Nakon Boga, Amerika u stvari je niz već objavljenih novinskih tekstova u kojima se kombinuju autobiografija, sećanja, putopisi i esejistika. Knjiga je rezultat povratka Rumene Bužarovske u Sjedinjene Američke Države 2023. godine, gde je kao tinejdžerka živela u Arizoni. Tokom ovog putovanja, Bužarovska je posetila Arizonu, Floridu i Milidžvil u Džordžiji, mesto u kom je živela Fleneri O'Konor, američka spisateljice čija dela prevodi na makedonski.
Knjiga se bavi temama identiteta, otuđenja i konzervativnog političkog zaokreta u Americi tokom trampizma, a posledično i na Balkanu. Bužarovska kritički, ali sa izvesnom nežnošću, piše o mestima koja je posetila i ljudima koje je upoznala, secirajući američku polarizaciju, sveprisutnost oružja i kapitalističku logiku koja, gle čuda, prodire u sve aspekte života.
Knjiga pati od oslanjanja na opšta mesta o Americi a još više pati od toga što ih predstavlja kao da nam otkriva nešto iznenađujuće: individualizam, sebičnost, utilitarna prijateljstva, nepoverenje, rasizam, megalomanija, gojaznost, kultura oružja, i notorni detalji iz svakodnevice, poput onih da su cene ispisane bez poreza, da je bakšiš 'promenljiv', da se svuda ide kolima a samo se siromašni voze javnim prevozom... (Nedostaje da je u wc-šoljama voda do pola i da je sistem takav da uvlači sadržaj umesto da ga spira.)
Najbolji delovi knjige verovatno i jesu oni koji se bave ličnim iskustvima autorke, ali ni tada se zahtevnijim čitaocima ne nudi mnogo novih perspektiva. Budući da meni lična preispitivanja spisateljice Rumene Bužarovske ne znače mnogo niti mi deluju očaravajuće, jer ne dobijam mnogo od priča o tetki, drugaricama, srednjoj školi, odnosu raznih kulturnih radnika i novinara na Zapadu prema autoričinom poreklu, već me interesuje neki nov uvid ličnosti sa originalnom perspektivom u imperiju našeg doba zvanu Sjedinjene Američke Države, knjiga u celini na tom planu odaje utisak površnosti. Možda je nepravedno da knjigu upoređujem sa klasicima žanra poput Putovanja sa Čarlijem Džona Stajnbeka ili O Americi Žana Bodrijara, ali kao neki stereotipni presek Amerike intrigantnije mi deluje I Have Never Been to America Filipa Koludrovića, koju je generisao uz pomoć veštačke inteligencije. Može biti i da sam ja u knjizi očekivao ono čega tamo nema i nije bilo ni u planu.
U svakom slučaju, Nakon Boga, Amerika je delo koje ima zanimljive trenutke, ali nije uspelo da mi pruži neko novo ilindublje razumevanje savremene Amerike, čak ni ličnog putovanja spisateljice. Najbolji je bez sumnje poslednji deo, o Fleneri O'Konor, ali on pripada nekoj drugoj knjizi, recimo, vrlo ličnih eseja o američkoj književnosti, o kojoj Rumena Bužarovska očito ima šta da kaže. Ta knjiga bi mogla mnogo više da mi se dopadne od ove.