What do you think?
Rate this book
A onda je Božo krenuo ispočetka
A onda je Božo krenuo ispočetka je psihološki roman, baštinik egzistencijalističke pripovjedne prakse. Glavni lik, 45-godišnji Božo, nezadovoljni je, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano (samo)analitičan, neprilagođen, introvertiran – ukratko, nesretan. Jer, toliko je usmjeren propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu 'pravi život' izmiče. Stoga odlučuje 'napokon svoj život uzeti u svoje ruke' te napušta suprugu, i iz Dalmacije odlazi u Zagreb, gdje će, nada se, promjena životnog okruženja donijeti osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i sreću.
No, je li to uopće moguće? Jer, i ako preselimo te pobjegnemo od staroga života, ipak ne možemo 'pobjeći od sebe'...
Malograđanština i ukalupljivanje u nametnute obrasce života i ponašanja, kriza srednjih godina, profesionalna neostvarenost, potrošačka groznica i komercijalizacija života, otuđenost, ljubav naspram seksualnog nagona itd. – sve to Marina Vujčić vrlo uvjerljivo problematizira, uz mnogo humora, uz filigransko brušenje svake rečenice, i uz rijetko viđenu uvjerljivost kod psihološke karakterizacije protagonista.
Pametan, duhovit, lucidan roman – nezaobilazno štivo za istinskog ljubitelja intelektualno poticajne, dobro napisane, motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.
No, je li to uopće moguće? Jer, i ako preselimo te pobjegnemo od staroga života, ipak ne možemo 'pobjeći od sebe'...
Malograđanština i ukalupljivanje u nametnute obrasce života i ponašanja, kriza srednjih godina, profesionalna neostvarenost, potrošačka groznica i komercijalizacija života, otuđenost, ljubav naspram seksualnog nagona itd. – sve to Marina Vujčić vrlo uvjerljivo problematizira, uz mnogo humora, uz filigransko brušenje svake rečenice, i uz rijetko viđenu uvjerljivost kod psihološke karakterizacije protagonista.
Pametan, duhovit, lucidan roman – nezaobilazno štivo za istinskog ljubitelja intelektualno poticajne, dobro napisane, motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.
- GenresFiction
213 pages, Hardcover
First published January 1, 2014
5 people are currently reading
159 people want to read
About the author
Marina Vujčić
16 books382 followersMarina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja".
Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo".
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije".
2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu".
Živi na selu, na brdu iznad Trogira.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja".
Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo".
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije".
2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu".
Živi na selu, na brdu iznad Trogira.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 34 reviews
February 28, 2019
Ja sam mislila da su žene te koje pretjerano razmišljaju. Božo ih je nadmašio! Nemojte biti kao Božo! Sva sreća da se nisam upuštala u filozofiju tijekom školovanja. Što bi mi tek onda mozak radio! :P
U knjizi ima puno pitanja, životnih, laganih, a opet tako teških. Na žalost, odgovori mi fale.. I zato bi najradije našamarala Božu! ;)
I da, prepoznala sam neke ljude u Božinim situacijama, te mi je jasnije da se neke stvari teško mijenjaju.
U knjizi ima puno pitanja, životnih, laganih, a opet tako teških. Na žalost, odgovori mi fale.. I zato bi najradije našamarala Božu! ;)
I da, prepoznala sam neke ljude u Božinim situacijama, te mi je jasnije da se neke stvari teško mijenjaju.
April 19, 2016
„Oj, čoviče, želje mnoge ostvarit ćeš stić
Ali sebe na dvi noge 'ko zna kad ćeš dić...“
Dok čitam, obično mi kroz glavu prolete stihovi neke pjesme. Ovog puta mi se motala ova, iz domaće serije Čovik i po.
Božo moj, nikad od tebe čovika!
Što misliti o osobi koja nakon 45 g. (od toga 19 g. braka) odluči otići i napustiti sve, ženu, posao, mjesto stanovanja? Najlakše je ne razmišljati i napraviti po svom. To je učinio naš vrli gospodin Božo Belamarić, koji je iz malog dalmatinskog mjesta vlakom potegnuo za Zagreb, bez kofera.
Božo je u braku bez ljubavi, bez djece (srećom priroda se za to dobro pobrinula), uronjen u učmalu svakodnevicu iz koje se ne može iskobeljati. Njegova Klara donosi sve odluke: više se u ovoj kući neće piti mlijeko, jer to nije zdravo, nema pušenja „meni za ljubav“, svako popodne serviraju se kolačići od kokosa (a Božo mrzi kokos).
Zapitaš se zašto su se ti ljudi uopće vjenčali, kažu da ga je Klara voljela, a Božo je to jednostavno iz obveze morao učiniti jer je beba bila na putu. Međutim, Klara izgubi bebu i eto dobre prilike da to dvoje, koji definitivno nisu jedno za drugo, krenu svatko svojim putem i izgrade si bolju budućnost.
Ali ne, naš Božo je odlučio šutjeti (što će ljudi reći, moraš pokazati da si častan čovjek, tast bi ti mogao pomoći da izbjegneš mobilizaciju, rat će...) i nikad se više ne usprotiviti. Ali, nije šutnja uvijek zlato, to će kasno shvatiti. Trebalo je samo sjesti, možda lupiti šakom po stolu i suočiti Klaru sa svojim osjećajima i potrebama. Pa kud puklo da puklo. Tako bi napravio svaki odgovoran i normalan čovjek, ali onda vjerojatno ne bi ni nastao ovaj roman.
„Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao. Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.“
Da ne bi ispalo da samo „lupam“ po Boži, moram iskreno reći da nije na njemu isključiva krivnja. Najprije majka a onda Klara razmazile su ga do boli i napravile grešku. Majka je majka i obožava svog sinčića, medvjeđa usluga za cijeli život. Ali ne bi Klari pala kruna s glave da mu je, tu i tamo, ostavila da sam promijeni žarulju, izabere čarape poslije tuširanja ili izbaci smeće.
Božo je osoba s kojom ne bih poželjela ni kavu popiti, i on i Klara bili su mi izuzetno dosadni, dalmatinskim rječnikom rečeno „bez šušta i gušta“. Ali vratit ću se ja drugim Marininim romanima, pa valjda ne postoji još jedan takav par poput njih. Autoričin opis Božinog praćenja Klarinih plodnih dana i sve peripetije u vezi s tim, navele su me da plačem od smijeha. Isto kao i Schopenhauerova filozofija „zabrane razmnožavanja“ – ima nešto u tome.
„Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto.“
Nažalost, koliko god puta Božo kretao ispočetka, nikad se neće maknuti od početka samog. On to jednostavno nije u stanju. Njegov stalni problem je VRIJEME, zaglavljen između dvije kategorije vremena – jedne koja je već završila a druga se još nije počela događati. Stalno pravljenje planova o tome što bi trebao sutra, dovodi do prestanka življenja u sadašnjem vremenu. Nije bez razloga sat na naslovnici postavljen na 5h i 12m, podsjećajući našeg junaka, ako okrene raspored brojeva, da je za mnoge stvari u njegovom životu zapravo već 5 do 12.
E Božo moj, bojim se da je tvoj žveljarin već davno odzvonija!
Ali sebe na dvi noge 'ko zna kad ćeš dić...“
Dok čitam, obično mi kroz glavu prolete stihovi neke pjesme. Ovog puta mi se motala ova, iz domaće serije Čovik i po.
Božo moj, nikad od tebe čovika!
Što misliti o osobi koja nakon 45 g. (od toga 19 g. braka) odluči otići i napustiti sve, ženu, posao, mjesto stanovanja? Najlakše je ne razmišljati i napraviti po svom. To je učinio naš vrli gospodin Božo Belamarić, koji je iz malog dalmatinskog mjesta vlakom potegnuo za Zagreb, bez kofera.
Božo je u braku bez ljubavi, bez djece (srećom priroda se za to dobro pobrinula), uronjen u učmalu svakodnevicu iz koje se ne može iskobeljati. Njegova Klara donosi sve odluke: više se u ovoj kući neće piti mlijeko, jer to nije zdravo, nema pušenja „meni za ljubav“, svako popodne serviraju se kolačići od kokosa (a Božo mrzi kokos).
Zapitaš se zašto su se ti ljudi uopće vjenčali, kažu da ga je Klara voljela, a Božo je to jednostavno iz obveze morao učiniti jer je beba bila na putu. Međutim, Klara izgubi bebu i eto dobre prilike da to dvoje, koji definitivno nisu jedno za drugo, krenu svatko svojim putem i izgrade si bolju budućnost.
Ali ne, naš Božo je odlučio šutjeti (što će ljudi reći, moraš pokazati da si častan čovjek, tast bi ti mogao pomoći da izbjegneš mobilizaciju, rat će...) i nikad se više ne usprotiviti. Ali, nije šutnja uvijek zlato, to će kasno shvatiti. Trebalo je samo sjesti, možda lupiti šakom po stolu i suočiti Klaru sa svojim osjećajima i potrebama. Pa kud puklo da puklo. Tako bi napravio svaki odgovoran i normalan čovjek, ali onda vjerojatno ne bi ni nastao ovaj roman.
„Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao. Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.“
Da ne bi ispalo da samo „lupam“ po Boži, moram iskreno reći da nije na njemu isključiva krivnja. Najprije majka a onda Klara razmazile su ga do boli i napravile grešku. Majka je majka i obožava svog sinčića, medvjeđa usluga za cijeli život. Ali ne bi Klari pala kruna s glave da mu je, tu i tamo, ostavila da sam promijeni žarulju, izabere čarape poslije tuširanja ili izbaci smeće.
Božo je osoba s kojom ne bih poželjela ni kavu popiti, i on i Klara bili su mi izuzetno dosadni, dalmatinskim rječnikom rečeno „bez šušta i gušta“. Ali vratit ću se ja drugim Marininim romanima, pa valjda ne postoji još jedan takav par poput njih. Autoričin opis Božinog praćenja Klarinih plodnih dana i sve peripetije u vezi s tim, navele su me da plačem od smijeha. Isto kao i Schopenhauerova filozofija „zabrane razmnožavanja“ – ima nešto u tome.
„Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto.“
Nažalost, koliko god puta Božo kretao ispočetka, nikad se neće maknuti od početka samog. On to jednostavno nije u stanju. Njegov stalni problem je VRIJEME, zaglavljen između dvije kategorije vremena – jedne koja je već završila a druga se još nije počela događati. Stalno pravljenje planova o tome što bi trebao sutra, dovodi do prestanka življenja u sadašnjem vremenu. Nije bez razloga sat na naslovnici postavljen na 5h i 12m, podsjećajući našeg junaka, ako okrene raspored brojeva, da je za mnoge stvari u njegovom životu zapravo već 5 do 12.
E Božo moj, bojim se da je tvoj žveljarin već davno odzvonija!
March 2, 2015
Iako ovo nije prvi roman Marine Vujčić, meni je prva njezina knjiga koju sam pročitala. I to, moram reći, s velikim zadovoljstvom. Imala sam samo okvirnu sliku o čemu knjiga govori (jer sam usput preletjela nekoliko kratkih osvrta, ali zaista samo preletjela), pa me je zanimalo kako je književnica izvela cijelu priču, od početka do kraja. A početak za Božu iz priče, zapravo, kreće u njegovoj 45. godini, kad naoko naglo napusti svoju ženu, posao, gradić, cijeli dotadašnji život, jer želi krenuti ispočetka. Ne može više izdržati u životu u kojem se osjeća nesretno, sputano, zarobljeno, lažno, preglumljeno. Kao da je nekamo u zapećak stavio pravog sebe (a sam vjeruje da je drukčiji od slike koju su drugi stvorili o njemu i za njega) i sad se taj zaboravljeni Božo odjednom budi i želi natrag sebe. I s tim starim, pravim "sobom", želi krenuti u novi život. Sasvim iz početka. I misli kako je to jednostavno. Marina Vujčić sjajno je ispričala cijelu Božinu priču, napravila majstorsku psihološku analizu, ništa bitno nije izostavila, a suptilno i zanimljivo je u priču uklopila i nešto povijesti i filozofije. Sve je tu s razlogom, pisanje je pametno, duhovito, privlačno.
Četiri zvjezdice dajem zbog nedorečenog kraja, iako priznajem da sam se malo kolebala zbog toga, jer kraj nekad i mora biti takav. Nedorečen Božo, nedorečen kraj njegove priče. Ili ponovni početak? Kako god bilo, veselim se pronaći još Marininih knjiga. Ako je uvijek ovako dobra, onda je to divno, veliko blago.
Četiri zvjezdice dajem zbog nedorečenog kraja, iako priznajem da sam se malo kolebala zbog toga, jer kraj nekad i mora biti takav. Nedorečen Božo, nedorečen kraj njegove priče. Ili ponovni početak? Kako god bilo, veselim se pronaći još Marininih knjiga. Ako je uvijek ovako dobra, onda je to divno, veliko blago.
December 3, 2025
Početak s citatom Amélie Nothomb nagovijestio mi je da će me stil i sadržaj romana zabaviti.
Prvo sam pomislila da knjigu ne bi trebale čitati osobe mlađe od 40 godina, oh, kako krivo. Onda sam pomislila da bi onima punima života, funkcionalnima, sposobnima, koji čvrsto stoje nogama na zemlji (u cipelama koje ih ne žuljaju), ova knjiga mogla biti dosadna. I tu sam pogriješila (hm, baš ću posuditi takvima knjigu pa da vidim).
Ja svakako poznajem jednog Božu. Ne samo onog filmskog, kako je to zgodno primijetio Jergović (Woodyja Allena). I sama sam bila u Božo fazama. I svatko od nas se može naći u toj fazi, i zato — oprez, nemojte samo okretati očima na Božine odluke.
Možda bismo svi trebali razmisliti o tome da ne odgajamo djecu kao Božu, da ne budemo ženice poput Klare… da se ne trudimo ispuniti sva očekivanja, da preuzmemo odgovornost. I da, lakše malo s obzirima, jer od previše obzira možemo nastradati.
Marinin stil pisanja i dalje je besprijekoran pa mi je sasvim irelevantno kakav je završetak i idu li mi likovi na živce. Jer nisu to samo likovi, to su ljudi poput nas, ljudi koji nas okružuju. Ukratko, roman sam pročitala u dahu i s užitkom.
Prvo sam pomislila da knjigu ne bi trebale čitati osobe mlađe od 40 godina, oh, kako krivo. Onda sam pomislila da bi onima punima života, funkcionalnima, sposobnima, koji čvrsto stoje nogama na zemlji (u cipelama koje ih ne žuljaju), ova knjiga mogla biti dosadna. I tu sam pogriješila (hm, baš ću posuditi takvima knjigu pa da vidim).
Ja svakako poznajem jednog Božu. Ne samo onog filmskog, kako je to zgodno primijetio Jergović (Woodyja Allena). I sama sam bila u Božo fazama. I svatko od nas se može naći u toj fazi, i zato — oprez, nemojte samo okretati očima na Božine odluke.
Možda bismo svi trebali razmisliti o tome da ne odgajamo djecu kao Božu, da ne budemo ženice poput Klare… da se ne trudimo ispuniti sva očekivanja, da preuzmemo odgovornost. I da, lakše malo s obzirima, jer od previše obzira možemo nastradati.
Marinin stil pisanja i dalje je besprijekoran pa mi je sasvim irelevantno kakav je završetak i idu li mi likovi na živce. Jer nisu to samo likovi, to su ljudi poput nas, ljudi koji nas okružuju. Ukratko, roman sam pročitala u dahu i s užitkom.
June 25, 2017
Marina piše zavodljivo, a tekstovi su joj snažni i lako ih je proživjeti. Ni ovaj roman nije izuzetak. Intenzivan i gust rukopis koji ostaje zalijepljen za mozak i teško se ispire - treba vremena da se nakon čitanja stvar slegne i sjedne na svoje mjesto. Velika je svaka knjiga u kojoj se čitatelj ne mora nužno slagati s potezima likova, ali ih razumije i uvažava do razine suosjećanja. Ovo je takva priča. „Božo“ je roman s najljepše opisanim klizanjem u konačnost u našoj literaturi.
February 25, 2015
Baš sam uživala!Priznajem,nisam dosad čula za Marinu Vujčić,ali ovo je bio pravi pogodak.
Roman,pomalo egzistencijalne naravi o četrdesetpetogodišnjaku Boži koji jednog dana,sasvim spontano,odluči pobjeći od svog života.
Iz nekog dalmatinskog mjesta,sjeda na vlak i bježi u nepoznato-slobodu.Bez ikakvog objašnjenja ženi i poslodavcu on odlazi tražeći izgubljeni dio sebe.Budući ima poveću ušteđevinu kod sebe,može birati.Odlučuje se za Zagreb,mali hotel i ...voila! što sad?
Božo je intelektualac zarobljen životnim navikama,u braku koji ga previše ne usrećuje,zatomljen od samog sebe.Ne želi misliti na trivijalnosti kao što su dnevni obroci,odjeća,vrijeme ili ophođenje prema ljudima.Ideja romana je fantastična-filozofska.Može li se u današnjem vremenu učiniti takvo što?
Posljedice?Tko šljivi posljedice! (Božo misli)No,ubrzo će shvatiti da bez tih trivijalnosti nemože.Nemože biti ni potpuno sam.Treba mu smisao dana.Onda se pojavljuje žena..bez ikakvih obveza.
E,to se čini kao san svakog muškarca.No..jel uistinu tako,uskoro će se naš lik početi preispitivati.
Postaje opsjednut i bolestan.Smisao svega?Možemo li živjeti samo za sebe?Roman nudi mnoštvo odgovora a svatko će si izabrati odgovarajući.I dok u ovom duhovitom i pomalo napetom romanu silno iščekujemo svršetak ove avanture..Božo ima odgovor..samo njemu jasan.
Zabavna knjiga koja se može pročitati u dva popodneva,a zatim dugo ostaje u mislima..Perfect!
Roman,pomalo egzistencijalne naravi o četrdesetpetogodišnjaku Boži koji jednog dana,sasvim spontano,odluči pobjeći od svog života.
Iz nekog dalmatinskog mjesta,sjeda na vlak i bježi u nepoznato-slobodu.Bez ikakvog objašnjenja ženi i poslodavcu on odlazi tražeći izgubljeni dio sebe.Budući ima poveću ušteđevinu kod sebe,može birati.Odlučuje se za Zagreb,mali hotel i ...voila! što sad?
Božo je intelektualac zarobljen životnim navikama,u braku koji ga previše ne usrećuje,zatomljen od samog sebe.Ne želi misliti na trivijalnosti kao što su dnevni obroci,odjeća,vrijeme ili ophođenje prema ljudima.Ideja romana je fantastična-filozofska.Može li se u današnjem vremenu učiniti takvo što?
Posljedice?Tko šljivi posljedice! (Božo misli)No,ubrzo će shvatiti da bez tih trivijalnosti nemože.Nemože biti ni potpuno sam.Treba mu smisao dana.Onda se pojavljuje žena..bez ikakvih obveza.
E,to se čini kao san svakog muškarca.No..jel uistinu tako,uskoro će se naš lik početi preispitivati.
Postaje opsjednut i bolestan.Smisao svega?Možemo li živjeti samo za sebe?Roman nudi mnoštvo odgovora a svatko će si izabrati odgovarajući.I dok u ovom duhovitom i pomalo napetom romanu silno iščekujemo svršetak ove avanture..Božo ima odgovor..samo njemu jasan.
Zabavna knjiga koja se može pročitati u dva popodneva,a zatim dugo ostaje u mislima..Perfect!
April 4, 2017
BOOK CLUB (za srpanj 2017)
Glavni lik Božo me jako živcirao i zbog toga mi se knjiga uopće ne sviđa. Skoro cijelo vrijeme sam ga htjela staviti preko koljena i izlemati.
Glavni lik Božo me jako živcirao i zbog toga mi se knjiga uopće ne sviđa. Skoro cijelo vrijeme sam ga htjela staviti preko koljena i izlemati.
March 3, 2018
E,moj Božo...
Nikako da se riješiš prošlosti,a u sadašnjosti se loše snalaziš.Onako...ni dobro,a ni loše.Pročita se za jedno poslijepodne.
Nikako da se riješiš prošlosti,a u sadašnjosti se loše snalaziš.Onako...ni dobro,a ni loše.Pročita se za jedno poslijepodne.
March 13, 2015
Jako lijepo, nepretenciozno, jednostavno. Baš sam uživala.
April 11, 2023
Egzistencijalni roman po izboru čitateljskog kluba.
Glavni lik mi je bio potpuno odbojan a roman pomalo depresivan.
Ocijena je odraz osobnih preferencija.
Needs more happy in my reading...
Glavni lik mi je bio potpuno odbojan a roman pomalo depresivan.
Ocijena je odraz osobnih preferencija.
Needs more happy in my reading...
October 24, 2016
a svi smo mi pomalo Bozo.. stalno na ivici leci i odustati ili krenuti dalje... odluka je na nama, svaki dan iznova. Marina sjajna i u sridu, kao i uvijek.
June 25, 2021
Eh, može Božo krenuti ispočetka, ali početak iz Bože ne može.
Mnogi su poduzetnici ekstrovertni i smatraju da su drugačiji “luzeri”, ne shvaćajući da je različitost lijepa. Ako se ikada pitaju kako može razmišljati jedan inteligentan introvert, knjiga “A onda je Božo krenuo ispočetka” može biti dobar iako razočaravajući početak. Marina Vujčić piše pitko, moguće i sama dobro poznajući introvertan način razmišljanja, što romanu daje dozu realnosti, oslobođenu poželjnih zaključaka ili raspleta.
Vjerojatno je svatko od nas u srednjim godinama barem jednom poželio aktivirati “reset button” i skrenuti i drugom smjeru na životnom raskrižju koje nas muči, uglavnom zbog sitnica. Božo je realan primjer koji pokazuje da bi se većina nas i nakon drugačijeg skretanja našla na istom putu, jer je od sebe najteže pobjeći.
Moram primijetiti da Marina Vujčić zanimljivije piše ženske no muške unutarnje monologe, iako mi se možda samo čini jer nema šanse da poznajem ženski unutarnji monolog 😀 Čini mi se da Božo ipak iskazuje preveliku dozu introspekcije no akcije, ali to je samo moj dojam. Autorica ionako najbolje zna kakvu je ličnost htjela i uspjela dočarati.
Bacam se na sljedeći roman, s introspekcijom i ženskog i muškog lika.
Mnogi su poduzetnici ekstrovertni i smatraju da su drugačiji “luzeri”, ne shvaćajući da je različitost lijepa. Ako se ikada pitaju kako može razmišljati jedan inteligentan introvert, knjiga “A onda je Božo krenuo ispočetka” može biti dobar iako razočaravajući početak. Marina Vujčić piše pitko, moguće i sama dobro poznajući introvertan način razmišljanja, što romanu daje dozu realnosti, oslobođenu poželjnih zaključaka ili raspleta.
Vjerojatno je svatko od nas u srednjim godinama barem jednom poželio aktivirati “reset button” i skrenuti i drugom smjeru na životnom raskrižju koje nas muči, uglavnom zbog sitnica. Božo je realan primjer koji pokazuje da bi se većina nas i nakon drugačijeg skretanja našla na istom putu, jer je od sebe najteže pobjeći.
Moram primijetiti da Marina Vujčić zanimljivije piše ženske no muške unutarnje monologe, iako mi se možda samo čini jer nema šanse da poznajem ženski unutarnji monolog 😀 Čini mi se da Božo ipak iskazuje preveliku dozu introspekcije no akcije, ali to je samo moj dojam. Autorica ionako najbolje zna kakvu je ličnost htjela i uspjela dočarati.
Bacam se na sljedeći roman, s introspekcijom i ženskog i muškog lika.
This entire review has been hidden because of spoilers.
February 3, 2021
Lagana knjiga za čitanje ali nije i lagano štivo Božo je otišao u Zagreb, u nov, drugačiji život ali ne mogu reći da je Božo išta promijenio u svom životu osim lokacije. Postavljaš si pitanja dok čitaš, hoćeš-nećeš. Svi smo se našli u situaciji da nam je dosta i da bismo pobjegli. Ali od sebe ne možemo bježati.
March 28, 2019
Ne postoji glavni lik za kojeg sam lakše prihvatila tragičan kraj i malo mi je nedostajalo da se slavodobitno nasmijem na kraju.
Na kraju svega, svih mi je više žao osim našeg glavnog lika.
Na kraju svega, svih mi je više žao osim našeg glavnog lika.
June 14, 2015
Marina Vujičić- A onda je Božo krenuo ispočetka
„Je li apsurdnije umrijeti boreći se za svoju verziju života, ili živjeti bez prave ideje o njoj?“
Ovaj egzistencijalistički roman dostojan Camusovog Stranca, osvojio me prvenstveno svojom idejom. Splićanin Božo Belamarić jednoga dana odluči napustiti svoju ženu sa kojom je u braku proveo devetnaest godina. To ne bi bilo ništa neobično, da četrdesetpetogodišnji Božo napuštajući ženu ne napušta i stalni posao, rodni grad pa čak i mobilni telefon, odlazeći samo sa onim što je toga dana na sebe obukao.
„Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto- sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život.“
Ne želeći čak pokrenuti ni vlastiti automobil, Božo sjeda u vlak i odlazi u Zagreb, koji mu je u vrijeme studentskih dana služio kao zona rasterećenja. Upravo u tom trenutku ovaj roman može poprimiti osobne konotacije u kojima se možemo svi prepoznati. Božo se zapravo kroz cijeli roman pita možemo li promjeniti vlastitu sudbinu ili je ona unaprijed određena.
U Zagreb odlazi uzevši porodično nasljedstvo, što je možda jedino vrijedno što su mu roditelji ostavili. Jer Božo živi sa težinom kofera- neskladom i nejednakošću između emocionalnog i starosnog nivoa sebe. Najbolji pokazatelj toga jeste što Božo, iako ima četrdeset i pet godina, ne zna koju veličinu odjeće nosi.
Dodatna stvar koja ide u prilog tome što se kofer nalazi u ovoj priči i na slici uz moj osvrt, jeste dio priče o Božinoj baki koju je njen drugi suprug ostavio ne pokupivši ništa od ličnih stvari koje su ostale spakovane u starom koferu.
Skoro trideset godina poslije, Božo će na sličan način ostaviti svoju multipratik suprugu kako bi se, između ostalog, negdje daleko dao na maštanje sa svojom izmišljenom ljubavlju Jelenom.
Kraj ovog romana se može promatrati kao vrhunac apsurda ili kao kraj svih Božinih muka. Jer neminovno je zapitati se: Da li je Božo krenuo ispočetka? Da li je naučio ono što neki od nas već odavno znaju? Nije bitna količina tereta koji nosimo u „koferu“ koji se nalazi u našoj glavi, bitno je s kolikom lahkoćom ga nosimo.
„Jednom je u nekom filmu, ne može se sad sjetiti u kojem, netko rekao da ćemo, oslobodimo li se želja, shvatiti da već imamo sve što trebamo.“
Jedina zamjerka jeste to što autorica, uprkos vlastitoj pozamašnoj inovativnosti, povremeno citira svijetske filozofe.
„Je li apsurdnije umrijeti boreći se za svoju verziju života, ili živjeti bez prave ideje o njoj?“
Ovaj egzistencijalistički roman dostojan Camusovog Stranca, osvojio me prvenstveno svojom idejom. Splićanin Božo Belamarić jednoga dana odluči napustiti svoju ženu sa kojom je u braku proveo devetnaest godina. To ne bi bilo ništa neobično, da četrdesetpetogodišnji Božo napuštajući ženu ne napušta i stalni posao, rodni grad pa čak i mobilni telefon, odlazeći samo sa onim što je toga dana na sebe obukao.
„Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto- sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život.“
Ne želeći čak pokrenuti ni vlastiti automobil, Božo sjeda u vlak i odlazi u Zagreb, koji mu je u vrijeme studentskih dana služio kao zona rasterećenja. Upravo u tom trenutku ovaj roman može poprimiti osobne konotacije u kojima se možemo svi prepoznati. Božo se zapravo kroz cijeli roman pita možemo li promjeniti vlastitu sudbinu ili je ona unaprijed određena.
U Zagreb odlazi uzevši porodično nasljedstvo, što je možda jedino vrijedno što su mu roditelji ostavili. Jer Božo živi sa težinom kofera- neskladom i nejednakošću između emocionalnog i starosnog nivoa sebe. Najbolji pokazatelj toga jeste što Božo, iako ima četrdeset i pet godina, ne zna koju veličinu odjeće nosi.
Dodatna stvar koja ide u prilog tome što se kofer nalazi u ovoj priči i na slici uz moj osvrt, jeste dio priče o Božinoj baki koju je njen drugi suprug ostavio ne pokupivši ništa od ličnih stvari koje su ostale spakovane u starom koferu.
Skoro trideset godina poslije, Božo će na sličan način ostaviti svoju multipratik suprugu kako bi se, između ostalog, negdje daleko dao na maštanje sa svojom izmišljenom ljubavlju Jelenom.
Kraj ovog romana se može promatrati kao vrhunac apsurda ili kao kraj svih Božinih muka. Jer neminovno je zapitati se: Da li je Božo krenuo ispočetka? Da li je naučio ono što neki od nas već odavno znaju? Nije bitna količina tereta koji nosimo u „koferu“ koji se nalazi u našoj glavi, bitno je s kolikom lahkoćom ga nosimo.
„Jednom je u nekom filmu, ne može se sad sjetiti u kojem, netko rekao da ćemo, oslobodimo li se želja, shvatiti da već imamo sve što trebamo.“
Jedina zamjerka jeste to što autorica, uprkos vlastitoj pozamašnoj inovativnosti, povremeno citira svijetske filozofe.
January 29, 2022
Marina ko Marina,pogodila je u centar opet.
Trojka zbog tri stvari,Božo mi je išao na živce,rado bih da je napisala uporedno i Klarinu stranu priče. Ovako smo se samo patili sa Božom i našim nagonom da ga "namlatimo".
Nemojte nikom reći ali mislim da je Klari jako drago jer je Božo kreno iz početka .
Trojka zbog tri stvari,Božo mi je išao na živce,rado bih da je napisala uporedno i Klarinu stranu priče. Ovako smo se samo patili sa Božom i našim nagonom da ga "namlatimo".
Nemojte nikom reći ali mislim da je Klari jako drago jer je Božo kreno iz početka .
February 2, 2022
Inače nemam naviku pisati osvrte, te svoje mišljenje uglavnom zadržim za sebe, osim u slučaju da nekome preporučujem čitanje određene knjige. Dakle, postavlja se pitanje zašto sam se odlučio napisati nekoliko rečenica vezanih baš za ovaj naslov.
Trenutno sam u fazi čitanja uglavnom hrvatskih autora i ne mogu se oteti dojmu koji je na mene ostavila ova knjiga. Ne u vidu životne priče glavnog lika i načina na koji koegzistira s okolinom, nego u vidu "pripovjednosti". Iako se lošiji komentari uglavnom odnose na dojam koji je glavni lik ostavio na čitatelja, smatram da to ne bi trebao biti kriterij ocjenjivanja (no to je samo moje mišljenje). Sama fabula mi nikad ne predstavlja osnovu prema kojoj kategoriziram djelo kao loše ili dobro. U ovom slučaju mene je od prve stranice, koliko god to zvučalo klišeizirano, privukla ljepota Marininog pisanja i način izražavanja bez, prema mom skromnom mišljenju, ijedne suvišne riječi, gdje je svaka rečenica u potpunosti razumljiva zbog čega ni u jednom trenutku nisam izgubio "nit". Mislim da smo svi ponekad skloni razmišljanju, pa barem na kratko, što bi bilo da smo donijeli neke drugačije odluke u životu, kamo bi nas to odvelo i kako bi naš život izgledao u tim drugim okolnostima. Pri tome nikako ne mislim na žaljenje za "propuštenim prilikama" jer ne možemo pouzdano znati što bi nas čekalo iza ugla. Upravo ta perspektiva razmišljanja i promišljanja glavnog lika o životu, prilagodbi određenim situacijama, te nametnutim društvenim konvencijama, je ono što doživljavam kao posebno vrijedno u ovoj knjizi.
Smatramo se društvenim bićima, ali ponekad je stvarno teško odrediti gdje je u međuljudskom odnosu granica između slobode pojedinca i zadovoljavanja društvene norme na kojoj se temelji određeno mišljenje i često stvara krivi dojam. Da ne budem pogrešno shvaćen, ovime ne opravdavam, niti osuđujem Božine postupke, nego samo podsjećam da postoje situacije u kojima smo se našli isključivo zbog toga što smo stvari htjeli napraviti onako "kako treba", a sve na svoju štetu.
Ovo je druga knjiga Marine Vujčić koju čitam i definitivno neće na tome ostati.
Trenutno sam u fazi čitanja uglavnom hrvatskih autora i ne mogu se oteti dojmu koji je na mene ostavila ova knjiga. Ne u vidu životne priče glavnog lika i načina na koji koegzistira s okolinom, nego u vidu "pripovjednosti". Iako se lošiji komentari uglavnom odnose na dojam koji je glavni lik ostavio na čitatelja, smatram da to ne bi trebao biti kriterij ocjenjivanja (no to je samo moje mišljenje). Sama fabula mi nikad ne predstavlja osnovu prema kojoj kategoriziram djelo kao loše ili dobro. U ovom slučaju mene je od prve stranice, koliko god to zvučalo klišeizirano, privukla ljepota Marininog pisanja i način izražavanja bez, prema mom skromnom mišljenju, ijedne suvišne riječi, gdje je svaka rečenica u potpunosti razumljiva zbog čega ni u jednom trenutku nisam izgubio "nit". Mislim da smo svi ponekad skloni razmišljanju, pa barem na kratko, što bi bilo da smo donijeli neke drugačije odluke u životu, kamo bi nas to odvelo i kako bi naš život izgledao u tim drugim okolnostima. Pri tome nikako ne mislim na žaljenje za "propuštenim prilikama" jer ne možemo pouzdano znati što bi nas čekalo iza ugla. Upravo ta perspektiva razmišljanja i promišljanja glavnog lika o životu, prilagodbi određenim situacijama, te nametnutim društvenim konvencijama, je ono što doživljavam kao posebno vrijedno u ovoj knjizi.
Smatramo se društvenim bićima, ali ponekad je stvarno teško odrediti gdje je u međuljudskom odnosu granica između slobode pojedinca i zadovoljavanja društvene norme na kojoj se temelji određeno mišljenje i često stvara krivi dojam. Da ne budem pogrešno shvaćen, ovime ne opravdavam, niti osuđujem Božine postupke, nego samo podsjećam da postoje situacije u kojima smo se našli isključivo zbog toga što smo stvari htjeli napraviti onako "kako treba", a sve na svoju štetu.
Ovo je druga knjiga Marine Vujčić koju čitam i definitivno neće na tome ostati.
August 17, 2020
Božo Belamarić muči se sa svakodnevnim životom nakon velike odluke da napusti ženu i rodno mjesto te se vlakom uputi u Zagreb, grad svog studiranja (filozofije). Razapet između htijenja i neodlučnosti, velikih životnih misli i trivijalnog, a opet tako krucijalnog, odsustva wc-papira, ponovno ostaje na mjestu i ne čini ništa, ali i to ništa promatra iz prespektive Sokrata, Platona i drugih filozofa. Roman, nakon relativno dugog opisivanja njegovih dana u kojima se malo što događa (nije da je poanta ovog romana u događajima, baš suprotno, poanta je u nedostatku volje za istima!) brzo završava (način završavanja romana podsjetio me na prethodno pročitan epistolarni roman Otpusno pismo, u kojem se stvari slično rastežu da bi se potom na nekoliko zadnjih stranica ubrzale i završile) u opisu nekog somnambulnog stanja u koje je naš Božo upao, gdje se brišu granice stvarnosti i mašte.
Na koricama romana dan je izvadak iz recenzije Bojane Radović iz Večernjeg lista u kojem ona kaže kako “Božu možda i ne razumijemo, ali vidimo koliko je on uvjerljiv lik”. Blago gospođi Radović, meni je Božo itekako poznat, njegova sklonost velikim odlukama, novim počecima, okretanju čistih stranica, u svemu tome pronalazim dio sebe, ali i većine ljudi koje znam.
Za mene je Božo samo do ekstrema doveden primjer čovjeka koji ima potencijala i inteligencije, ali mu beznadno nedostaje volje da se pokrene i organizira, te mu život prolazi onako kako ga voda nosi.
Naslov romana odavno mi je zapeo za oko, a sad kad znam koliko je ironičan i gorak, jer Božo nikako da zaista i krene (ili, pak, kreće opet po starom!) još mi je i draži.
Na koricama romana dan je izvadak iz recenzije Bojane Radović iz Večernjeg lista u kojem ona kaže kako “Božu možda i ne razumijemo, ali vidimo koliko je on uvjerljiv lik”. Blago gospođi Radović, meni je Božo itekako poznat, njegova sklonost velikim odlukama, novim počecima, okretanju čistih stranica, u svemu tome pronalazim dio sebe, ali i većine ljudi koje znam.
Za mene je Božo samo do ekstrema doveden primjer čovjeka koji ima potencijala i inteligencije, ali mu beznadno nedostaje volje da se pokrene i organizira, te mu život prolazi onako kako ga voda nosi.
Naslov romana odavno mi je zapeo za oko, a sad kad znam koliko je ironičan i gorak, jer Božo nikako da zaista i krene (ili, pak, kreće opet po starom!) još mi je i draži.
July 29, 2020
Veoma interesantan i lijepo napisan roman čija snaga ne počiva na radnji i zapletima, već na psihološko-filozofskoj karakterizaciji glavnog lika, Bože Belamarića, muškarca koji je odlučio sa svojim životom krenuti ispočetka.
Roman se dosta bavi pitanjem besmisla, čovjekovog bijega od vlastite prošlosti i suočavanja s vlastitim životnim propustima. Sam Božin lik izvrsno je okarakteriziran - apsurdno naivan i nepromišljen, zarobljen u svojoj težnji za slobodom. Lik je to sklon pretjeranoj analizi raznoraznih situacija, ali i tipičan primjer pasivnog lika u književnosti koji tu svoju pasivnost, više ili manje uspješno, pokušava nadvladati.
Ovo je drugi roman Marine Vujčić koji sam pročitala. Prvi je bio njezin "Susjed" s kojim sam se slučajno susrela u knjižnici i koji sam pročitala u jednom dahu. Iako Božo na mene nije ostavio jednako snažan i impresivan utisak, Vujčić me ponovno očarala i uvukla u svoju priču koju naposljetku nisam mogla ispustiti iz ruku.
Roman se dosta bavi pitanjem besmisla, čovjekovog bijega od vlastite prošlosti i suočavanja s vlastitim životnim propustima. Sam Božin lik izvrsno je okarakteriziran - apsurdno naivan i nepromišljen, zarobljen u svojoj težnji za slobodom. Lik je to sklon pretjeranoj analizi raznoraznih situacija, ali i tipičan primjer pasivnog lika u književnosti koji tu svoju pasivnost, više ili manje uspješno, pokušava nadvladati.
Ovo je drugi roman Marine Vujčić koji sam pročitala. Prvi je bio njezin "Susjed" s kojim sam se slučajno susrela u knjižnici i koji sam pročitala u jednom dahu. Iako Božo na mene nije ostavio jednako snažan i impresivan utisak, Vujčić me ponovno očarala i uvukla u svoju priču koju naposljetku nisam mogla ispustiti iz ruku.
January 24, 2018
ispocetka mi se bas i nije svidjala, ali me do kraja bas osvojila!
March 20, 2019
Ne znam je li me ikad ikoji lik iz knjige ovoliko naživcirao i nije mi ga nimalo žao.
January 7, 2019
Božu nećete voljeti. Božu nećete mrziti. Zapravo, nećete znati što bi s protagonistom ovog romana. Božo je osoba koja od najranije dobi propitkuje sebe i smisao svog dolaska na svijet, te to neprestano analizira. Zapravo, Božo analizira sve, svaku svoju misao, svaki svoj postupak, sve... Meni se čini da je lavovski zagrizao u žensko područje jer ženama je prirodno razmišljati 24/7 i sve izanalizirati i nećemo se pogubiti. Božo se pogubio. Jednoga dana odlučuje da neće više voditi takav život u kojem samo traje i stalno mora razmišljati i analizirati sve i svašta. Sjeda na vlak i ostavlja iza sebe ženu i svoj stari život koji mu nije odgovarao. Iz maloga mjesta gdje svak svakoga zna dolazi u najveći grad u državi sretan što neće sresti nikoga poznatog. Što može otići u dućan i kupiti gotove tripice, a da za to do jutra ne dozna cijelo mjesto...
Na kraju, Božo je pobjegao od staroga života, ali ne i od samog sebe. On je promijenio način života, ali ne i način na koji misli i analizira svaki dan. Zbog toga se gubi dok na kraju ne izgubi svoju maštariju. Bez Jelene Božo ne postoji, samo je materija u prolaznosti života gdje se utapa jer je izgubio onu jednu slamčicu koja mu je davala zrak da ispuni svoja pluća makar varljivim smislom.
Žudio je za slobodom, ali nije znao biti slobodan. Samog sebe bi sputavao i vezao iznova i iznova...
“Nije uzvratio osmijeh. Pomislio je kako se nevjerojatno brzo prilagodio. Još jučer bi bi se nasmijao, po inerciji. Ali, svaki osmijeh na neki je način obaveza-sad više neće raditi iste pogreške... Prvi put kad se nekon nasmiješ, obavezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne naamiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmjehom nesvjesno obvezao.”
“Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto- sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život.”
“...slijedeći svoj plan koji bi danu trebao dati smisao i lišiti ga već pomalo mučnog osjećaja da opet, samo na neki drugi način, propušta život.”
Na kraju, Božo je pobjegao od staroga života, ali ne i od samog sebe. On je promijenio način života, ali ne i način na koji misli i analizira svaki dan. Zbog toga se gubi dok na kraju ne izgubi svoju maštariju. Bez Jelene Božo ne postoji, samo je materija u prolaznosti života gdje se utapa jer je izgubio onu jednu slamčicu koja mu je davala zrak da ispuni svoja pluća makar varljivim smislom.
Žudio je za slobodom, ali nije znao biti slobodan. Samog sebe bi sputavao i vezao iznova i iznova...
“Nije uzvratio osmijeh. Pomislio je kako se nevjerojatno brzo prilagodio. Još jučer bi bi se nasmijao, po inerciji. Ali, svaki osmijeh na neki je način obaveza-sad više neće raditi iste pogreške... Prvi put kad se nekon nasmiješ, obavezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne naamiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmjehom nesvjesno obvezao.”
“Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto- sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život.”
“...slijedeći svoj plan koji bi danu trebao dati smisao i lišiti ga već pomalo mučnog osjećaja da opet, samo na neki drugi način, propušta život.”
August 18, 2024
Hm. Jako me povukla priča, naizgled jednostavna pitanja i nedoumice razrađene do detalja kada počneš život i svijet gledati novim očima. Uplitanje Silvije u priču mi je značajno pokvarilo dojam. Netko tko se trudi biti svoj već za dva dana popusti i preda se potpuno nekom novom. U redu bi mi čak bilo da je ostalo samo na tjelesnom, ali ono, promišljanje o zajedničkom životu, jako tinejdžerski. Onda me zaintrigiralo kad se malo 'ohladio' od nje i kad su krenule egzistencijalne brige, ali onda naprasni kraj. Mene osobno glavni lik nije živcirao iako vidim da je nepopularan među recenzijama. Točno si mogu zamisliti takvog čovjeka koji provede život umjesto da ga proživi. Ipak, zasmetalo me da čak ni nakon buđenja, ni nakon što je prestao biti papak i ovisan nije izvukao nikakav kraj. Ja za njega zamišljam potkrovlje negdje u centru, pisanje knjige i susret s autoricom negdje u knjižnici. Ovo da je on umro na kauču (ili što već), baš bezeveze.
This entire review has been hidden because of spoilers.
December 1, 2017
"Pomislio je opet na onu konzervu tripica jer je opet imao potrebu iživjeti se nekako, samo što bi mu ovaj put bilo daleko prirodnije lupati u zid vlastitom glavom. Glupom glavom koja nije u stanju zbrojiti dva i dva, ali zato puca od uzvišenih misli o smislu življenja. Glavom koja neprestano prežvakava temu egzistencijalizma, ali zato nije u stanju misliti o egzistenciji."
Odlična priča o nemogućnosti bijega od prošlosti, a čak i više od toga - od samoga sebe. Božo Belamarić pobjegne od svoje obitelji, posla i svog starog života jer jako želi biti slobodan i neovisan o ikome, ali je njegova nesposobnost na praktičnoj razini za život u takvoj slobodi i neovisnosti toliko smiješna da na kraju postane žalosna.
Odlična priča o nemogućnosti bijega od prošlosti, a čak i više od toga - od samoga sebe. Božo Belamarić pobjegne od svoje obitelji, posla i svog starog života jer jako želi biti slobodan i neovisan o ikome, ali je njegova nesposobnost na praktičnoj razini za život u takvoj slobodi i neovisnosti toliko smiješna da na kraju postane žalosna.
March 14, 2018
Božo moj nisi je triba oženit i gotovo!! Triba si pobic od cace a ne od žene!! Koliko Boze ima oko nas, majko mila, nesretan brak jednako nesretan život od početka do kraja..sviđa mi se u ovoj knjizi to sto autorica piše jednostavnim meni poznatim žargonom i uzrečicama pa sam se i sama prepoznala i u Bozi i u svakom liku pomalo ( luda, kurioža, prkosna ) ali kraaaj ... to je ono sto ponekad zamisliš naravno svoje očekivanje kraja a završi naopako!! Jadni nas Božo !! (Kojeg i sama imam za muza hahha)Veselim se svakoj knjizi naše drage autorice
Read
July 16, 2023Odličan, izbrušen stil. Zanimljiva tema, uvjerljivi likovi. Jedina zamjerka je - završetak knjige. Da je autorica ponudila dosljedan odgovor na situaciju koju je stvorila, ovo bi bilo vrhunsko djelo. Ovako se nažalost sav taj trud pretvara u anegdotalnu fasetu nečijeg fiktivnog života bez odrađenog težeg dijela spisalačkog posla.
October 18, 2020
Čini mi se da bi Božo bolje funkcionirao kao pripovijetka. Ovako je malo razvučen, proziran, kao onaj slavni maslac namazan na previše kruha, kao da nema dovoljno Bože za knjigu od 213 stranica.
Da je Božo pripovijetka, dala bih mu sigurno četiri, možda i pet zvjezdica.
Da je Božo pripovijetka, dala bih mu sigurno četiri, možda i pet zvjezdica.
November 5, 2018
Simpatična, smišna i lagana knjigica :)
March 17, 2024
Ovo je treća knjiga u nizu koju sam pročitala a da govori od odlascima i počinjanju ispočetka. Hmm...
Stil je sjajan, sjajna Marina, odlično je dočarala tu silnu struju svijesti. Mislim da svatko poželi ponekad krenuti ispočetka gdje ga nitko ne zna. Zato ja volim velike gradove, možeš biti tko god hoćeš.
Druga je stvar što me Božo totalno iživcirao, koliko nesposoban za svoj život moraš biti (bio kriv ili ne) samo mi je bilo u glavi: "Majko mila, da me takva nesreća pogodi naletiti na takvog." Ali totalno razumijem potrebu za slobodom, od ljudi, stvari, planova i budućnosti.
"I zato sada na zagrebačkim ulicama kojima mile rijeke ljudi koji o njemu ne znaju ama baš ništa osjeća golemo olakšanje potpune anonimnosti. Tu, gdje nema koga sresti, osjećaj slobode dobiva svoj puni smisao. To je ono što je godinama želio, biti čovjek bez igdje ikoga."
"Ako je čovjek dovoljno nepretenciozan da zna da ništa njegovo neće promijeniti svijet, da riječima neće izazvati tektonske pomake ni u čijem životu, zar nije šutnja najpošteniji mogući izbor?"
Stil je sjajan, sjajna Marina, odlično je dočarala tu silnu struju svijesti. Mislim da svatko poželi ponekad krenuti ispočetka gdje ga nitko ne zna. Zato ja volim velike gradove, možeš biti tko god hoćeš.
Druga je stvar što me Božo totalno iživcirao, koliko nesposoban za svoj život moraš biti (bio kriv ili ne) samo mi je bilo u glavi: "Majko mila, da me takva nesreća pogodi naletiti na takvog." Ali totalno razumijem potrebu za slobodom, od ljudi, stvari, planova i budućnosti.
"I zato sada na zagrebačkim ulicama kojima mile rijeke ljudi koji o njemu ne znaju ama baš ništa osjeća golemo olakšanje potpune anonimnosti. Tu, gdje nema koga sresti, osjećaj slobode dobiva svoj puni smisao. To je ono što je godinama želio, biti čovjek bez igdje ikoga."
"Ako je čovjek dovoljno nepretenciozan da zna da ništa njegovo neće promijeniti svijet, da riječima neće izazvati tektonske pomake ni u čijem životu, zar nije šutnja najpošteniji mogući izbor?"
Displaying 1 - 30 of 34 reviews