na njezine mogućnosti djelovanja za dana. Noću, kada utihne i najtiši glas, sve se riječi stapaju u bezbroj njezinih promišljanja. No u mnoštvu uvijek naiđemo na one koji nas razumiju i kada šutimo, pa čak i kada u njihovim radnjama pronalazimo tek natruhe ljudskoga (ili im pridajemo tolik značaj). Alaska je maloprinčevski primjer toga: Ona me razumije i mimo moga fantoma. Ljudima je često potrebno tumačiti.

Naposljetku, iako je posrijedi kraći roman, autorica maestralno probranim riječima obuhvaća pletoru stanja osobe zatočene u okrilju depresije. Djelo je ovo koje zaista vrijedi pomno čitati i svako mu se toliko vratiti. U isti mah izvlači iz čitatelja najdublje osjećaje i nudi utjehu, možda i oprost, nekomu i pomirenje, jer, razmišlja u sebi Mirta, onda sam otišla, propustila postati nositelj takve svijetle slike i prestala graditi.

[Doris Pandžić · Rating 5 out of 5]

Ovo je knjiga o svemu onome što o sebi mislite u sebi, ali ne usuđujete se priznati da te misli uopće postoje. Kroz stranice, jezivo iščitavate alternativu vlastitog života - koji se mogao dogoditi da ste svoje sumnje i strahove izrekli naglas - onako kako je to pred nas s lakoćom, bez imalo srama (čak i kad je sram u pitanju) i eksplicitno iznijela protagonistica romana.

[Dijana Đuran · Rating 2 out of 5]

Prekaotično štivo za mene. Zanimljivo iskustvo života u Norveškoj i susreta s norveškim zdravstvenim sustavom (njegovim nedostacima). Sadrži crnohumorne elemente.

[Barbi · Rating 4 out of 5]

Humoristična i sarkastična, istovremeno obrađuje zdravstveni izazov sadašnjice - psihičke bolesti. Ujedno, oslikava iskustvo života u inozemstvu, pokazuje nam da se čak i u mnogo čemu naprednije zemlje (ne)nose s problemom zdravstva današnjice.
Proziva uvriježen stav prema starosti i psihičkim bolestima, kritizira neučinkovitosti sustava da pomogne pojedincu.

o trans ženama, ali može se primijeniti na ostalo – „Kažem kako ih u mom gradu nema mnogo, ali kako stvaran broj ne mogu pretpostaviti, jer su slobode male.“

„Ustajala bih ranije ujutro samo kako bih sama mogla piti kavu, čitati, u samoći promatrati grad dok se budi. Samoća je bila izvor promatranju, mišljenju, užitku u dijelu dana koji je samo moj. Samoće se nisam bojala, ona je bila prisna, ugodna, lijepa.“ – ima dosta kvalitetnih odlomaka.

„Mene je u meni bilo sve manje.“

Određena poglavlja su bila suvišna.

[Maja Marich · Rating 2 out of 5]

Tema me zaintrigirala, ali me knjiga ostavila totalno hladnom. Nisam imala osjećaj ‘zaronjenosti’ u knjigu, a nisam dobila ni rješenje na kraju.
S druge strane, srećom nemam iskustva s mentalnim bolestima - možda je opis točan i nekom drugom bude pogadjanje u srž.