Dječji je svijet pun suprotnosti; istovremenog užasa i ushita, ranjivosti i prkosa, nevinosti i okrutnosti. Dječji je svijet nerijetko nalik na postapokaliptično igralište na kojem nema pravila, osim onoga da se – ostane živ.
Obitelj, koja bi trebala biti prostor sigurnosti i povjerenja, ponekad je mjesto gdje nam se zadaje najviše udaraca. Škola i susjedstvo često postanu poprišta užasavajućeg vršnjačkog nasilja. Prepušteni sami sebi, djevojčice i dječaci tada će, kao u pričama Luce Kozine, početi stvarnost promatrati kao kazališnu predstavu, postati žrtve ili nasilnici, upadati u nezdrave odnose, maloljetničke trudnoće, depresiju.
Zbirkom priča Vidjet ćeš kad odrasteš Luca Kozina suočava nas pripovijedajući iz dječje perspektive s nasilnim i licemjernim društvom u kojem živimo, koje pred problemima djece i mladih zatvara oči, iako se neprestano govori o brizi za njih. Svjesna da u gotovo svakom djetinjstvu postoji skriven jedan mali pakao pred kojim okolina zatvara oči, Luca Kozina taj pakao nepretenciozno i uvjerljivo razotkriva dajući autentičan prikaz dječje nemoći, straha, ali i nade.
Koliko god pukotine kroz koju svjetlost može proći bile neznatne, nada je u ovim pričama opipljiva, i skriva se neočekivanim nježnostima, ili prijateljstvu. I ponekad zaista spasi nečiji život.
Svijet djetinjstva promatran kroz oči djeteta; teme obrađene u ovoj zbirci govore o zanemarivanju djece, njihove probleme koji su odraslima nevidljivi pa samim tim predstavljaju i kritiku društva u kojem živimo.
U svojoj zbirci priča, splitska autorica mlađe generacije kao da evocira rečenicu Vladana Desnice kako "nema tužnije stvari od djetinjstva". Zaista, kroz dvadeset relativno kratkih priča, od kojih mnoge nalikuju tek na epizode iz svakodnevnog života, s djevojčicama dobi 13-14 godina kao najčešćim glavnim likovima, nailazimo na niz tjeskobnih, neugodnih, pa i traumatičnih situacija. Pričama dominiraju osamljivanje, povlačenje u svoj svijet, vršnjačko zlostavljanje (u čemu se posebno ističe pljuvanje), nerazumijevanje okoline (roditelja ili baka/djedova), smrt članova obitelji. Autorica vješto ulazi u psihu djeteta na pragu puberteta, njegov način razmišljanja i zaključivanja. Atmosfera je često mučna i teška; ipak, priče su pisane tako da privlače pažnju i vuku na daljnje čitanje. Posljednja u nizu priča, "Kako nas Biblija uči", možda je i najbolja u ocrtavanju licemjernog svijeta odraslih i uklapa se u aktualnu društveno-političku situaciju.
Stil pisanja je vrlo pročišćen, jednostavan i ogoljen tako da se čitatelj nema gdje sakriti od istina koje vješto izriče. Pripovijedanje je vrhunski prilagođeno dobi protagonista.
Priče favoriti: Zmajevi, Leptir, 200 metara Doris, Da nije bilo mora, Ništa nije kao muzika, Kako nas Biblija uči (ova zadnja mi je možda i najdraža)
U spoilerima navodim teme zbirke. Iako ništa konkretno u njima ne spominjem, ipak su detaljnije navedene pa čitajte dalje na vlastitu odgovornost.
Zbirka kratkih priča o traumama ispričana iz perspektive djece tinejdžera. Odrastanje je samo po sebi izazovno i obitelj bi trebala biti sigurna luka i podrška u tom procesu prelaska iz djeteta u odraslu dob. Međutim, često je obitelj - nerazumijevanje i nebriga - glavni izvor trauma.
"Eto, to su bile moje prijateljice. Poznavale smo se od rođenja i živjele smo u istom kvartu. To je bila jedina stvar koja nas je spajala. Kad god im se nije više dalo igrati sa mnom, svašta bi mi govorile. "Nismo ti više prije!" jednom su mi rekle uglas iz čista mira. S vremenom sam se navikla na njihove ispade, ali taj dan mi je prekipjelo. Nasmješila sam se, okrenula na peti i otišla kući!"
"Ti si čudak, isti otac!" govorila je. Da, bio sam isti tata, ali samo u licu. On je volio Star Wars, ja Star Trek; ja sam volio mineralnu vodu, on Colu. Otkako je otišao, mami je naša fizička sličnost bila dovoljna da me okrivljuje za sve što ne valja u njenom životu."
Ovo je zbirka priča o djeci i tinejdžerima, o onim bolnim dijelovima odrastanja. Ali, isto tako, ovo je zbirka priča o obiteljima i roditeljima, o manjku podrške i razumijevanja. Nekako, u konačnici, ova zbirka je ogledalo društva.. i odraz koji nas gleda iz spomenutog ogledala možda i nije nešto na što bismo trebali biti ponosni.
Lucin stil pisanja je ogoljen i direktan, istovremeno izuzetno pitak. Priče su vrlo kratke, ali svaka nosi svoju težinu i likovi ne ostaju plošni.
"Vidjet ćeš kad odrasteš" pročitala sam u jednom dahu i završetak svake priče vukao me da krenem na sljedeću. Posebno me se dojmila "Što je donio snijeg".
Ne znam sto sam ocekivao, ali daleko od mojih ocekivanja. Nemam problem s depresivnim temama, stovise, ali ovo mi je mix svega - imam osjecaj nedovrsenosti prica, nerealnih scenarija, cudno postavljenih tehnika.
Super knjiga, jako lijepo napisana, ali brate koja depra. Zar su djeca stvarno toliko zla i odvratna jedna prema drugima ili ja samo živim ispod kamena. Ne ostavlja puno nade u budućnost.
Odlična! Napisana je jednostavno, a pitki jezik te povlači natrag u školske dane gdje se stavljaš u situacije i razmišljaš kako bi ti reagirao. Što bi ti napravio. Super je.
Progovara o životima koji se sakrivaju zbog težine, rijetko spominju.. očarala me, preporučam svakoj mladoj odrasloj osobi, a nadalje i drugima, jer svatko od nas je ili proživio slično ili zna nekoga tko je.
Jedna od onih knjiga za koje nisam znala da mi treba. Autorica svaku priču vješto priča kroz oči djece, tinejdžera. Može se točno napipati svaka situacija, stan, zgrada, ulica. Mirisi su tako živi, a dijalog stvaran. Zlostavljanje u školi, na ulici, sve ono stisnuto u životu jedne mlade osobe, njihove emocije i strah, sve je to tako realno i kao da se nama događa.