Priča je o životnome mučeništvu, i kada bismo je sveli na golu fabulu, na faktografiju ljudske egzistencije, priča Vjerana Miladinovića sličila bi kratkim i poučnim hagiografijama, žitijima kršćanskih svetaca, predraskolnih i poslijeraskolnih, čije je cjelokupno zemaljsko postojanje bilo jedna velika patnja, iza koje je stajala duboka vjera, ali i potreba da se bude u skladu s vlastitom prirodom.
Vjeran Miladinović (Merlinka) was born in Zagreb and during her childhood lived in an orphanage, was homeless, and lived with distant family. After high school, she came to live in Belgrade.
In 1986, Merlinka participated in a public debate about homosexuality at the Belgrade Youth Center, one of the first such public debates on the subject in the region. In the 1990s, she took part in Arkadija events.
Merlinka had the leading role in the 1995 movie Marble Ass directed by Želimir Žilnik.
Merlinka published an autobiography in 2001, named Teresa's son. The title of the book references Merlinka's mother, Tereza Strmečki.
Merlinka was murdered in Belgrade during the night of 22 March 2003, at the age of 43. Her body was found a month later. A suspect was arrested for her murder, but was later freed of charges.
Prvi put sam Merlinku ugledao u emisiji Jelene Bačić Alimpić, i vrlo se dobro sećam komentara svojih roditelja. Drago mi je da sam vremenom uspeo da promenim mišljenje svoje majke za većinu LGBT stvari, uključujući i transeksualce koji su tabu tema i među određenim gej krugovima (što je najveći primer sebičnosti ako mene pitate). Volim što postoje ljudi kao što su ljudi iz izdavačke kuće @redboxknjige koji su izdali autobiografiju ovog hrabrog čoveka kada niko drugi nije hteo. Neće mnogo njih pročitati ovu priču. Ali je bar dobro znati da ona postoji.
Kažem hrabar čovek jer je Vjeran Miladinović, kakav god vi mislili da je bio, zaista bio hrabar. Oblačiti se kao žena za vreme osamdesetih i devedesetih godina u Beogradu, uz život na margini, nije bio lak posao. I to se oseti u ovoj knjizi koju on započinje od njegovog samog rođenja. On u njoj opisuje svoje roditelje, svoje detinjstvo u Prokuplju, vojne dane, prve homoseksualne veze, prve suknje i štikle. Merlinka je mnoge svoje dane provela prodajući svoje telo, jer drugog načina da zaradi nije bilo. Mnogi ne shvataju da ona, ipak, nije izabrala ovu karijeru zato što je tako htela. Nije ni Veneno koja je bila najpopularnija trans žena u Španiji devedesetih. Ne, to je bila jedina profesija koja je mogla da pripada transeksualcima koji žive na margini u toku osamdesetih i devedesetih godina, upravo zahvaljujući ljudima koji su uvek bili voljni da sude o tuđem životu koji ih uopšte ne ugrožava. ''Terezin sin'' je knjiga koja je ne samo informativna, već i duhovita ali i srceparajuća u isto vreme. Ova knjiga ima svega - mogla je biti za nijansu kraća, ali ne može biti dosadna ako vas zanima ova priča i ovaj period.
Merlinkina životna priča može da se čita kao ohrabrujuće delo, kao priča koja ukazuje na neki donekle vidljiv napredak kada je ova tema u pitanju. Može da se čita kao sociološka studija jedne ekstremno marginalizovane grupe ljudi pre 30 godina. A Merlinkina sudbina neka svima nama služi kao primer da ne postoji opravdanje za nepodržavanje bilo čega što nas ne ugrožava. Posebno ne za ovakve stvari, koje su stvar ukusa i ličnog izbora. #ljubavjeljubav 🌈
Neophodno je znati kako čitati ovo delo, da bi se izbegla očekivanja koja ne mogu ni da mu pripadaju. Ispovest Vjerana Miladinovića Merlinke, napisana u prvom licu, izgleda kao praćenje - i uzbudljivo i zamorno - kakvog Balzakovog, marginalizovanog junaka. I poput Balzaka, Miladinović razobličuje licemerni dekor predratnog i poratnog Beograda, ali i najbližih, od kojih je najviše očekivao; baš kao što se gospođa Verdiren „gnušala” aristokrata „gnjavatora”, da bi na kraju postala vojvotkinja De Germant, tako su se i Merlinkini roditelji stideli i gnušali njegovog poziva, nikada se ne pitajući da li su izvršili presudan podsticaj, ali ne i novca koji je tako zarađen.
Identitetsko pitanje nalazi se u centru romana. „Ko sam ja?” nije samo zapitanost nad ličnim menama, već i okrenutost ka zemlji koja prestaje da postoji. Bez obzira na to što je u pitanju ispovest, Vjeran je bio i talentovan čovek, te su smene humora i tragedije na određenim mestima tako vešto izvedene, da su i umetnički uspele, neposredne.
„Terezin sin” beleži dvostruki pakao marginalizovanih: ne samo da je država u raspadu, već očima prelazimo preko slike zapuštenih, ludih, raspomamljenih, nemaštinom i pogrešnim „odabirom” skrajnutih koji su, paradoksalno, i jedini koji do kraja razumeju i prihvataju različitost. Tako je razumevanje moguće jedino na margini, poput čuvene, umetnički uspešne scene, gde Romkinje, privučene homoseksualnošću, i same, u srcu siromaštva, raspada i nasilja, počinju da plešu, dok se njihove senke talasaju na zidu.
Takav humor je redak dar kod osobe. Merlinka piše bez rezervi, bez dlake na jeziku, potpuno iskreno i, ponekad, brutalno. Međutim, ispod Merlinkine našminkane maske duhovitosti krije se Vjeran, čovek koga život nije mazio, čovek koga su izneverili najbliži. Tako povređen, razočaran i ogoljen, da je, nažalost, izgubio veru u sve; nije mu ostalo ništa osim oštrog jezika, seksa i sarkazma.
Toliko dobrote, nesreće, iskrenosti i bezgraničnog humora u jednoj osobi.
Vjeranova priča nije samo priča o nastanku i životu Merlinke i njega. Ovo je priča i o raspadu jedne države, istorijski zapis bombardovanja nekoga ko je sve proživeo na ulici, priča o sudbinama ljudi sa kojima je delio sve ono što nije mogao sa ljudima koji su mu najviše bili potrebni.
Potresno i prebitno štivo, jer ako mislite da je situacija išta bolja danas nego pre 30-40 godina setite se da za Merlinkino ubistvo niko nije odgovarao, a da je spomenik postavljen na autobuskoj stanici nekome zasmetao posle manje od dva dana.
Autentična autobiografija o čoveku koji se nije stideo da bude ono što jeste, što se nije stideo da izrazi ono što je spoznao o sebi. Na vrlo živ način, Vjeran je pokazao koliko su ljudi ili prestrašeni od iskrene ljubavi i posvećenosti predate celim sobom ili su teška đubrad koja to iskorišćavaju do kraja, iako su ti najbliži.
Ogoljen do koske, iskren do srži, prkosio je licemernom svetu, sakrivenom iza zavese morala, izvrćući ih ruglu ka njemu samom. Stavljen sa stub srama, držao je glavu visoko, vidno uplašen a bez straha, ili možda bolje rečeno: pun straha, a neustrašiv!
Gladan kao i svi, doveden do ivice egzistencije, osuđen da proda sebe, da proda ono u čemu je naučio da istinski uživa. Iako marginalizovan, u teškim vremenima, svoj zarađeni hleb je delio nesebično i bezuslovno.
Bio je stub oslonca svima onima koju su delili istu sudbinu kao i on, dole na ulici, iako ništa manje uplašen od života nije bio ni on sam. Vitez, heroj, junak i nadasve čovek.
Zapravo, ovo je knjiga od dve osobe u jednom telu. Često, u popularnoj kulturi srećemo model Džekila i Hajda, koji su antagonisti sami sebi, međutim, Merlinka i Vjeran, su bili jedno drugom sve, voleli su isto, voleli su istim srcem, pisali su istom rukom, i u svakom trenutku su postojali zajedno sa samim tj. samom sobom!
Uz ličnu priču, kroz jedne iskrene oči, vrlo kratko, a vrlo živo opisano je jedno prelazno vreme u jednoj zemlji koja više ne postoji, kao što ne postoje više ni Vjeran ni Merlinka. Na čudan način, i ta zemlja i taj čovek imali su sličnu sudbinu. Svi su je iskorišćavali, ponajviše njeni, htela je svima da udovolji i na kraju je nehumano završila, negde u nekom blatu, zaboravljena i sa izgubljenim identitetom, na margini i ispod tepiha.
Bolno do kosti. Fantastican skener realnosti koja je nazalost ostala nepromijenjena do danas. Jadna je spoznaja da ljudi ne mogu zivjeti ono što jednostavno jesu. Apsolutna preporuka i šteta što knjiga nije doprla do šire publike. Ako osoba ima minimum ljudskosti i razuma zapitat ce se neke stvari nakon sto procita knjigu. Zamjerka je što ju je gotovo nemoguće nabaviti u Hrvatskoj.