Dobrica Ćosić me je stalno prekorevao što sam bezobzirno zabio nož u leđa njegovoj generaciji. Živojin Pavlović je napisao nadahnuti esej o mojoj političkoj pornografiji. Svuda su me hvalili Danilo Kiš i Mirko Kovač. Jedino me je tri dana u nastavcima napadao Milovan Danojlić na francuskom radiju u Parizu.
Niko nije mogao da poveruje da neko moćan ne stoji iza mene i da me kroz život vode isključivo luda glava i puka radoznalost. U samoodbrani da me slučajno ne provale i jednostavno ne počiste, nikad nisam demantovao da radim za sve moguće domaće i inostrane obaveštajne službe, pošto su mi te sumnje dugo bile praktično jedina zaštita.
Milomir Marić je decenijama istraživao zabranjene stranice naše istorije, rušio usađene zablude i opsesije i otvarao opasne tabu-teme, svestan da je prošlost, posle svega, možda neizvesnija od sadašnjosti i budućnosti. U ovoj knjizi on pokušava da prepozna šta se zapravo događalo i šta se krilo iza političkih kulisa i obmana, istovremeno sladostrasno prebirajući po namerno zaturenim i sklonjenim dokumentima, domaćim i inostranim arhivama, i beležeći sećanja koja su junaci naše epohe želeli da ponesu u grob – da bi ih kao opomenu za budućnost štampao u knjizi Deca komunizma.
Milomir Marić (rođen 1956. godine) opisivao je tuđe pustolovine, avanture, iskušenja i sudbinske drame pošto svojih još nema. Njegovi „stari“ su jednostavno ispunili raspoloživu kvotu. Sa trideset godina, kad su oni „drmali“ svetom između Moskve, Beča, Berlina, Pariza i Njujorka, komandovali divizijama i bataljonima ili uskakali u ministarske fotelje nove revolucionarne vlasti, on je mlad, „zelen“, sumnjiv i neiskusan. I upravo zbog toga, malo zbunjen i lišen velikih prevratničkih perspektiva. Nezadovoljan i razočaran, poput većine svojih junaka, s tom razlikom što je on „svega gladan“ na početku, a oni „svega siti“ na kraju svog životnog puta. I njemu i njima je savršeno jasno da se istorija, ipak, ne može ponoviti. On za sobom ima normalno detinjstvo, mladost i redovno školovanje.
Milomir Marić je gotovo jednu deceniju proveo prikupljajući sklonjenu i neobjavljenu istorijsku građu iz domaćih i inostranih arhiva. Iako ponekad u priči deluje ironično i zlonamerno, autor otvoreno zavidi svojim junacima i neizmerno im se divi.
Milomir Marić je decenijama istraživao zabranjene stranice naše istorije, rušio dogovorene zablude i opsesije i otvarao opasne tabu teme, svestan da nam je prošlost, posle svega, možda neizvesnija od sadašnjosti i budućnosti. Dok su nas dobronamerno upozoravali da će nam višak istorije izazvati samo kuršlus u glavi, izbegavanje suočavanja sa stvarnošću istine vodila nas je u nove tragedije i nepopravljive greške, a istorijska distanca opominjala nas je da ništa nije bilo onako kako nam se činilo, kada smo oduševljeno donosili sudbonosne i često pogubne odluke. Zato je Milomir Marić pokušavao da na vreme prepozna šta se zapravo događa i šta se krije iza političkih kulisa i obmana, kao glavni urednik najprestižnijih novina ( Duga, Intervju, Profil ) i televizija ( BK Telecom i mnogih drugih ) međutim, istovremeno je sladostrasno prebirao po namerno zaturenim i sklonjenim dokumentima domaćim i inostranim arhivama i beležio sećanja koja su junaci naše epohe najradije poželeli da ponesu u grob, da bih ih kao opomenu za budućnost štampao u knjizi Deca komunizma.
Even though Maric wrote this book in a chaotic and sensationalistic manner, you can learn a lot about communistic generation in Serbia and Yugoslavia in the 20th century. He writes about many well-known or less known, but important characters of Yugoslav communist history. In a word - good book for understanding 20th century.