Divlji kvas

by Ivica Đikić, Seid Serdarević (Editor), Ivana Jurić (Cover)

U Duvnu već tjednima nema ni daška vjetra. Kraci vjetrenjača, o kojima ovisi budućnost opustjelog grada, zakovani su za nebo. Ali to nije jedino što muči i uznemiruje stanovnike. Nakon trideset godina u Njemačkoj, gdje je bio član balkanske pljačkaške bande, vratio se Josip Ljubas Džop, čovjek trajno obilježen time što je u ratu neizravno skrivio smrt svog starijeg brata. Povratak je u Duvnu uvijek zloslutniji od odlaska. Džop bi sada otvorio pekaru i pekao kruh od divljeg kvasa, što je naučio u jednom od njemačkih zatvora. Nada, Džopova prva ljubav, uznemirenija je od ostalih: kako se suočiti s onim koji joj je zamalo uništio život? A kada se u rodnom gradu svoga oca Šimuna Kolaka, ubijenog u političkom atentatu osamdesetih godina prošlog stoljeća u Münchenu, pojavi Jelena, Nadina najbliža rođakinja, duhovi će se dodatno uzburkati.

184 pages, Hardcover

Published May 1, 2024

About the author

Ivica Đikić (Tomislavgrad, Bosnia and Herzegovina, 1977), Croatian writer, journalist, columnist and translator.

*
Rođen u Hercegovini, živi u Zagrebu. Karijeru je započeo u Slobodnoj Dalmaciji, a zatim je prešao u Feral Tribune. U Feral Tribuneu je bio novinar i urednik, a karijeru je nastavio u riječkom Novom listu gdje je jedno vrijeme bio glavni urednik. Nakon Novog lista, postao je glavni urednik tjednika Novosti, gdje i danas povremeno piše kao politički komentator.

Reviews

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

08.2025: Divlji kvas čeka na mojoj polici duže od godinu dana, ali mi je pred očima svaki put kad ugledam elise vjetroturbina.
Vic znate: vozi sin majku autocestom, ona gleda kako promiču vjetroelektrane pa kaže – 'Kažu da nemaju para za zdravstvo, a vidim, imaju za ventilatore za krave'.

U romanu, čekajući da proradi vjetroelektrana iznad Duvna, čekamo i trenutak u kojem bi se trebala provjetriti i čaršija. A baš ta naša društvena zajednica, okolina u kojoj živimo, ovdje je glavni junak. Nije samo kulisa, nego živo biće. Ne čine je samo trg i ulice, nego i prostor i ljudi, i prošlost i budućnost, šapat i tišina, odlazak i povratak.

Iako Đikić piše o Duvnu, izbjegavajući promijenjeno ime Tomislavgrad, veličina ili provincijalnost uopće nisu bitni. Mogla je to biti zgrada u velegradu ili kvart na rubu svijeta – svugdje postoje ljudi koji znaju, pričaju, šapuću i pamte, dajući dušu prostoru, a često uzimajući dušu pojedincima.
U Divljem kvasu čaršija okružuje, usisava, bježi i progoni povratnike – one koji se vraćaju s naramkom uzbudljive prošlosti. Sudbine protagonista opterećene su vlastitim križevima, osjećajem krivnje, sjećanjima iz rata, gastarbajterstva i obiteljskih zavrzlama. Sredina je patrijarhalna i religijski ukočena, a ni fratar više ne vjeruje da će vjetar pokrenuti budućnost. Kako je to Đikić napisao: 'Da je zapuvo vitar, samo bi nesritna Stana bila protiv. A sad svi protiv. To ti je svit: vazda kako vitar puše. Pa, evo, ako i ne puše'.

Đikić toj ustajaloj atmosferi majstorski dodaje dinamiku i napetost – perspektive različitih likova, emigrantski nacionalizam, međunacionalne odnose unatoč ratnim ranama, političku kampanju, korupciju u općini i rast ekoloških udruga. Sve to u jednostavnom i čitkom stilu, s izvrsnim dijalozima – na svega 200 stranica. Scenarist, što ćeš.

A naslov i metafora 'divljeg kvasa' dolaze iz vrlo osobnog kuta. Đikić je strastveni kućni pekar. U velikom intervjuu za Novi list gdje se pričalo uglavnom o kruhu, Đikić je tu poveznicu najbolje objasnio: 'A kruh je bio jedino što je u životu radio da je dobro i da je legalno, da ne izaziva neku opasnost. Osjećaš se korisnim kad napraviš kruh i dobar je osjećaj da možeš svojim rukama proizvest nešto što nije zlo'. A taj 'divlji kvas' ima i šire značenje: 'Taj kvas je kao neka vrsta sjemene iz kojeg smo narasli. Svi ti likovi na neki način su neukrotivi, divlji, nisu ukalupljeni. Sav taj svijet o kojem pišem, svijet Duvna, malo je divlji, neizbrušen, nesvršen. I to je ta neka metafora za sav taj dinarski svijet koji je takav nekakav divlji – ističe Đikić'.

Ako ste voljeli nagrađivani Cirkus Columbia (obavezno pročitajte, ako već niste), Divlji kvas će vas sigurno zadovoljiti. Đikić i dalje secira društvo kroz mikrosvjetove odlazaka i povrataka. A pogotovo dobro zvuči u ove dane dok čekamo vjetar. I u Duvnu. I kod nas. Puna preporuka. Pet pljesaka.
Podržite Timbar lajkom na Facebooku.

==
Podržite Timbar lajkom na Facebooku https://www.facebook.com/timbarnalibar
Pročitajte i druge osvrte na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
https://fraktura.hr/proizvod/divlji-k...
==
Ovaj osvrt je sufinanciran sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 3 out of 5]

Još jedan roman koji mi je potvrdio da je Ivica Đikić bolji novinar nego što je književnik (a taj dojam imam za većinu naših novinara-pisaca, osim možda za Juricu Pavičića i Renata Baretića). U „Divljem kvasu“ autor prikazuje malu i učmalu zajednicu gradića Duvna (Đikić, kao rođeni Duvnjak, dosljedno izbjegava korištenje novog naziva Tomislavgrad), u kojoj bi vjetrenjače trebale donijeti dašak novog života i ekonomski prosperitet. U isto vrijeme, u Duvno se vraća Josip Ljubas – Džop, nakon godina provedenih u Njemačkoj, gdje se bavio kriminalom i ležao po zatvorima, a sad u rodnom gradu želi otvoriti craft pekaru. Džopov povratak uzburka duhove prošlosti u Duvnu, prvenstveno zbog ponovnog susreta s Nadom, nekadašnjom ljubavi, a i zbog davnih situacija i neraščišćenih računa iz rata. Istovremeno, u Duvno dolazi i Jelena, Nadina sestrična odrasla u Njemačkoj, i kći političkog emigranta ubijenog 80-tih. Prava svrha Jeleninog dolaska u Duvno zapravo nije jasna, osim da je funkcija njezinog lika da se Džop s nekim spetlja (jer s Nadom to, očito, više ne može, odnosno, bilo bi to prenaivno čak i u ovako kratkom romanu).

Likovi su, u stvari, glavni problem ove knjige. Njihove priče ispričane su u prvom licu, naizmjence, a sve djeluju isto. Osobito su neuspjeli ženski likovi – Nada i Jelena, djeluju neprirodno, plošno i neuvjerljivo. Da neko poglavlje priča ženski lik, znamo samo po korištenju gramatičkog ženskog roda. Sličan problem primijetila sam još davno, u romanu „Sanjao sam slonove“, pa se može zaključiti da Đikiću ženski likovi naprosto ne idu od ruke.

U „Divljem kvasu“ najuspjeliji su dijelovi ispričani u klasičnoj formi naracije u trećem licu, iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, a u kojima je prikazana besperspektivnost male provincijske sredine i korumpiranost onih koji o njoj odlučuju (vječni načelnik koji i sam vuče repove iz prošlosti, licemjerni fratar, premreženost crkve i države, svi znaju sve o svima, itd.), namještanje natječaja za toliko željene vjetrenjače (svaka sličnost sa sličnim stvarnim aferama na temu vjetroelektrana je slučajna!), usamljenu, po defaultu „anti-protivnu“ aktivisticu, pa i narod koji prosvjeduje, a ne zna zašto prosvjeduje. U tim dijelovima kao da Đikić-novinar i Đikić-scenarist prevladavaju nad Đikićem-piscem, i šteta da naglasak nije na takvim dijelovima teksta, umjesto na ispovijedima pojedinačnih likova. U stvari, ovaj roman mogao bi biti zahvalan za ekranizaciju, gdje bi umjetnici iz neke druge grane (redatelj, glumci?) udahnuli više života plošnim i nedovoljno razrađenim likovima, i možda bi onda dojam o ovom djelu bio i bolji.

[Nora · Rating 5 out of 5]

U malo koju knjigu se čitatelj može unijeti kao u onu u kojoj u potpunosti shvaća mentalitet likova o kojima roman govori. A ovaj govori o tipičnoj balkanskoj malograđanskoj sredini, malom gradiću u kojem prosperiteta nema, u kojem vladaju nepotizam i korupcija, i u kojem je apsolutno sve "preko veze", i u kojem svi o vašem život znaju više nego vi sami. Ta sredina ne prašta, grijehe skupo naplaćuje, a zdušno sabotira svaku želju za ponovnim početkom i iskupljenjem. No, ima ta sredina i neke prednosti, ona vas je obilježila, formirala i samo se tu osjećate da pripadate, vraćate joj se kad se sve drugo raspadne.

"Kakva pekara, jadan ne bio! Ima lakših i finijih načina da se smlate pare i isuše preostali životni sokovi. Ne treba ovdje više ni ono što postoji, a kamoli nešto novo."

"Život mu prođe u toj raspetosti: ni ovdje, ni ondje. Nigdje, poput Duvna."

"Ne smiješ se bojati kad bježiš. U tome je trik. Trčiš za papirnatim zmajem po livadama djetinjstva."

"Ilija i Danica nisu naučili donositi odluke, čak ni one jednostavne i ni po čemu izuzetne. Nisu znali kako se to radi. Šutjeli su, vagali, predomišljali se, odgađali, čekali u strahu od greške, ali kad-tad, najčešće naglo i niotkud, dođe do toga da se nema što nego presjeći i doživotno pogriješiti."

"Možda nije kasno, velim, možda treba probati. Kako se može znati za što je u životu rano, a za što kasno? Kad bi se to moglo znati, ništa ne bi imalo smisla."

[Marko Mravunac · Rating 2 out of 5]

2.5

I like Đikić's writing style, it is concise and to the point, but this just tried too hard to cover so many different narratives. I found it confusing at times, all the names were too similar and the story was nothing original.

[Božidarka · Rating 4 out of 5]

Moram priznati da Đikiću do sada nisam dala priliku i da mi je on kao autor bio totalna nepoznanica, međutim, pročitavši kratak sinopsis, znala sam da će mi se djelo svidjeti i prije nego što sam okrenula prvu stranicu. Iako naizgled obična priča, o tipično provincijskom gradiću, ona je sve samo ne obična. Gledajući kroz oči povratnika Džopa, ali i ostalih mještana, gotovo sam imala dojam da sam i sama tamo, na ulicama grada u kojem svatko svakoga zna i svatko vodi tuđi brigu. Sa savršeno izgrađenim likovima i puno onog gorkog, ali pitkog humora dao je savršenu sliku Duvna, sa svim njegovim slabostima.
Pročitajte, neće vas nimalo razočarati!