Taras Ševčenko je ukrajinski nacionalni pesnik i jedna od najprepoznatljivijih i najslavljenijih figura ukrajinske kulture. Međutim, njegov značaj se tu ne završava – već je Ševčenko izuzetan autor u evropskim okvirima, posebno u okvirima romantizma, gde mu je mesto uz najveće pesnike. Čitanje „Kobzara” posebno u tom svetlu obogaćuje – na jednom mestu prisutne su gotovo sve romantičarske opsesije: slobodoljubivost, patriotizam, borba protiv potlačenosti, socijalne teme, glorifikacija nacionalne istorije, folklorni motivi i negovanje narodnog duha (sam kobzar je ukrajinski narodni pevač – nalik našem guslaru), muzika, saživljenost sa prirodom, motiv detinjstva i mladosti, menjanje pesničkog metra, prisustvo narativizacije u poeziji i konstituisanje ispovednog lirskog subjekta. A ono što Ševčenkovo delo čini istinski posebnim jeste što je u njemu, kao retko kod kog pisca, srž nacionalnog romantizma, koji ipak ima tračke svog samoprevazilaženja i okretanja ka nekoj novoj indivudializaciji lirskog sveta. To blago kretanje je zanimljivo skoro kao i ubedljivost kojom pokriva spektar najreprezentativnijih romantičarskih tema, ali nije dovršeno, niti se, uostalom i može dovršiti. Ono je divan poziv na sagovorništvo sa svim stvaraocima koji će pisati nakon njega – jer, kao što je to slučaj sa svim centralnim figurama neke kulture, njegovo delo se svojim značajem nameće kao nezaobliazno, na način na koji svako ko, na primer, napiše bilo kakav stihić na slovenačkom, hteo-ne-hteo komunicira sa Prešernom, ili na mađarskom – sa Petefijem.
Ipak, o Ševčenkovoj relevantnosti svedoči i to da ova mreža nadovezivanja može da se uspostavi i u drugim nacionalnim književnostima i to ne samo zbog panslovenskog duha (obratiti pažnju na pesmu „Podražavanje srpskom” (55), koja se upravo odnosi na srpsku tradiciju), već i zbog niza tipoloških sličnosti. I ne samo što bi naši romantičari mogli biti odlični Ševčenkovi sagovornici (posebno Branko i Đura, koji je poput Tarasa i slikar, a nešto manje i Zmaj i Laza), već mi je sve vreme u glavi moguća paralela između Blejka i Ševčenka. Luiz Glik je u govoru za Nobela izdvojila da je pesma „Mali crni dečak” jedna od dve njene omiljene. To jeste veličanstvena pesma i beskrajno tužna, a Ševčenko ovako piše o jednom mladom biću:
„Ne obuzme žalost mene
znajte, zbog te moje zlatne
drage sreće promašene.
Al nekad mi takve patnje
stegnu dušu – da mi kane
suza, kad pre nekim selom
dečka sretnem neveselog.
Kao da je strgnut s grane,
ispod plota, sam, u bedi,
u košulji staroj sedi.
Čini mi se da to ja sam,
da je to dečaštvo moje.
Da detetu koje stasa
samo ropstvo suđeno je.
Čini mi se ko pod kaznom
da on živi, i da prazno
proći će mu mlada leta,
i da neće znati gde će
sred širokog ovog sveta –
i lutaće svud, zbog hleba,
i, da bi ga tuge spasli,
da se kako bilo skrasi,
u kasarnu poslaće ga.”
1849. Preveo Ljubomir Simović
Kako to i biva sa velikim pesnicima i ovde se lična biografija slila na pesničko stvaranje. Ukoliko se prati Ševčenkov neveliki i burni život, poezija postaje iako već neposredna, još bliža. I koliko god vam romantičarski senzibilitet bio dalek (meni nije preterano blizak), zaiskriće nešto posebno u vama. Kako i treba.
Posebno treba pohvaliti izuzetan prevod zbirke, posebno Desanku Maksimović i Ljubomira Simovića. Tema pesnika koji prevode pesnike treba da u našoj kulturi zavređuje još mnogo pažnje i to prvenstveno jer prevod pesme predstavlja samosvojno delo, koje nije ni sasvim prevod ni sasvim originalno, a sve to zajedno. Tako pesma nije više samo Ševčenkova, već i Desankina ili Simovićeva. To najočiglednije upada u oči kada pročitate dodatak zbirke – u pitanju su stariji prevodi nekih od pesama, u kojima je utisak sasvim izmenjen.
Rukovodilac celog poduhvata, autor izbora, proznih prevoda i napomena bio je Petar Mitropan, čija je sa supruga Jovana Hrvaćanin, takođe prevela neke Ševčenkove pesme, kao i Desankin suprug – Sergej Slastikov. Nadam se da će doći trenutak kad ćemo prevodioce ceniti onoliko koliko zaslužuju. A zaslužuju beskrajnu zahvalnost.
Za kraj, još jedna pesma, takođe u Simovićevom prevodu. Ko hoće, ovde može videti i Disove trave i još svašta. Čudesni stihovi i odličan prevod:
U PROGONSTVU
Talasni sneni, nebesa mrka:
a kraj obale tu i tamo
kao pijana šušti trska
i bez vetra se svija sama.
Bože! Hoću li dugo, i tužno
biti u tamnici ovoj bez brave
kraj mora ovog ravnodušnog
bol da bolujem? Ćute trave,
i kao žive se njišu i slažu
požutele, izmeđ stepskih vidika,
istinu neće da mi kažu,
a nemam više koga da pitam.
1848.