Previše mi to. Osam djevojčica

by Darko Cvijetić

Darko Cvijetić je probao da uspravi moralnu vertikalu nas samih iznova zidajući Crveni soliter u Schindlerovom liftu, od sećanja na one kojih u njemu više nema – a mi nismo postali bolji. Pokušao je, zatim, da nas probudi iz istorijskog košmara kroz Što na podu spavaš, kopajući po sopstvenim ranama da bi nam dao nadu da će, jednom, ljudi na ovim prostorima pobediti narode – a mi smo toj nadi suprotstavili beznađa u kojima živimo. I pokušao je poezijom, zapisima, crticama, dijalozima dramskim i proznim – a mi i dalje nismo pristali na to da nas reči mogu popraviti.

U Previše mi to. Osam djevojčica, Darko i njegov glavni (anti)junak ponudiće nam apsurd umesto nade – ratni zločinac, svestan strahota svog zločina, vratiće se nakon izdržane višedecenijske kazne u sredinu koja ga doživljava ratnim herojem i učiniće sve da je ubedi da je on sve osim heroja – i neće u tome uspeti. U šta smo se to, nakon svega, pretvorili kada jedino otrežnjujuće dobro pokušava da dopre do nas govoreći kroz usta zla? Hoće li groteskni humor ovog romana pomoći Darku Cvijetiću u njegovom poslu popravljača sveta i zašto je odgovor tako iznova poražavajući po sve nas?

197 pages, Paperback

First published January 1, 2024

Reviews

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

Svaki osvrt na Darkove romane djeluje k'o suhoparni račun na kraju veličanstvenog objeda. Ne može se to napisati, analizirati, raščlanjivati. Nema komparativne za te stranice. Mislio sam kreirati Timbar u obliku pisma Cvijetiću, početi sa Dragi Darko, … no pokušaj imitacije košmarno poetskog stila tih malih, a velikih remek romana, bio bi svetogrđe.

Plakao sam već u Timbru nad prethodnim 'Što na podu spavaš' (https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t... ). Ovaj put sam sjedio u kafiću i čitao završnicu trilogije. Za stolom do mog djeca su se igrala s plastičnim pištoljem. Djevojčica i dva dječaka. Pet, šest, možda i osam godina. Čitao sam Cvijetića. Piše o ratu. Urla baš poput te djece. I šuti i plače. Ona traže od majke da im da metke za taj pištolj. Žele pucati. A meni suze kreću, jer istovremeno čitam ovaj roman.

O ratu. O zlu. O ratnom zločincu, kojeg Darko stavlja u poziciju svog školskog druga. O Filipu Latinoviću koji nije Krležin Latinovitz, ali je sinonim za povratak kući. Vratio se s odsluženja kazne iz Norveške u Prijedor, kojeg Cvijetić naziva gradić D. jer ga današnji mladi zovu Doras. Uostalom, nebitno je to, vraćaju se i u druge gradove. U glavi mu je svijest da je radio zlo, tukao, silovao. Danas su na tim lokacijama ćevabdžinice. Ne može jesti na mjestu gdje je ubijao. Promatra invalide, groblja, a prisjeća se kako su Štela, Tuta, Slobo i ostali osuđenici u Haagu zajedno slavili rođendane. Zovu ga da drži predavanja mladima, zovu ga na slave. Ne može im objasniti da nije heroj, nego zločinac.

Cvijetić piše o Filipu, o Raskoljnikovu. Pokazuje kontinuitet zla. Upliće Andreasa Breivika, norveškog terorista, koji je 2011. prvo ubio osmero ljudi automobilom bombom, a potom na otočiću Utoyi još 69 posjetitelja skupa mladih laburista. Piše o trinaestogodišnjem Kosti iz Beograda i osam ubijenih djevojčica. Miješa fikciju, fakciju, svoje ranije romane, predstavu u kojoj glumi samog sebe, u vrtlogu ludila pita se je li i sam zločinac? U njegovom romanu zlo nastavlja svoj put, Kosta je unuk Filipa koji je činio ratne zločine.

Za stolom do mog, mama objašnjava djevojčici da ne smije pucati u ljude, samo u zid. Mala joj odgovara da su to gumeni meci. I ja odlažem knjigu, jer previše mi je to.

Pitao sam u Timbru nakon 'Što na podu spavaš' kako takav pisac uopće može spavati? Sad znam odgovor. Ne može. Ako postoji pisac koji je preuzeo sve grijehe svijeta na sebe, ne trebamo lutati, tražiti, tu je, kraj nas. Cvijetić je u svoju glavu prenio košmar zla za sve nas. Kaos koji kroz polegnuti oblik broja osam pokazuje tu beskonačnu, neprekinutu vrtnju.

Majka je odvela djecu da pucaju negdje drugdje, ne po kafiću. Možda neki drugi put. Možda kad odrastu, brinem se.

Na svijetu postoji nekoliko vrsta pisaca, valjda više od osam. Sigurno ne Cvijetićevih beskonačnih osam. Postoje oni koji pišu ljubiće, krimiće, putopise, pjesme, drame, za djecu ... i kategorija u kojoj je samo jedan pisac - Darko Cvijetić. Previše mi to. Njegove romane ne ocjenjujem pljeskom, nego suzama.
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
https://buybook.ba/proizvod/previse-m...
==
Dobrodošli u kolumnu "Timbar na libar":
Na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
Na Facebooku: https://www.facebook.com/timbarnalibar
Na Instagramu: https://www.instagram.com/timbarnalibar

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Kao i kod svakog čitanja Darka Cvijetića, i u ovoj knjizi čitatelj treba biti svjestan da će to biti teško, mračno i mučno iskustvo, ali istovremeno i susret s vrhunskim, precizno izbrušenim rečenicama i gotovo poetskim stilom. Portretirajući lik ratnog zločinca koji se vraća u svoj grad nakon suđenja i odsluženja kazne (prigodnog imena Filip Latinović - zbog povratka), Cvijetić u ovom kratkom romanu portretira ljudsko zlo koje gleda samo sebe u ogledalu i suočava se sa samim sobom. Istovremeno, to zlo prenosi se gotovo transgeneracijski, pa tako roman donosi i priču o dječaku-ubojici iz beogradske osnovne škole, koji u ovom romanu postaje Filipov unuk.

Najjača mjesta u knjizi ipak su citati. Na primjer, Göringov citat (str. 79):

"(...) lideri zemlje su ti koji određuju politiku, i uvijek je jednostavno povući ljude za sobom.
Bez obzira da li se radi o demokraciji ili fašističkoj diktaturi, o parlamentu ili komunističkoj diktaturi. Imali ljudi pravo glasa ili ne, narod uvijek možete dovesti u suglasnost sa njegovim liderima.
To je jednostavno. Sve što im treba reći jeste da smo napadnuti, i zatim optužiti pacifiste za neodstatak patriotizma i za izlaganje zemlje opasnosti. Ovo funkcionira na isti način u svakoj zemlji."

Drugo takvo mjesto, osobito potresno, jest podulji citat iz knjige Slavenke Drakulić, pred kraj knjige, koji portretira ubojicu iz Srebrenice.

Ipak, paralela ratnog zločinca s dječakom-masovnim ubojicom iz Beograda, nadimka "Kost", i to da je u knjizi taj dječak Filipov unuk, čini mi se, uz dužno poštovanje autorovu literarnom postupku, prenategnuta i neuvjerljiva. I bez te paralele knjiga bi poslala snažnu poruku.

[Šejla Džananović · Rating 3 out of 5]

Cvijetić, doista, ima neki unikatni stil pisanja, o kojem će se mnogo pisati. Bar se tako nadam. Analizirat će se i proučavati na fakultetima. "Schindlerov lift" je bio meni mnogo pitkiji, a ovaj stil u "Previše mi to. Osam djevojčica" prosto nije moj fah. No, kazna ide meni, trebala sam pročitati knjigu iz sredine trilogije - "Što na podu spavaš" pa donijeti konačni sud.

[Boris Laketić · Rating 2 out of 5]

Knjiga predstavlja zbirku kraćih proznih zapisa, uz par pesama u prozi i pesama. Emocionalno i misaono žarište knjige čine ratni zločini nad bošnjačkim i hrvatskim civilima na području opštine Prijedor 1992. godine. Zapisi se mogu razvrstati u dve grupe. Unutrašnji krug čini skica za roman odnosno fragmenti romana o ratnom zločincu po imenu Filip Latinović koji se nakon suđenja u Haškom tribunalu i odsluženja kazne vraća u Prijedor. Spoljašnji krug je heterogeniji i obuhvata sadržaje asocijativno povezane sa rečenim žarištem knjige, pri čemu je asocijativni opseg širok i dotiče se višestrukog ubistva u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, ubijanja u životinjskom svetu, dokumentarnih i igranih filmova o Holokaustu, a sadrži i autocitate tj. reference na autorove ranije knjige i pozorišne predstave na osnovu istih, zatim odlomke iz knjiga drugih autora (U. Eko, Đ. Agamben, H. Arent, S. Drakulić, M. Krleža i dr.), svojevrsni nastavak Dostojevskovog romana Zločin i kazna i dr.
Pored bogatstva asocijacija i igara rečima tekst odlikuje i plodna imaginacija, pa se tako autor poistovećuje sa svojim školskim drugom i zločincem Filipom Latinovićem ili pak dečak ubica iz Osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ postaje Filipov unuk.
U krajnjem rezultatu je postignut izvesni emocionalni intenzitet u pogledu Filipove skrhanosti i klonulosti pod teretom počinjenih zločina, starenja i bolesti. Nije postignuto pronicanje u um i u motive zločinca.

[Iva · Rating 5 out of 5]

Uistinu, postat će Cvijetić jedan od onih književnih glasova koji imaju svoj pridjev, pa ćemo u godinama koje dolaze govoriti o cvijetićevskom iskazu, onom koji njemu pripada, ali se na nas odnosi, nas prožima i u nama opstaje.

Fascinantno je kako kaos može biti umirujući. Uživajte u čitanju.

"Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svo­jih vlastitih uspomena!"
M. Krleža

[Hana Kazazovic · Rating 4 out of 5]

Nije štivo za odmoriti mozak, jer je teška tema - povratak ratnog zločinca u grad u kojem je zločine činio - nakon odsluženja kazne. Ali je vrijedna čitanja jer te tjera da razmišljaš i preispituješ sebe.

[Marko Marić · Rating 4 out of 5]

Cvijetić je ovim delom pokrio širok spektar srodnih tem, a to su kao i uvek trazume i nezalečene rane koje se ne tretiraju adekvatno. Lepo je zaokružio priću i kopao po društvima u kojima živimo.