Jednog majskog jutra 2020. godine bečka policija je zakucala na vrata stana mladog psihijatra Pavla Marića. Optužen za trovanje kolega u Centralnoj bolnici, Pavle će se naći u pravosudnom limbu. Posle sedamdeset dana koje provodi u istražnom zatvoru sudski proces se nastavlja dok se pred čitaocem odmotava klupko neslućenih manipulativnih niti koje su Pavla učinile nevinom žrtvom u rukama više sile.
Dragan Velikić maestralno slika portret evropskog ustrojstva, pravosudnog sistema u kojem postoje privilegije za jedne i slepe ulice za druge. Kako pojedinac može da se odbrani u takvim okolnostima, na koju meru je sveden ljudski život kada se neočekivan splet uticaja, moći i ćiftinstva udruže protiv njega – pitanja su filigranski utkana u nijansiran portret porodičnih odnosa koji se čita kao najuzbudljivija krimi priča.
„U Bečkom romanu Dragan Velikić kaže: 'To što smisao izmiče ne znači da ne postoji.' To je tačno. Izmakli smisao i dalje postoji, ali ga treba razotkriti. Pa i vratiti. Između redova, smisao ljudskih kretanja postaje vidljiv. A život nije istinski vidljiv bez književnosti. Međutim, potrebna je prava književnost. Bečki roman je upravo to. Pomoću ovog romana ljudske, neljudske, pa i pravničke igre postaju nešto što vidimo kao deo svog života.“ – Tibor Varadi
„Kao što Džozef Koten na početku hladnog rata na autentičnim lokacijama razorenog Beča u Trećem čoveku rešava misteriju nestanka Orsona Velsa, tako i glavni junaci Velikićevog romana sklapaju mozaik zavere koja je dovela do hapšenja njihovog sina, uglednog bečkog psihijatra. Zavere, koja otkriva duboko potisnute porodične tajne. Porodični košmar je 'poziv ocu da uđe u dušu rođenog sina' i s lica odbaci usiljeni osmeh čoveka s Balkana'.“ – Janko Baljak
Драган Великић српски је књижевник, двоструки добитник Нинове награде.
Одрастао је у Пули. Дипломирао је светску књижевност на београдском Филолошком факултету. Од 1994. до 1999. године био је уредник издавачке делатности Радија Б92 „Самиздат Б92“. Писао је колумне за Нин, Време, Данас и Репортер. Двоструки је добитник Нинове награде за роман године.Члан је Српског књижевног друштва. Пише романе, прича, есеје, публикује књиге изабраних интервјуа. Преведен је на петнаест европских језика.
"Бечки роман" базиран је на истинитом догађају - када је пишчев син, специјализант психијатрије у Бечу, оптужен да је прогањао и тровао психотропним лековима своје колеге на послу. Оптужница је после одбачена и случај је убрзо заташкан и више се није коментарисао у нашим медијима. То је костур "радње" романа и практично није спојлер, јер се све то сазна на првих пар страна.
Павле је млад, пристојан човек, успешан специјализант; лекар пред којим се смеши феноменална стручна будућност. Међутим, иза те наизглед савршене фасаде крије се огромна несигурност, прво због своје "различитости", а онда и због дисфункционалне примарне породице, ауторитарног оца који у његовом одрастању учествује "на даљину", али му прецизно уцртава (професионални) пут и мајке, која је слаба да се одупре захтевима бившег супруга. Када Павле једног јутра буде ухапшен због наведених оптужби, добиће прилику да се интензивно загледа у себе и претресе цео свој дотадашњи живот. Такву прилику добиће и његови родитељи, на прагу старости, схватајући да је много тога што су градили само опсена и ход линијом мањег отпора. Све "незгодне" теме међу родитељима и сином се прећуткују, заогрћу велом шале и остављају "за касније", чинећи тако један привид нормалности. Зато ће тај шок хапшења бити покретач преиспитивања и покушаја разрешења. Део који се бави правном процедуром и оптужницом се понекад понавља, види се да је то писца много погодило, види се жеља да сина (макар фиктивно) одбрани, па је ту сав захуктан, понегде се подаци и понављају, те ми је тај део могао бити боље изведен.
Иако је лични план овде главни, Великић се дотиче и аустријског друштва и њиговог окошталог система, али и других друштвених тема.
Све у свему - један добро написан роман. Ко зна, можда Великић постане и троструки НИН-овац.
Čini se da su najjače i najslabije strane ovog romana proistekle, manje iz toga što je glavni tok autobiografski, a više iz autorove izrazite vezanosti za temu i želje da "istera pravdu." Ipak, ostavimo autobiografski aspekt po strani.
Tipičan Velikić: srednja klasa sa svojim vrednostima pristojnosti u pristojnom srednjoevropskom miljeu, ispisan pristojnim i odnegovanim stilom. Samo, eto, malo u toj pristojnosti smrdi. Nije da u njegovim ranijim romanima nije bilo ove vrste samosvesti, ali ovde je ona dobila megafon.
Glavni junaci su Andrej, Olga i njihov sin Pavle, u zapletu koji se dešava 20 godina nakon radnje iz Severnog zida, gde ih je čitalac poslednji put sreo. Pavle je sada odrastao i postao doktor, a zaplet započinje njegovim hapšenjem nakon što ga je desetak kolega optužilo da ih je trovao lekovima istopljenim u torti.
Najdirljiviji aspekt romana jeste pokušaj da se odgovori na pitanje gde vrednosti građanske pristojnosti najviše bole. Ne iznenađuje što mržnja prema drugima i skučenost postoje i u bečkim stanovima sa visokim plafonima, što doktorske zajednice nisu nužno moralne, ili što se Pavle naivno zaljubio u dečka ološa i pristao da bude sa njim u skladu sa građanskom pristojnošću ("nek sve ostane među četiri zida"). Ono što zaista pogađa jeste otuđenost unutar porodice, izazvana prećutkivanjem, okretanjem glave i projekcijom sopstvenih želja na drugog. A boli jer je sve rađeno naizgled iz ljubavi.
Najiritantniji deo romana, nažalost, tipičan je za mnoge domaće autore: agresivni pamfletski ton prema onome što se osuđuje. Narator nas neumorno podseća kako je Austrija leglo malograđanskog zla i pokvarenosti, ponavljajući to na svakih nekoliko stranica, umesto da pripoveda priču i zaključke prepusti čitaocu. Takođe, neukusna mi je paralela između unuka u zatvoru i dede u Aušvicu – ne samo da je to neprimereno, već je i loše izvedeno.
Poslednjih par pasusa obrzuju moćnu sliku. Ostavili su snažan utisak.
Verovatno bi bilo neumesno da podelim kako mi je prva asocijacija na Velikićevu književnost beskrajna dosada. Zato ću tu čast ostaviti nekom drugom, budući da verujem da tu nisam usamljen. Ali nisam usamljen ni u ovome: ovo je prva Velikićeva knjiga koja mi se svidela, a razlog nije vezan samo za senzibilitete, nego, što je mnogo važnije, književno uobličenje. Ovaj roman je nastao neplanirano i to tako što je život još jednom prevazišao najluđu fikciju. Kad se dogodi nešto krajnje nesvakidašnje, pisac, a naročito iskusni pisac, kakav je Velikić, treba samo da uključi antene i prepusti se nadolazećoj plimi. Nešto što bi moglo lako da sklizne u senzacionalizam, Velikić uspeva da poveže sa nizom pitanja i širim društvenim kontekstom. Tako se pisanje o austrijskom društvu, o njegovom licemerju, manjkavostima i mračnim stranama, otvara prema odnosu centra i margine, ali i, još važnije, prema sasvim ličnoj, porodičnoj priči o ocu i sinu. Sumanuta optužba – to da je doktor Pavle Marić, pripovedačev sin, tortom otrovao svoje kolege – iz temelja preobražava odnos junaka prema zemlji koja im je poklonila poverenje i kojoj su poklonili poverenje. Sledi splet zamršenosti, od zatvorskih uslova, preko začuđujućih potisnutosti koje preobražavaju živote. A zaplet postaje još začinjeniji kad se ima u vidu i kontekst homoseksualnosti doktora Marića, koji isplivava kao tema u krajnje specifičnim uslovima. Ono što je tu posebno zanimljivo i na šta treba da se obrati pažnja jeste da to nije kvir pogled iznutra, nego sa strane – onako kako otac misli da ti odnosi treba da se tematizuju. I to je odlično, otac nastupa sa svojim setom predubeđenja, strepnji i želja, koja ubedljivo pokazuje složenu porodičnu dinamiku. A uz momenat seksualnosti, nacionalne odrednice igraju izuzetno bitnu ulogu – kao i, u tom kontekstu, niz međustanja – prva i druga generacija doseljenika nipošto ne dele isto iskustvo, kao što ne dele ni oni sa različitim obrazovanjem. Sve odrednice utiču, a koliko god se neko društvo činilo demokratskim i inkluzivnim, doza nepoverenja uvek ostaje, dok, za neke, ne postane otrovna. I to baš za one koji su oklevetani – koji su, eto, optuženi da su nekoga otrovali. A kada se svemu još doda momenat pandemije, postaje još jasnije koliko je, zapravo, pripovedni svet složen u svetlu savremenih društvenih problema.
Ovo je bilo, u celini, iznenađujuće prijatno i zanimljivo čitanje, a čak i tamo gde je Velikićev jezik nenadahnut, a metafore krajnje neinventivne, vidi se ruka iskusnog i preciznog autora koji zna kako tekst diše.
Iako je roman nesumnjivo zanimljive teme, i u delu koji se bavi sudskim procesom, i pun napetosti i naboja, ipak imam osećaj da je propuštena šansa za još intenzivnijim delom. Roman je često ostavljao utisak pukog prepričavanja događaja, čak i njihovog taksativnog nabrajanja. Motiv disfunkcionalne porodice i ambivalentnog odnosa oca i sina je mogao zaslužiti i daleko dublju analizu i opise (pogledajte samo Selenićev roman "Očevi i oci"), a pregršt pitanja koji je pisac pokrenuo možda je zahtevao više strana kako bi bio odgovarajuće obrađen.
Ipak knjiga vredna pažnje i posvećenog joj vremena, a svakako baca i novo svetlo na "Bečki milje".
Ova knjiga je pravi primer vrhunske književnosti koja uspeva da spoji lično i univerzalno, stvarajući priču koja će ostati sa vama dugo nakon poslednje stranice. Dragan Velikić i ovaj put više nego ikad opravdava svoj status velikog pisca.
"Bečki roman" priča je o mladom bečkom psihijatru srpskog porijekla, Pavlu Mariću, koji biva pritvoren zbog osumljičenosti za trovanje radnih kolega u Centralnoj bolnici. Okosnicu romana, dakle, čini sudski proces "tipično austrijskog" pravosudnog sistema nenaklonjenog strancima, tretiranim kao građanima drugog reda, unaprijed osuđenim i izopštenim iz društva. Priča je to o čovjeku koji se bori za dostojanstvo i identitet protiv države koja krši njegova ljudska prava, ne dajući mu pravo na pravedno suđenje, optužujući ga ne samo kao trovača nego i psihički poremećenu uhodu,..
Sažet, ali i vrlo slojevit roman autobiografskih elemenata dvostrukog dobitnika Ninove nagrade dotiče se i mnogih drugih tema poput odrastanja u razvedenoj porodici, uz snažan uticaj dominantnog oca koji je izgradio uspješnu karijeru u Austriji, preko ljubavne priče (teškoće objelodanjivanja i održavanja homoseksualne veze), pa sve do potpune nemogućnosti ponovne integracije u društvo i nakon odbačenosti svih optužbi,.. Ako želite da uživate u jednom njegovanom stilu i ne bježite od zrele, ozbiljne književnosti zgusnutog sadržaja, ovo je knjiga za vas.
"Na kosmičkim zakonima počiva ljudski rod. Ne može se činiti zlo, a kad-tad ne platiti račun. Međutim, život bi bio banalan da je kauzalnost vidljiva na prvi pogled. I zato nema čuđenja kada se u porodici rodi idiot, kada dođe do bankrota, kada se pojavi neizlečiva bolest. Računi se plaćaju po zakonima božjeg knjigovodstva unazad."
Maturant sam jedne zagrebačke gimnazije i kako imamo veoma zahtijevnu profesoricu hrvatskog, moramo puno čitati. Nedavno smo govorili o teatru apsurda Eugena Ionesca, kao i o drami Trg Heroja austrijskog pisca Thomasa Bernharda. Profesorica nam je rekla ako zelimo spoznati u kakvom svijetu zivimo i ako nas zanima vrhunska analiza jednog malogradjanskog društva, da obavezno pročitamo Bečki roman Dragana Velikića. Iako ovaj tek skoro izašli roman jos uvijek nije u lektiri (a nadam se da će biti), čitanje mi je bilo izuzetno ugodno, zanimljivo i poučno. Da je više ovakvih knjiga, i mi mladi bi radije čitali. Roman koliko god da se lako čita i da je zanimljiv, toliko je i jeziv, pogotovo u onom dijelu kad nam otkriva na što je sve spreman jedan čovjek učiniti drugom čovjeku. Okosnica romana je priča o mladom liječniku, Pavlu Mariću, koga će jednog jutra probuditi bečka policija i sprovesti u istrazni zatvor. Devet kolega, kao devet krugova pakla,optuzilo ga je da im je bilo loše, nakon što su konzumirali tortu kojom ih je Pavle počastio. Pavle, iako rodjeni Bečanin, u tom se gradu osijeća kao stranac, što zbog svog migrantskog podrijetla, što zbog svog nemirnog kozmopolitskog duha. Nakon raskida sa curom, na specki će upoznati kolegu Josefa iz ugledne austrijske obitelji i sa njime otići na "drugu" stranu. Simpatični, ali lukavi Josef će nesigurnog Pavla samo izmanipulirati, sa njim će prvi puta probati “grčke igre“, a zapravo će se samo poigrati sa njim i iskoristiti ga. Naravno da je Josef oklevetao pavla i sve smislio, a sebi prigrabio Pavlovo radno mijesto. Sistem patoloških veza i korupcije, ali i nijekanja u Austriji je nevjerojatan, mada sa time se svatko upoznao tko je dulje boravio tamo, ili tko je čitao bilo što od Thomasa Bernharda. Velikić nam pokazuje zaboravljeno lice povijesti. Kao što su i Frankopani naivno vjerovali da će ih austrijski car pomilovati, nakon što su napravili urotu i predali se, tako su i suvremeni junaci ove povijesti naivni i prepuštaju se tom “uredjenom“ austrijskom sistemu. Osobito je zanimljiv lik djeda Lovra, koji svoju obitelj upozorava da ne prodju kao Frankopani. Osobit dojam je uvijerljivost priče i snaga identificiranja sa likovima romana. Djed Lovro je bio u pravu. Roman ipak ima sretan kraj. Pavle će završiti u New Yorku, a njegovi tlačitelji će morati da zive sa zločinom. Posebno mi se dojmila rečenica da se ne moze činiti zlo, a kad tad ne platiti račun. "Medjutim zivot bi bio banalan da je kauzalnost vidljiva na prvi pogled. Računi se plaćaju po zakonima bozjeg knjigovodstva unazad." PS : Zanimljivo je da u romanu ulogu jednog od odvjetnika (odvjetnički ured Biber&Sohn u romanu) igra austrijski kontroverzni odvjetnik Gabriel Lansky, vlasnik odvjetničkoga imperija u Biberstraße u Beču, o kome zadnjih tjedana bruje sve novine u Hrvatskoj. https://www.nacional.hr/narucio-spiju...
Kratak roman koji sažima nekoliko širokih tema, zasnovan na istinitom dogadjaju - mlad lekar, Srbin, optužen za napad na kolege u jednoj bečkoj bolnici.
Analiza uloge okolnosti njegove porodice, ličnosti njegovih roditelja i njega samog u tome da se nadje u takvoj situaciji, uloge Austrije - ljudi i sistema - kakvom je vide doseljenici, i toga kako se ko nosi sa svojom nemoći.
Loši izbori koji neće da ostanu u prošlosti već pružaju pipke ka sledećoj generaciji.
Različitost, izopštenost, iseljenički položaj - šta god da misliš da si prevazišao, nisi.
Košmar pojedinca u za njega nezamislivoj situaciji, mučno trpljenje u iščekivanju razrešenja, uz sveprisutno pitanje - a kako bih ja?
"Teče vreme. Dani, nedelje, meseci... Pavle, Olga i Andrej žive svako u svom bezdanu. Vlastiti jad duboko tišti, ne dozvoljava ni trenutak zaborava. Kada bi se moglo prespavati to nepregledno vreme iščekivanja, i probuditi se u nekoj novoj svakodnevici. Za tim njih troje žude."
E sad, šta mi najviše smeta: "show not tell" pravilo je ovde skoro potpuno zanemareno. Duboka analiza dinamike jedne disfunkcionalne porodice, njenih članova i njihovih medjusobnih odnosa, a sve to na svega 170 strana i u kombinaciji sa sinovljevim sudskim slučajem, svakako je vrlo ambiciozan pokušaj, koji bi po meni mogao da bude uspešniji uz neki drugačiji izbor strukture romana. Ne znam koji, nisam ja taj maestro :)
An honest story about home — a place that doesn't always feel like one. It follows an innocent, well-educated young doctor facing trial and prison, and his parents, whose marriage had fallen apart a decade earlier, as they struggle to heal and fight to keep faith in themselves. Written in a journalistic reportage style, the book is enriched with vivid, unsentimental descriptions of a rare, non-destructive bond between parents and children.
"Ne treba da strahujemo kada nas nešto povuče nazad. Strela posle toga uvek poleti. " Ova indijanska izreka je moto romana i uvodi nas u jednu dubinsku analizu evropskog ustrojstva gde postoje privilegije za jedne i slepe ulice za druge. Ovaj relativno kratak, a izuzetno sazet roman, koji se čita u jednom dahu, je istovremeno i porodični i kriminalistički roman, ali isto toliko i ljubavni i psihološki roman. Mislim da je Velikić u ovom romanu dostigao savršenstvo i napisao svoj najbolji roman do sada. Uspeo je da dodatno izbrusi svoj vrhunski pripovedački stil i da stvori priču zanimljivu za najšire narodne mase, a opet da ne sklizne u kliše i populizam. Okosnica romana čini nepravedno optuzeni mladi lekar Pavle Marić, ali tu su i njegovi roditelji Olga i Andrej, kao i glavni negativci, Jozef Kauc, profesor Nojhold, Alek Jablonski i pregršt epizodnih likova. Jedna od najdirljivijih scena je kad Pavle u zatvoru, potpuno odbačen i u bezdanu svog zivota, otvara pisma podrške roditelja i njegovih prijatelja, njegovih vernih Karamazovih (Bojana, Dijana, Aleksandra, Milica, Marko, Filip, Nikola, Danilo, Nil, Mihael, Kristina, Tijana, Jelena, Jovana). Baš u toj sceni, stiče se utisak da svi ti likovi zaista i postoje pod tim istim imenima i da su bili svedoci jednog uzasa. "Na kosmičkim zakonima počiva ljudski rod. Ne moze se činiti zlo, a kad-tad ne platiti račun. Medjutim, zivot bi bio banalan da je kauzalnost vidljiva na prvi pogled. I zato nema čudjenja kada se u prodici rodi idiot, kada dodje do bankrota, kada se pojavi neizlečiva bolest. Računi se plaćaju po zakonima bozjeg knjigovodstva unazad." PS : prosto je neverovatno da Bečki roman nije ušao u uzi izbor za Ninovu nagradu, osim ako, kako to kod nas obično biva, nije bilo korekcija "odozgo". Sramna odluka još sramnijeg ovogodišnjeg Ninovog zirija. Njihova odluka je na nivou one odluke iz 1959-te godine kada je iz Ninovog uzeg izbora eliminisana Andrićeva "Prokleta avlija", a za koju će autor samo 2 godine kasnije da dobije Nobelovu nagradu. Draganu Velikiću su ove godine Ninovu nagradu dali njegovi čitaoci, kojih je ovim romanom dobio još više. Bez preterivanja novo remek-delo naše knjizevnosti.
Radnja romana započinje u 2020. godini, u jeku korone. Mladi bečki lekar srpskog porekla je pritvoren zbog sumnje da je trovao svoje kolege. Sedamdeset dana pritvora za zločin koji, ispostaviće se vrlo brzo, nije učinio.
Nemojte da vas zavara činjenica da se roman čita brzo jer ima malo strana. Iza svakog pasusa krije se 3 strane skrivenih priča, referenci, aluzija. Što bi se reklo, ovo je roman koji se čita "između redova". U njega su utkani međuljudski odnosi, samospoznaja, uloga porodice, kritika jednog civilizovanog evropskog društva, emigracija, traganje za boljim životom van granica naše kulture itd.
Pisac je sam u jednom intervjuu rekao kako je pokušao da izbegne banalizaciju priče. Rekla bih da je u tome i uspeo. Vrlo je svestan da ništa ne postoji u vakuumu i da je zapravo sve povezano. Ali Velikić ne daje sve spone. Čitaoci su ti koji treba da se pozabave i "popune rupe", pisac je taj koji zagolica maštu, pokrene onaj točkić u našim glavama.
"Sve proizilazi jedno iz drugog. Život nije tek puko ređanje kadrova bez nekog smisla. To što smisao izmiče, ne znači da ne postoji."
Nit zanimljivije priče, nit dosadnijeg načina da se ispriča. Ovo nije roman o slučaju sina psihijatra već o raščaravanju oca austro-entuzijaste od društva na čije je mane očigledno zatvarao oči dok ga nije opaučilo sve ono što se pretvarao da ne vidi. Ali to se sve nekako iskristališe tek u epilogu, do tada pisac nije baš siguran šta hoće da kaže, pa puno hteo puno započeo, na kraju nit mi razumemo tog oca, nit ima T od trilera sinovljeve priče koja je zaista neverovatna.
Ok knjiga, za dva jutra uz kafu pre posla. Još jedna od onih koja nas uči koliko uticaja kao roditelji imamo na decu i koliko su neke naše odluke u njihovo ime pogrešne.
Odavno nisam pročitala bolji roman domaćeg autora. Izuzetno bolna i poučna knjiga pisana prelepim stilom. U knjizi nam autor pripoveda o mladom lekaru, Pavlu Mariću, strancu, koji zivi u Beču i postaje zrtva neverovatne spletke. Biva optuzen da je pokušao da truje kolege na svom bolničkom odeljenju, biće sproveden u istrazni zatvor i biće započet čitav sudsni proces. Zaplet dostojan Kafke. Ovaj roman je pre svega analiza jednog malogradjanskog društva, bečkog i austrijskog pre svega, ali to je o roman i o ljubavi, o porodici, o roditeljstvu, kako je to biti "drugi" u zemlji koja nikad sluzbeno nije sprovela proces denacifikacije i koja je kako ju je hrvatska spisateljica Daša Drndić nazvala, zemlja gde je moguća svaka gadost. Austrija je " krematorijum za čiste duše" tako veli Daša Drndić, koja se izmedju ostalog pojavljuje i kao lik u romanu, zajedno sa još mnogim intelektualcima sa prostora bivše Jugoslavije koji su boravili u Beču, od Vuka Karadzića, do Ivana Ivanjija. Osim borbe protiv represivnog aparata, u gradu, koji se stalno spominje kao "najsrećniji" grad za zivot, Pavle Marić borio se za sopstveni identitet. Njegove ljubomorne kolege nisu mu se izvinule nakon što biva oslobodjen, "tipično austrijski", medjutim ničega ih ta fraza ne amnestira, naprotiv, ni pojedinačno, ni kolektivno, nego samo potvrdjuje koliko je to društvo ogrezlo u nemoralu i zlu. Moram da priznam da sam ja svojevremeno zelela da studiram u Beču i neizmerno sam zahvalna svojoj majci da me je od toga odgovorila, a vama dragi roditelji koji hrlite da šaljete svoju decu u Beč, prvo bih preporučila da pročitate ovaj sjajan i vanvremenski roman. Roman koji će se sigurno čitati i za 50 godina i uvek biti verna i prava slika društva i mentaliteta. Hvala Draganu Velikiću da nam je svima otvorio oči.
🔸️"Sve što se njemu dogodilo kondenzovano je uzrečicom "tipično austrijski" - uobičajenom frazom odomaćenoj u javnoj komunikaciji, koju je nebrojeno puta čuo, i kojom se opravdava izostanak bilo kakvog objašnjenja za počinjeno nedelo. Svaka nepravda, svaki bezobrazluk, okončava se tim lepršavim komentarom, koji iskupljuje od odgovornosti kako tvorce sitnih podlosti, tako i meštre velikog zla. Kao da su te dve magične reči - "tipično austrijski" - same po sebi dovoljne da neutrališu svaku gadost i opravdaju počinioce."
🔸️"Voda je bila njena crkva. Hodajući pustim obalama, dosegnula bi za trenutak onu željenu vibraciju, bez koje nema pristupa sebi. Porazi tada više ne bi bili porazi, već neminovnosti na putu spoznaje."
🔸️"Konačno je i on postao Austrijanac, po tom hroničnom nezadovoljstvu, najpouzdanijem čuvaru komoditeta."
Velikic koristi za osnovu price ovog romana istinite dogadjaje iz sopstvenog zivota, ali uspeva da pronadje odlican balans izmedju licnog i fiktivnog. Kafkijanska prica o mladom, nepravedno optuzenom lekaru u Becu otkriva mnogo tokova i prevazilazi puku analizu bizarnog slucaja. Hiipokrizija jednog, naizgled spolja organizovanog , sredjenog drustva dobija dimenzije zastrasujuceg mehanizma.... nespremnost , kako drustva tako i bliznjih da prihvate seksualne razlicitosti jedna je od vaznih tema ovog romana, a verovatno najbolnija je viseslojnost odnosa oca i sina i taj odnos je stalno na ivici ljubavi i mrznje. U romanu - koji nije dugacak - nema niceg suvisnog. Sve je na svom mestu i u toj snaznoj prici svaki lik dobija prostora da svoju sudbinu definise sve vreme pitajuci se "gde se pogresilo".... Sa uzivanjem sam citao ovaj roman u jednom dahu....