„Glavni znacaj Dostojevskog nije toliko u filozofiji, psihologiji ili mistici koliko u otvaranju nove, zbilja genijalne stranice u istoriji evropskog romana.“ – Leonid Grosman Ubedjen sam da je u tome bilo pedeset posto moje sujete; zeleo sam da gledaoce zadivim bezumnim rizikom, i – cudno osecanje – jasno se secam kako me je, bez ikakvog izazova samoljublja, obuzela jeziva zelja da rizikujem. Moze biti da se dusa, prolazeci kroz tolika osecanja, ne zasicuje, nego se samo razdrazuje i trazi sve jaca i jaca osecanja, do konacnog zamora. U imaginarnom gradicu Ruletenburgu zaticemo skromnog ucitelja Alekseja Ivanovica u drustvu stranaca koji se kockaju. Zaljubljen u svoju ucenicu Polinu, usvojenicu starog generala kome preti finansijska propast, Aleksej ucestvuje u vrtoglavim dogadjajima koji se pletu oko ovog drustva omamljenog mirisom novca. Tokom petnaest godina Dostojevski je patio od iste zavisnosti, strastveno se kockajuci od Moskve do Baden-Badena, a ovaj roman je napisao za samo dvadeset sedam dana kako bi ispunio obavezu prema svom izdavacu. „Ja uzimam neposrednu prirodu, no ipak veoma razudjenog coveka, ali u svemu nedovrsenog! Coveka koji je izgubio veru i koji ne sme da ne veruje, koji ustaje protiv autoriteta i koji ih se plasi... Glavna stvar je u tome sto su svi njegovi zivotni sokovi, snaga, vitalnost, smelost otisli na rulet. On je kockar, ali ne obican kockar, kao sto Puskinov vitez tvrdica nije obican cicija...“ – Fjodor Dostojevski u pismu 1863. godine