Četiri plamena, led

by Nada Gašić, Kruno Lokotar (Editor)

Zavučen u sivi kaput, pod toplom sivom kapom, pokraj sivoga zida, u sivom danu, Martin je prošao kroz Zapadna vrata i izbio na otvoren prostor gdje se niz bedeme spuštaju vinogradi i ogoljeni voćnjaci. Udahnuo je čist zrak i spustio se do mjesta s kojeg je mogao odabrati svoj put: sjever i Medvednicu punu vještica već je odbacio, a bacivši pogled ka jugu odbacio je pomisao da pođe k Ilici nad kojom se od dima potleušica stvarala nepostojana magla koja ga možda ne bi progutala, ali ga ne bi ni sakrila. Izabrao je zapad i smjelo se spustio strmim putem kojim se spuštaju taljige na kojima voze copernice na lomaču.

Četiri plamena, led, roman Nade Gašić je „zimski“ roman koji započinje 1704. godine na Gradecu. Te godine gradski poreznik Martin Eberle popisao je troškove koje je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje, nešto sitno i pronevjerio, i onda se dogodilo ono o čemu nije sanjao, a što će se nastaviti u drugom dijelu, Drugom snivanju romana, ovih naših godina u Zagrebu.

478 pages, Hardcover

Published May 27, 2024

About the author

Rođena je u Mariboru 1950. godine. Diplomirala jugoslavistiku i sociologiju u Zagrebu, doktorirala u Pragu, gde je radila kao lektorka na Karlovom univerzitetu. Isti posao radila je šest semestara u Sankt Peterburgu. Bavi se prevođenjem, leksikografijom i uredničkim poslom. Romani: „Mirna ulica, drvored“ i „Voda, paučina“ višestruko nagrađivani. U pripremi je roman „Četiri plamena, led“.

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 3 out of 5]

Stvarno volim Nadu Gašić, ona izvrsno piše, možda je najbolja suvremena autorica koja piše o Zagrebu i njegovim stanovnicima, a u ovom romanu zalazi i duboko u zagrebačku prošlost. Povrh toga, majstorica je tjeskobne atmosfere i opisa straha, i kad to čini, uvjerljiva je kao malo tko. Tako je i u ovom romanu, posljednjem iz njezinog „zagrebačkog kvarteta“, koji započinje u adventsko doba 1704. godine, na Gornjem gradu, gdje u kratkom, ali sudbonosnom nizu malih događaja opisuje propast jedne gospodske kuće. Sve zbog pohlepe gradskog poreznika Martina Eberlea, što će dovesti do teških optužbi za vještičarenje - koje su tada bile glavni način za rješavanje neželjenih susjeda ili suradnika. Atmosfera u prvom dijelu (točnije, prva dva dijela romana) tjeskobna je, mučna, zastrašujuća, a ipak vuče na dalje čitanje, želimo saznati je li Eberle zaista tako glupo uprskao, ili je za nešto kriva i sudbina, možda Sjena Crnog Klizača koja se diskretno provlači gornjogradskim ulicama? Tragedija koja slijedi ne iznenađuje, ona se osjeća od prvih stranica romana, i samo nas zanima kamo će autorica dalje odvesti svoj podugačak roman (477 stranica).
A u drugom (točnije, trećem i četvrtom) dijelu romana, odvodi nas u suvremeni Zagreb, na kraj 2012. i početak 2013. godine, gdje susrećemo četiri zagonetne, nevidljive, polužive „vještice“ poznatih nam imena. I još neke likove iz prošlih Gašićkinih romana. Ovdje je, iako i dalje zlokobna i napeta, atmosfera romana nešto blaža, pa ima i duhovitih momenata (naročito onih s policajcima). Ali u četvrtom dijelu romana, smještenom na kraj 2020. i 2021. godine, autorica nam upravo besramno podvaljuje nastavak romana o gospođi Adeli!
I to je nešto što bitno spušta dojam o inače izvrsnom romanu. Gospođa Adela trebala je ostati u svojem pandemijskom romanu iz 2020. Čak i kad je susretnemo nakratko u trećem dijelu „Četiri plamena, led“, to je zgodan detalj koji ne narušava bitno cijelu konstrukciju. Ali tako bezočno preoteti cijeli roman, i preuzeti ga za sebe, tako nešto može samo netko sebičan i samoživ kao što je gospođa Adela Premec iz Bauerove ulice, u stvari, silno usamljena i ustrašena starica željna pažnje. Svejedno, autorici ovaj potez teško mogu opravdati, a također ne shvaćam ni urednika (Kruno Lokotar, što mu bi?) da nije sugerirao kraćenje tog završnog dijela, koji je, osim gospođom Adelom, pretrpan fantazmagoričnim slikama Sjene Crnog Klizača i Velikog Sivog Štakora koji nepotrebno preuzimaju priču i umrtvljuju tijek radnje.
Osim ove ozbiljne zamjerke koja mi je bitno pokvarila užitak čitanja, moram tu kao protutežu spomenuti izvrsna uvodna poglavlja u svaki dio romana, u kojem su opisane dječje igre zagrebačkih ulica i dvorišta do 60-tih godina prošlog stoljeća, a koje, samo naoko bezazlene, a zapravo istinski okrutne, odišu tjeskobom dječjeg svijeta koji tek treba prerasti u svijet odraslih.
Opći dojam – gospođa Adela je i opet ukrala show. Tipično za nju, ništa drugo nismo mogli ni očekivati. Trebalo je upozoriti malu ženu u zelenoj trenirci koja se diskretno pojavljuje na nekoliko mjesta u romanu, i za koju nije teško pogoditi tko je.

[Natalie · Rating 3 out of 5]

Prvo snivanje tj prvi dio
Utemeljen je na istinitom dokumentu, tj. računu kojim je gradski poreznik iskazao troškove što ih je 1704. grad Zagreb imao kod mučenja i spaljivanja žena optuženih za vještičarenje. U Prvom snivanju, u predbožićno vrijeme 1704., pratimo obitelj gradskog poreznika, gradsku vlast i Gradskog sudca. Koje su žene i zašto proglašene vješticama.
Odlično prikazano.

Drugo snivanje, današnje vrijeme.... Meni zbrčkano i taj suvremeni način pisanja mi nije legao.
Šteta!

[Emily · Rating 4 out of 5]

Četvrta knjiga iz tetralogije o Zagrebu.
Prve dvije (Mirna ulica, drvored i Voda, paučina) su mi najbolje, odlične, obožavam ih obje. Treća - Devet života gospođe Adele - mi je bila razočaranje (dugo čekana s velikim nadama, možda zato je dojam bio lošiji), a četvrta je skroz dobra.
U prvom dijelu pratimo događaje u Zagrebu na samom početku 18. stoljeća, doba progona i spaljivanja vještica, kroz oči i uši gradskog poreznika Martina Eberlea. U drugom dijelu u Zagrebu smo 2013 godine, pa onda 2021. Izmjenjuju se likovi koje smo upoznali u ranijim romanima Nade Gašić - tu je gospođa Adela, njezini nećaci, pa policajci, i novi, četiri coprnice, Veliki Sivi Štakor i Sjena Crnog Klizača (svaki na svoj način jeziv).
Opsežan roman koji se čita lako i brzo, naprosto vuče dalje.

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

4 1/5

Valjda nešto znači kad Splićanin koji u ZG dolazi samo kad mora, a odlazi prvim busom nakon završetka razloga boravka, romanu koji toliko priča o Zagrebu da izvrsne ocjene. Ovo je moj prvi susret s djelima Nade Gašić i zasita sam oduševljen. Knjiga je zapravo satkana od dva romana "Prvo snivanje" i "Drugo snimanje" i imam dojam da bi mi bolje legla kao dvije potpuno razdvojene knjige.

"Prvo snivanje" se bavi progonom žena pod etiketom "vještica", i atmosferom u Zagrebu s početka 18. stoljeća. Sjajno napisano, uz kajkavski dijalekt, koji je prilično razumljiv, iako bih volio da je na kraju bio i neki rječnik. Mada nikako da stignem pročitati neko Zagorkino djelo, po pričama onih koji su je čitali, vjerujem da se ni poznata književnica ne bi postidjela ovako dobro napisanog povijesnog romana.

"Drugo snivanje" je smješteno u Zagreb 21. stoljeća, 2016. i 2020. godinu. Ima tu svega, izvrsne društvene kritike, priče o osamljenosti današnjice, posvete zagrebačkim adventskim danima i Orešaru ... Esejistički dijelovi o Zagrebu su mi čak i smetali, ali dobro, već sam zatražio splitski oprost, no nivo humora i opisa karaktera upletenih likova je "my cup of tea". U Dalmaciji bi to bio stil Ivice Ivaniševića.

Ukupni stil Nade Gašić je vrlo osebujan, knjiga teče, ali se vidi da je pisana s uživanjem, svaka scena s puno detalja, baš onako za "slow reading". Ipak bih prednost dao "Prvom snivanju", pa bih u ocjenama prvom dao pet zvjezdica, a drugom četiri.

Pokušat ću o ovome svemu detaljnije u nekom od narednih Timbara kada ću i zamijeniti ovaj osvrt. Jedva čekam na stol donijeti još neko Nadino djelo.

[Jethro Tull · Rating 2 out of 5]

Nada Gašić neočekivano slaba. Ima u ovom romanu, nepotrebno razvučenom, svega i svačega. Intertekstualna podloga je Zagorkin Malleus maleficarum, progon vještica u Zagrebu početkom18. stoljeća, ali se u priču uvlače i drugi motivi, a česte su i aluzije na suvremenu zbilju. Uostalom, vještice preskaču stoljeća i eto ih i u našem vremenu (Vještice iz Rija?). U igru neočekivano, i ne baš dobro motivirano, uskače i lik gospođe Adele iz prethodna Gašićkina romana pa nastaje pravi narativni miš-maš. I zagrebački idiom, kojim je roman pisan, nije uvijek dobro pogođen. Urednik je mogao bolje obaviti posao. Definitivno je ovo veliko razočaranje.
Ne sumnjam da će ova knjiga dobiti dobre ocjene, i to zahvaljujući minulom radu autorice. Ali bit će to nezasluženo.