Drugi roman Alexis Soloski FLASHOUT sam naravno čekao sa velikom pažnjom zbog njenog prvenca HERE IN THE DARK, međutim, kada sam počeo da ga čitam, naročito me je zainteresovao jer se ispostavilo da ima dodirnih tačaka sa jednom starom idejom koju sam imao za filmski scenario.
Priča je zapravo identična, u postavci ali ne i u onome što je žanrovski pristup. No, ako išta, FLASHOUT mi je ponudio jednu sliku superiorne izvedbe te priče koja me je zanimala.
FLASHOUT se dešava u dva vremena, i oba su epoha. Jedno vreme je 1997. dakle period pre tridesetak godina a drugo je 1972. i dešavanja četvrt veka ranije.
Glavna junakinja je profesorka srednje škole u Kaliforniji koja je u prošlosti bila deo kontroverzne, gotovo pa mensonovske eksperimentalne pozorišne grupe, bazirane na avangardnim pozorišnim trupama šezdesetih i sedamdesetih koje su inspirisane Grotowskim, egzotičnim etno teatrom i raznim drugim kulturalnim uticajima žarila i palila BITEFom, Avinjonom, raznim alternativnim scenama i kampusima širom sveta.
Međutim, nju na period u toj pozorišnoj trupi podseća mračna tajna i jeziva trauma koje okida i preispituje pojavljivanje misterioznog savremenika iz tog doba koji se poigrava njenom krivicom.
Roman je triler i logično je da veliku tenziju upravo generiše smenjivanjem i doziranjem dva vremenska toka. U tome pravi i jedan zanimljiv stilski zahvat. U prošlosti roman je pisan u prvom licu a onome što je "sadašnjost" ili tehnički, bliža epoha, jer roman je iz ove godine, sve je dato iz trećeg lica.
Time Alexis Soloski uspešno gradi jasan efekat disocijacije koji je zadesio glavnu junakinju posle traume iz 1972. godine.
Stil je precizan, pripovedanje je jasno, energično, visceralno, atmosferično, zbilja u najboljoj tradiciji kako onoga što znamo kao američku prozu, a naročito američki krimić.
Ponovo je Alexis Soloski na razmeđi mejnstrima i krimića, koliko god da preteže na ovu drugu stranu jer roman daje jasan žanrovski ugođaj. Međutim, on jeste i svojevrrsna skrivena istorija američkog avangardnog teatra iz perioda kontrakulturne borbe. Otud, mislim da će ovaj roman, za razliku od prvog, zbog jasnijeg žanrovskog rukopisa veoma lako mobilisati žanrovske puriste, ali će isto tako naći i prostor za crossover makar među onima koji znaju Alexis Soloski kao poznatu pozorišnu kritičarku i teoretičarku.
U romanu se nažalost nijednom ne pomene BITEF, ali sve ostalo je tu.
Alexis Soloski ponovo zalazi u sferu istinskog krimića, i opisuje transgresiju koja nije nemotivisana ali nije usiljena i nije uslovljena. Dakle, ona ipak ispituje spremnost ljudi da počine zločin kako bi umirili neke svoje želje, strasti, a ne samo iz teške egzistencijalne ugroženosti, i spremna da je protagonistkinji da takvo breme i da nas poveže na svakom nivou sa njom. U tom smislu, kako god da smeštamo ovaj roman na policama, zapravo ključna stvar je to da on zarobljava tu esenciju krimića kao romanu koji preispituje zločin kao takav i njegov uticaj na čoveka u najširem smislu.
Voleo bih da romani Alexis Soloski dobiju svoje izdanje kod nas, s tim što sam uveren da bi FLASHOUT zbog manje stilskih iskliznuća bio možda prava knjiga za upoznavanje.