Razulareni mladići i devojke besomučno se opijaju. Društvo u kojem žive opterećeno je ratovima mladih i starih, muškaraca i žena, vozača i pešaka, Indijanaca i Državne železnice, sportista i krompiraša... Na ulici se ukrštaju redovi ljudi koji čekaju da uđu u banku i onih koji čekaju benzin. Takvu realnost bespogovorno prihvata glavni junak Arnold Kriger. I dok nam priča svoju suludu ljubavnu priču, trudi se da istakne samo bezosećajnost koja vlada srcem sveta.
Ovaj roman Vladana Matijevića je naša Paklena pomorandža.
„Nasleđe panka nije samo muzičko, već se zapravo može naći u zapanjujućem mnoštvu kulturnih medija, uključujući i literaturu. Upravo je takav i ovaj roman kratkih poglavlja u kome se radnja, strašna i smešna, odvija brzo, lančano i unazad. Nigde se ne pominje majka Srbija, ni poreklo priče u devedesetim, ali se neprestano oseća. To je iznutra tetovirano u svima nama. Politički nekorektno, agresivno, brzo i glasno, čudesne punoće i slojevite jednostavnosti, u suštini je pravo pank-štivo. Jer svet postavljen naglavačke to i zaslužuje.“
– Petar Peca Popović
„Matijević nas vodi daleko u svoju apsurdnu i duhovitu fantaziju da bi bolje prikazao stvarnost i razumeo društvo bez glave i repa. Autor ima britak jezik koji izlazi iz svojih sopstvenih granica.“
– Le Monde diplomatique
„Priča je potpuno aktuelna; ona izvire iz kulturno-istorijskih prilika karakterističnih za devedesete (iz embarga, ratova i uzaludnih redova), ali je kao prljavi talas duboko zašla u 21. vek.“
Vladan Matijević je srpski književnik. Osamnaest godina je radio u fabrici bazne hemije, a od 2005. zaposlen je u galeriji Nadežda Petrović u Čačku. Počeo je pišući poeziju. Pesme su mu štampane u časopisima još početkom osamdesetih godina. Zbirku pesama "Ne remeteći rasulo" objavljuje 1991. objavljuje zbirku. Ubrzo počinje da piše i prozu. Dobitnik je Andrićeve nagrade za najbolju knjigu priča "Prilično mrtvi" 2000. godine i NIN-ove nagrade za roman "Pisac izdaleka" (2003).
Pisac koji je definitivno najviše uticao na ono što ću, I KAKO ĆU, docnije početi i sam da stvaram bio je Svetislav Basara. I to ne ovaj mrtvi iz 21. stoleća, već onaj živi sa kraja osamdesetih i pretežnog dela devedesetih godina minulog veka.
Ta život, blesavost, priče u kojima u svakom trenutku može da se desi apsolutno bilo šta, bile su nešto u šta sam se zaljubio na prvi pogled.
Nastao nekoliko godina docnije, dok se Basara već hladio u svojoj grobnici, roman „Pisac izdaleka“ Vladana Matijevića bilo je nešto neobično što me je oduševilo. Ne znam kako, ali osim ove, tada sam pročitao samo još R.C. Neminovno, dok je „Susret pod neobičnim okolnostima“ došao dosta docnije.
Zato mi je privlačno delovala Matijevićeva knjiga „Van kontrole“ koju je Laguna nedavno reizdala, a koja je napisana baš sredinom devedesetih.
I u njoj se zaista oseća i duh knjiga iz tog perioda i sva blesavost i iščašenost kojoj je Matijević sklon, a koje se sećam iz Basarinih knjiga.
„Van kontrole“ je priča o grupi mladih ljudi u „apsurdistanu“, zemlji koja je iskočila iz šina civilizacije i normalnosti, i koja je odabrala da izvrši samoubistvo u sopstvenom jadu, čemeru i mraku. Matijevićev duhoviti književni odgovor na stanje u Sloboslaviji je bio u skladu sa iracionalnim stanjem u toj zemlji.
Nije baš „srpska Paklena pomorandža“ kako je reklamiraju, ali jeste Matijevićeva „De bello civili“ i „Mongolski bedeker“ (najšašavije Basarine knjige iz tog perioda).
Šta još? E, da!
Imao sam samo jedan, ali ogroman problem sa knjigom. Tada, u vreme kada je knjiga pisana, to nije bila STVAR, ali sada jeste. Biću precizan – svi ženski junaci u knjizi su drolje i kurve željne da se nabiju na stojka, mahom, glavnog junaka. Znam da je to fikcija, da je to ironija (čak se na jednom mestu i objašnjava da je sve neka vrsta književne satire), verujem da je Matijević fin i pristojan čovek koji žene voli i poštuje više od muškaraca, ALI… Zaista mi je bio ogroman problem da u 2024. godini čitam knjigu u kojoj mi na svakoj trećoj strani iskoči neka Lili Kurva ili Frigidna Helena (dok se muški likovi zovu Hans, Maksimilijan, Adolf, Diter, Erih…).
Upravo zbog ovog potonjeg, knjigu sam čitao sa podeljenjim osećanjima. Sa jedne strane, „bravo majstore“, udri po apsurdu, a onda, sa druge strane, „brate, oladi…“