Knjiga je u osnovi priča o pjesmama Seje Sexona. Istovremeno i opis Sarajeva osamdesetih, podsjećanje na brojne ljude koji su se kretali u tim krugovima, aferama koje su pratile grupu, ratu i povratku Zabranjenog pušenja poslije sedam godina te svim poslijeratnim albumima ove grupe sve do današnjeg dana.
Boro Kontić is the director of Mediacentar Sarajevo since 1995. He is the author of the documentary movie “Years eaten by lions”, about journalism and hate speech in ex-Yugoslavia between 1991. and 2010. He has been the president of the Independent Union of BiH journalists.
During the war in Sarajevo, he was a member of the Management Board of Radio-Television of B&H, and then a reporter for Voice of America.
Before the war, he was the editor-in-chief of Radio Sarajevo Youth Program and then of Radio Sarajevo Program II. He started radio broadcast in 1979 by producing and hosting a live show called Primus.
* Direktor sarajevskog Medija centra Boro Kontić više od 30 godina je u novinarstvu, a najširoj javnosti bivše SFRJ bio je poznat kao autor legendarne radijske emisije Primus, u kojoj je nastala i Top lista nadrealista. Osamdesetih je bio glavni urednik Omladinskog programa Radio Sarajeva, a kasnije i glavni urednik Drugog programa ove medijske kuće. Tokom rata u BiH izveštavao je za Glas Amerike, a bio je i predsednik Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH, dobitnik je raznih novinarskih nagrada…
"Pamtim to kao da je bilo danas"; Pričam ti priču kako je jednom davno, u jednoj sada nepostojećoj zemlji, iz jedne sarajevske zgrade poteklo više umjetnika nego što se kiše slilo niz oluke.
Pratimo djelo nastalo kao intervju Seje i Bore o začetku grupe Zabranjeno pušenje, njihovim pjesmama, poteškoćama, Nadrealistima, Sarajevu 80ih, ratnim godinama, pa sve do danas. Nekolicina života sažeta u memoar. Bez floskula i hiperbola, a sa mnogo harizme, mnogo topline. Probudilo je u meni onu neopravdanu nostalgiju za tim vremenom. Dala bih sadašnjost za komadić tog perioda. Samo da provirim. Samo da doživim. Osjetim.
|| I Pimpek (Davorin Popović) kad se vratio u Sarajevo, poslije par mjeseci u Zagrebu, sažeo je to u rečenicu: "Više volim kad mi ovdje kažu đe si šupak, nego tamo kako ste gospon Davorin" ||
|| Desilo se u ratu čudo da je u jednom trenutku bilo struje. Otvorim TV i bila je reportaža o jedinici UNPROFOR-a Vojnici iz Kenije. Ili neke druge, ali svakako afričke zemlje. Oni su ovdje godinu dana. Neki i progovorili naš jezik. Novinarka priča s njima i pita za njihove impresije. I jedan govori začuđeno da ne razumije šta se kod nas dešava - jer svi govore istim jezikom, svi su bijeli, a krava živi u kući. U zidanom objektu. A on stiže iz kuće od pruća da ovdje širi civilizaciju i donese mir. ||
|| Zagreb je brži i poslovniji. Sarajevo je više u emociji i ćeifu. Sarajevo je strancima više prijateljska sredina, brzo prima i prihvata potpune strance, lakše je dobiti podrušku, ali i degenek. Zagreb je pravi srednjoevropski poslovan grad. Moraš mu se prilagoditi i ne kukati za onim komšilukom koji si imao u domaji. Niko te, kako oni vole reći, nije tjerao da tamo dođeš. U Sarajevu je opet pojam umjetnika i filozofa vrlo širok. U Sarajevu su to i majstori, keramičari, vodoinstalateri, taksisti, svi. Zbog toga posao malo trpi jer prvo moraš saslušati analizu poraza fudbalera Sarajeva i onda ono obavezno "Majketi, ko ti je ovo radio?" ||
|| Ne postoji nijedna regija u Bosni i Hercegovini čiji jezik ne razumiješ. Svi jedu istu hranu, svi konzumiraju istu muziku, i manje-više svi nažalost mlate žene, poštuju poznate običaje i svi hoće policajcu dati 20 maraka. ||
Neponovljiva Sejina harizma i profesionalna Borina pitanja koja ukrštaju sve od politike do derneka iznjedrila su poseban memoar jednog vremena i benda. Bez dosadnih nabrajanja i floskula, u koja često znaju skrenuti biografska djela, imala sam osjećaj kao da sjedim na kafi sa autorima i slušam priče iz njihove mladosti. Knjiga utpotpunjuje priče o likovima iz svakodnevnog sarajevskog života 80tih godina, koji su već opjevani u kultnim pjesmama Zabranjenog pušenja i oslikava duh Jugoslavije kroz oči običnog čovjeka. Sa autorovim normalnim pogledima na svijet, politiku, muzičku scenu i još mnogo toga, tješi istog tog običnog čovjeka da i danas ima normalne raje. Hvala Sejo i Boro!
Kao dugogodišnjem fanu Zabranjenog pušenja, dopala mi se ova knjiga jer je pogled iza kulisa njihovog cijelog stvaralaštva. Osim uvida u privatne crtice Sejinog života, anegdote, faze kroz koje je bend prošao od početka svog postojanja pa do dana današnjeg, ono najljepše su svakako priče o nastanku njihovih hitova. Mnoge od njih su na mom svakodnevnom repertoaru i bio je pravi gušt pročitati odakle su potekle, naročito kada to prepričava Sejo, u svom unikatnom stilu. "Kada dernek utihne" za mene će uvijek ostati posebna jer smo uz nju suprug i ja otplesali svoj prvi ples na vjenčanju, jer u njoj je sve rečeno tako prosto, a tako istinito "kada dernek utihne...kažem ti: ti si moja i oduvijek si bila." Upravo takva je ova knjiga, pisana jednostavnim jezikom, u formi intervjua, a puna životnih mudrosti i ljubavi.
Dedi su ponudili da se učlani u partiju, a on je rekao "dajte vi to nekome ko nema škole". U smislu, ja imam fakultet, meni to ne treba da bih imao položaj. Poslije toga nikada više nije bio u užem izboru ni za šta bitno.
To je naša sad već dugogodišnja situacija. Kad se sve nade, emocije, isčekivanja, radost ljudi i sav entuzijazam svede na Džeku ili Lanu Pudar. Kad dugo imaš deprimirajući nacionalizam, govor mržnje, političku situaciju bez stabilnosti, prosperiteta, sigurnosti, kad ljudi žive teško, što je ukratko opis naše stvarnosti, onda se sva radost , sav život svede na uspjehe sporta, filma i sl. Mi drugih uspjeha skoro da i nemamo. U ovom kontekstu je Elvisova priča o tigru iz Kladnja. Kod nas su ti utakmice reprezentacije pitanje života ili smrti. Drugi je kontekst, ali ne mogu odoliti da ne ispričam. Jedan veliki ovdašnji književnik posjećuje neku zapadnu prijestolnicu i sad ga domaćini vode u obilazak zemlje. Trebaju putovati vozom. Kad su došli na željezničku stanicu, vidi naš pisac da taj voz upravo treba da krene. I zatrči se da ga stigne. A voz uveliko klopara. A domaćini trče za njim i viču:" Gospodine, ne trebate trčati. Ima naredni voz za 15 minuta." I sad im on objašnjava naše tužne priče:"Kod nas ako propustiš voz, naredni je tek za dva dana, ako i tada."
To su kod nas svemirska, životna pitanja jer znamo da poslije toga neće biti novih prilika. Kao kad smo igrali fudbal sa Portugalom.
I Pimpek(Davorin Popović) kad se vratio u Sarajevo, poslije par mjeseci u Zagrebu, sažeo je to u rečenicu:" Više volim kad mi ovdje kažu đe si šupak nego tamo kako ste gospon Davorin."
Ne znam koliko ti je poznata priča kada je Alija Sirotanović oborio sve svjetske rekorde u iskopanom uglju za jedan dan, a posebno kad je oborio rekod sovjetskog rudara Stahanova. Priča kaže da ga je država poslala na more da mu se nekako zahvali. A ko je tih 1950-ih išao na more? Pogotovo iz bosanske provincije kao što je bio gradić Breza. I svi su se iz mjesta okupili da ga isprate na voz i put na to daleko i nepoznato more. Dvije sedmice kasnije, vraća se Alija i opet je cijela Breza na stanici, da ga dočeka. Izlazi Aija Sirotanović dobro opečen po licu i svi ga uglas ispituju:"Kako je more, kako je bilo?" A on će, dok još pridržava vrata voza: "Izduro je Alija i gore".
"Jednom smo poslije koncerta u Mostaru ostali dugo s prijateljima. Nikad se rastati. I stojimo pred kućom jednog od njih, gluhi je sat. Ono, još po jednu da ispušimo. Ali nema više duhana. I ovaj se prodere prema kući: "Baba, BABA." Kad, eto ti babe na balkonu. Kaže joj: "Baci nam cigare." Ona se odozgo žali: "Pukla je kutija, ako ih bacim, sve će se rasuti." I sad joj unuk sugeriše: "Stavi ih u džep i skoči".
"Odmah poslije rata - još su to rizične godine za estradu, zbog oružja među rajom - mi sviramo u zapadnoj Hercegovini. Podrazumjeva se ko tih godina drži klubove u regionu. Završila se svirka i ostalo se još malo Popiti koju rakiju sa gazdom. Na kraju ostajemo sami nas dvojica. I konobari. Inače je obaveza pjevača ispoštovati domaćina, što meni nije teško jer volim drobiti i mljeti do ujutro. Popilo se prilično, i u jednom trenutku gazda mi se iz čista mira unese u lice i kaže: 'Sejo, mi vas muslimane ovdje baš i ne volimo. Bilo je ovdje ružnih stvari, i mi vama i vi nama, da se razumijemo...Al jebo mater, što si mi ti nešto lego'".
Uvid u jedno vrijeme, u priče iza legendarnih tekstova, iz perspektive jednih od "glavnih odgovornih"
Sadržaj knjige je uglavnom jedan produženi intervju sa Sejom (Davorom), koji se kad-kad doseže nekih od brojnih, što novih, što starih, njegovih mnogobrojnih tekstova iz repertoara Zabranjenog Pušenja i njihovog povoda, ponekad ulazi u dogodovštine u vrijeme prije i tokom Novog Primitivizma, u zabrane, cenzruru, tranziciju tokom agresije i opsade, pojašnjava razna dešavanja i kretnje benda kroz prostor i vrijeme, te daje interesantne filozofske osvrte na društveno i duhovno stanje našeg podneblja.
Ova knjiga bi trebala biti obavezno štivo u srednjim školama jer donosi mnogo važnijih i dubljih saznanja nego što ih često nalazimo u standardnim udžbenicima povijesti. Sejo Sexton kroz svoja iskrena i autentična sjećanja otkriva ne samo događaje, već i duh jednog vremena, jednog grada, ljude i njihove živote, emocije i promjene koje su oblikovale društvo, vjerujem i vecinu nas….
Uzivancija je bila citati ovu knjigu. Za nas nesto mladje pruza kontekst bitnih pjesama Zabranjenog pusenja. Pored toga, ispricano je mnogo zanimljivih situacija iz zivotnog iskustva autora. Preporuka za fanove grupe ali i za sve ostale.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Preporuka za sve fanove benda, puno opisa pjesama i priče o tome kako su ustvari pjesme nastale. Isto tako i način na koji je knjiga napisana daje osjećaj kao da sjediš sa Sejom i on ti sve te trenutke prepričava. Svaka čast Seji i Bori 👏
All time classic, phenomenal - should be included in high school education for kids to understand the true spirit of Sarajevo, Bosnia & Herzegovina and it’s people.