What do you think?
Rate this book
O čemu ne govorimo
Možeš li se suočiti se s tabuima suvremenog društva? Starost, bolest, nemoć. Slavenka Drakulić hrabro ulazi u teme o kojima nerado govorimo. Njezine priče uzdrmat će te do srži i natjerati da se suočiš s teškim pitanjima.
Svatko zna da je smrtan i da s godinama propada, ali tko se s time može pomiriti? Ne volimo govoriti ni razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Ove teme duboko su skrivene jer današnje vrijeme favorizira mladost, ljepotu, brzinu, uz pregršt veselih i banalnih sadržaja. No Slavenka Drakulić, jedna od naših najprevođenijih spisateljica i novinarki, u novoj zbirci priča O čemu ne govorimo uhvatila se ukoštac s tabuima suvremenog društva – u fokusu su joj starost, bolest i nemoć.
Slavenka Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje, sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu. Priče O čemu ne govorimo uzdrmat će vas do srži, provozati na emocionalnom vrtuljku i natjerati vas da si postavite teška pitanja – pa i ono najteže, vlastito trajanje u vremenu.
Svatko zna da je smrtan i da s godinama propada, ali tko se s time može pomiriti? Ne volimo govoriti ni razmišljati o bolesti i smrti, o gubitku i porazu, o izdaji, sramoti, promašaju ili žalosti. Ove teme duboko su skrivene jer današnje vrijeme favorizira mladost, ljepotu, brzinu, uz pregršt veselih i banalnih sadržaja. No Slavenka Drakulić, jedna od naših najprevođenijih spisateljica i novinarki, u novoj zbirci priča O čemu ne govorimo uhvatila se ukoštac s tabuima suvremenog društva – u fokusu su joj starost, bolest i nemoć.
Slavenka Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje, sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu. Priče O čemu ne govorimo uzdrmat će vas do srži, provozati na emocionalnom vrtuljku i natjerati vas da si postavite teška pitanja – pa i ono najteže, vlastito trajanje u vremenu.
- GenresShort Stories
176 pages, Hardcover
Published January 1, 2024
11 people are currently reading
171 people want to read
About the author
Slavenka Drakulić
33 books691 followersSlavenka Drakulić (1949) is a noted Croatian writer and publicist, whose books have been translated into many languages.
In her fiction Drakulić has touched on a variety of topics, such as dealing with illness and fear of death in Holograms of fear; the destructive power of sexual desire in Marble skin; an unconventional relationship in The taste of a man; cruelty of war and rape victims in S. A Novel About the Balkans (made into a feature film As If I Am Not There, directed by Juanita Wilson); a fictionalized life of Frida Kahlo in Frida's bed. In her novel Optužena (English translation forthcoming), Drakulić writes about the not often addressed topic of child abuse by her own mother. In her novel Dora i Minotaur Drakulic writes about Dora Maar and her turbulent relationship to Pablo Picasso, and how it affected Dora's intellectual identity. In her last novel Mileva Einstein, teorija tuge she writes about Einstein's wife Mileva Maric. The novel is written from Mileva's point of view, especially describing how motherhood and financial and emotional dependence on Einstein took her away from science and professional life.
Drakulić has also published eight non-fiction books. Her main interests in non-fiction include the political and ideological situation in post-communist countries, war crimes, nationalism, feminist issues, illness, and the female body. In How We Survived Communism; Balkan Express; Café Europa she deals with everyday life in communist and post-communist countries. In 2021, Drakulic wrote a sequel to Café Europa, Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism. Drakulic wrote the history of communism through the perspective of animals in A Guided Tour Through the Museum of Communism. She explores evil in ordinary people and choices they make in They Would Never Hurt a Fly War Criminals On Trial In The Hague, about the people who committed crimes during the Croatian Homeland war. On the other side, in Flesh of her flesh (available in English only as an e-book) Drakulić writes about the ultimate good – people who decide to donate their own kidney to a person they have never met. Her first book, Deadly sins of feminism (1984) is available in Croatian only: Smrtni grijesi feminizma.
Drakulić is a contributing editor in The Nation (USA) and a freelance author whose essays have appeared in The New Republic, The New York Times Magazine and The New York Review Of Books. She contributes to Süddeutsche Zeitung (Germany), Internazionale (Italy), Dagens Nyheter (Sweden), The Guardian (UK), Eurozine and other newspapers and magazines.
Slavenka Drakulić is the recipient of the 2004 Leipzig Book-fair ”Award for European Understanding.” At the Gathering of International Writers in Prague in 2010 she was proclaimed as one of the most influential European writers of our time.
In her fiction Drakulić has touched on a variety of topics, such as dealing with illness and fear of death in Holograms of fear; the destructive power of sexual desire in Marble skin; an unconventional relationship in The taste of a man; cruelty of war and rape victims in S. A Novel About the Balkans (made into a feature film As If I Am Not There, directed by Juanita Wilson); a fictionalized life of Frida Kahlo in Frida's bed. In her novel Optužena (English translation forthcoming), Drakulić writes about the not often addressed topic of child abuse by her own mother. In her novel Dora i Minotaur Drakulic writes about Dora Maar and her turbulent relationship to Pablo Picasso, and how it affected Dora's intellectual identity. In her last novel Mileva Einstein, teorija tuge she writes about Einstein's wife Mileva Maric. The novel is written from Mileva's point of view, especially describing how motherhood and financial and emotional dependence on Einstein took her away from science and professional life.
Drakulić has also published eight non-fiction books. Her main interests in non-fiction include the political and ideological situation in post-communist countries, war crimes, nationalism, feminist issues, illness, and the female body. In How We Survived Communism; Balkan Express; Café Europa she deals with everyday life in communist and post-communist countries. In 2021, Drakulic wrote a sequel to Café Europa, Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism. Drakulic wrote the history of communism through the perspective of animals in A Guided Tour Through the Museum of Communism. She explores evil in ordinary people and choices they make in They Would Never Hurt a Fly War Criminals On Trial In The Hague, about the people who committed crimes during the Croatian Homeland war. On the other side, in Flesh of her flesh (available in English only as an e-book) Drakulić writes about the ultimate good – people who decide to donate their own kidney to a person they have never met. Her first book, Deadly sins of feminism (1984) is available in Croatian only: Smrtni grijesi feminizma.
Drakulić is a contributing editor in The Nation (USA) and a freelance author whose essays have appeared in The New Republic, The New York Times Magazine and The New York Review Of Books. She contributes to Süddeutsche Zeitung (Germany), Internazionale (Italy), Dagens Nyheter (Sweden), The Guardian (UK), Eurozine and other newspapers and magazines.
Slavenka Drakulić is the recipient of the 2004 Leipzig Book-fair ”Award for European Understanding.” At the Gathering of International Writers in Prague in 2010 she was proclaimed as one of the most influential European writers of our time.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 26 of 26 reviews
August 23, 2025
Slavenka govori (od)uvijek, o svemu važnom i o onome što možda nije u skladu s društvenim konvencijama. One nalažu da nije baš pristojno pričati o intimi - pogotovo onoj “ružnoj”- bolesti, usamljenosti, starosti, umiranju, smri. Gubitku svega: mladosti, zdravlja, zraka, kose, govora, riječi, sjećanja.
Duboko su me potresle ove kratke priče. Možda i zato što sam mnoga ta sranja, pardon stanja, doživjela već do svojih ranih četrdesetih. Sve ovo Amerikanci nazivaju puno banalnije: Don’t hang your shit on me - da tako bih ja prevela, O čemu ne govorimo - jer tko to želi slušati, čitati ili nedajbože gledati (ili npr. lajkati). Jer današnji je svijet, jsvijet Instagram filtriranih fotografija. Svijet u kojem čak i kada smo čelavi od kemoterapije, a koža nam je opečena od zračenja (hm kao praščiću kojem je ražanj presudio u Schweine Strasse u Flengima- s time da je praščić sigurno mrtav i njegovoj smrti se vesele oni koji će ga slasno jesti) i ne znamo što će biti sutra, objavljujemo fotke od kojih nikome neće pozliti. Čuvamo i štitimo druge, ili možda sebe…
Sigurna sam, da sam neke retke iz ove zbirke, čitala u Jutarnjem listu. I onda, kada njezine kolumne jedne subote nije bilo, ozbiljno sam se zabrinula i da, znala sam da slijede njezini bolnički zapisi. Jasno mi je o kojem vremenu i satu na zidu piše. To je ona prostorija intenzivne i buđenja iz kojih su izašli i moji bolnički zapisi. Negdje jesu. Možda u jednom od bolničkih kreveta, ili hodnika, u kojima smo nerijetko bili zaboravljeni i poniženi. Ili su možda baš tu u ovom mobitelu gdje i sada, pišem. Ili u meni samoj. Nije bitno. Slavenka ih je stavila na papir. Za sve nas. Hvala joj na tome. Velika Slavenka.
Duboko su me potresle ove kratke priče. Možda i zato što sam mnoga ta sranja, pardon stanja, doživjela već do svojih ranih četrdesetih. Sve ovo Amerikanci nazivaju puno banalnije: Don’t hang your shit on me - da tako bih ja prevela, O čemu ne govorimo - jer tko to želi slušati, čitati ili nedajbože gledati (ili npr. lajkati). Jer današnji je svijet, jsvijet Instagram filtriranih fotografija. Svijet u kojem čak i kada smo čelavi od kemoterapije, a koža nam je opečena od zračenja (hm kao praščiću kojem je ražanj presudio u Schweine Strasse u Flengima- s time da je praščić sigurno mrtav i njegovoj smrti se vesele oni koji će ga slasno jesti) i ne znamo što će biti sutra, objavljujemo fotke od kojih nikome neće pozliti. Čuvamo i štitimo druge, ili možda sebe…
Sigurna sam, da sam neke retke iz ove zbirke, čitala u Jutarnjem listu. I onda, kada njezine kolumne jedne subote nije bilo, ozbiljno sam se zabrinula i da, znala sam da slijede njezini bolnički zapisi. Jasno mi je o kojem vremenu i satu na zidu piše. To je ona prostorija intenzivne i buđenja iz kojih su izašli i moji bolnički zapisi. Negdje jesu. Možda u jednom od bolničkih kreveta, ili hodnika, u kojima smo nerijetko bili zaboravljeni i poniženi. Ili su možda baš tu u ovom mobitelu gdje i sada, pišem. Ili u meni samoj. Nije bitno. Slavenka ih je stavila na papir. Za sve nas. Hvala joj na tome. Velika Slavenka.
May 13, 2025
Knjiga tematski bliska ranije objavljenoj "Nevidljivoj ženi". Priče su uvjerljive, dobro napisane, iskrene, ali nisu ugodne za čitanje - vjerojatno zato jer su preblizu istini, o temama o kojima zaista ne govorimo.
Osobito se ističe posljednja priča, naslovljena "Irena, Berlin", posvećena Ireni Vrkljan, ispričana s puno topline u sjećanju.
Osobito se ističe posljednja priča, naslovljena "Irena, Berlin", posvećena Ireni Vrkljan, ispričana s puno topline u sjećanju.
April 9, 2025
Uostalom, to je nešto o čemu ne govorimo. Čak ni s prijateljima. Smrt, bolest, nesreća, bol, gubitak, prevara, izdaja, poniženje, promašaj, sramota, neuspjeh... a pogotovo ostavština. O tome se ne govori. kaže i sama pripovjedačica ove zbirke priča koje se dotiču upravo navedenih tema. Ovo jednostavno nije knjiga za mene, možda je zbog teme, a možda i zbog pretjerano ispovjednoga tona koji ne volim jer imam osjećaj da čitam nečiji dnevnik i pritom osjećam nelagodu. Ipak, knjiga će vas potaknuti na razmišljanje, stil je vrlo fluidan i misao lijepo teče pa je zbog toga ocjena nešto viša.
December 12, 2025
o s r e d nj e, a pomalo me i udavilo.
March 21, 2025
Iako su teme poput bolesti i starenja same po sebi duboke, ove priče me, unatoč očekivanjima, nisu uspjele dotaknuti.
Ostale su mi na nekoj distanci, na površini…
Ostale su mi na nekoj distanci, na površini…
August 11, 2025
svih ovih 15 priča +p.s. o ireni vrkljan bave se nemilim temama bolesti, duševne i tjelesne patnje, osjećajem napuštenosti i nerazumijevanja, odnosima koji iz toga proizlaze, starenjem i odrazima starenja na tijelo i psihu. sve se to može čitati na dva načina: ili kao općeljudska tragedija samog postojanja ili kao proslava čudesnosti, nepredvidivosti i kompleksnosti života. priče su pisane u 1. licu i ostavljaju jaki dojam autobiografije - iako to nije nigdje direktno naznačeno - pa sukladno tome prije bih rekla da slavenka ima širok dijapazon na čemu biti zahvalna i što je sve, na koncu, preživjela, radije nego doživjeti kao samrtnu žalopojku nad životnim realnostima.
ipak... slavenka je s godinama omekšala. upečatljiviji su mi njeni raniji radovi (npr. "smrtni grijesi feminizma" ili "hologrami straha") u kojima je brutalnija i britkija u iskazu. pretpostavljam da ju je cijela ta životna borba i verbalno oslabila, kao u vatu zamotala. tiša je i kao stidljivija, ali ipak njeno pismo jasno odzvanja.
ipak... slavenka je s godinama omekšala. upečatljiviji su mi njeni raniji radovi (npr. "smrtni grijesi feminizma" ili "hologrami straha") u kojima je brutalnija i britkija u iskazu. pretpostavljam da ju je cijela ta životna borba i verbalno oslabila, kao u vatu zamotala. tiša je i kao stidljivija, ali ipak njeno pismo jasno odzvanja.
January 20, 2025
No nonsense zbirka priča o smrti, starosti i usamljenosti bez puno patetike. Prikladno štivo za siječanj.
March 7, 2025
"Uostalom, to je nešto o čemu ne govorimo. Čak ni s prijateljima. Smrt, bolest, nesreća, bol, gubitak, prevara, izdaja, poniženje, promašaj, sramota, neuspjeh..."
May 3, 2025
Već sam o Slavenki Drakulić pisala da nitko ne zna opisati strah, nemoć, tjeskobu ili poniženje kao ona. Tako je i u ovoj knjizi, koja je skup od 16 djelimično autobiografskih priča o bolesti, nemoći, neuspjehu, gubitku identiteta u starijoj dobi, smrti najbližih, o borbi s birokracijom, usamljenosti, o braku koji se s godinama pretvara u svakodnevno prigovaranje i trpljenje, o pisanju oporuke, o nepovjerenju i izdaji, ali napisano bez patetetike i moraliziranja.
To nisu samo teme o kojima se ne govori, o njima nerado i čitamo, jer iako svi znamo da smo smrtni i da s godinama propadamo, tko se s tim može pomiriti?
Knjiga je pisana jedostavnim jezikom pa se brzo čita, a istovremeno tjera na razmišljanje. Način pisanja je vrlo detaljan, pa se same priče doživljavaju kao da se događaju sada i ovdje i kao da ste vi sami dio njih.
Poruka je kako o navedenim stvarima ipak treba razgovarati i razmišljati, a na kraju ih prihvatiti kao sastavni dio života.
"Pregled je zakazan u 10 ujutro, a već je 11. Opet lekcija o relativnosti vremena u zatvorenim institucijama, ali sad sam bolje pripremljena. Poznajem rutinu. Rutina je osnova preživljavanja jer predstavlja izvjesnost i daje osjećaj sigurnosti. I to ne samo u bolnici."
"Iz tog je hodnika ponijela sa sobom saznanje koje ju više nikada neće napustiti, da su bolest i usamljenost isto. Kasnije će agoniji usamljenosti - kako je, pomalo dramatično, nazvala svoje stanje - dodati još dvije, u tom trenutku njoj još nepoznate: agoniju čekanja i agoniju boli."
"Nije bila sama, ali je bila usamljena, tu je razliku morala naučiti baš na bolesti."
"Naime, uvrtjela sam si u glavu da se trebam osloboditi knjiga - da, baš kao da sam zarobljena! - naročito onih suvišnih. Pritom nisam razmišljala koliko bi mi vremena trebalo da pregledam sve te knjige i odredim koje su suvišne. Ili koji je kriterij suvišnosti. Taj da ih nikada više neću otvoriti? Da su stare i da se raspadaju? Da su glupo mrčenje papira koje me samo ljuti?
Mnogo je razloga za kolebanje. Jedan od njih je činjenica da su knjige dugo predstavljale jedinu dragocjenost koju sam u životu posjedovala, drugi da je ljubav prema knjigama nešto što sam sama razvila, nešto što nisam naslijedila ni donijela od kuće. One su dio mog identiteta jer sam rasla s njima i jer sam u njih bježala i njima se tješila ma gdje se našla. Kao što to činiš s najboljim prijateljima, ako ih imaš, s tim da te knjige ne mogu iznevjeriti."
"Da mi se samo istuširati nakon dvadesetak dana ležanja, osjetiti jaki mlaz tople vode koja ispire znoj i zadah bolesti, pustiti da mi krupne kapi udaraju u lice, da bubnjaju po ramenima i klize niz noge, niz masnu slijepljenu kosu. Da mi je sjediti pod tušem dugo, dok se ne isperu svi tuđi dodiri."
"Zapravo svađe nije bilo, već dugo se ne svađamo, samo režimo jedno na drugo. On je sinoć u gostionici izgovorio jedva par riječi, ispljunuo ih je na stol ispred mene. Ja sam rekla još manje, uvjeravanja više nemaju smisla. Između neizrečenih riječi, u nevoljkosti da se razgovara, gubi se zajedništvo koje smo nekad imali. Dopustili smo to. Navikli smo se."
"Ja sam jedna od onih koje osjećaju da kad rodiš dijete, rodiš strah."
"Bio je jako dobar čovjek i jako ljubazan prema meni, ne vrijedi biti skupa kad ostarite ako niste ljubazni jedno prema drugome, rekla mi je, i to je bila neknjiževna ali životna lekcija s kojom sam toga dana otišla od nje."
To nisu samo teme o kojima se ne govori, o njima nerado i čitamo, jer iako svi znamo da smo smrtni i da s godinama propadamo, tko se s tim može pomiriti?
Knjiga je pisana jedostavnim jezikom pa se brzo čita, a istovremeno tjera na razmišljanje. Način pisanja je vrlo detaljan, pa se same priče doživljavaju kao da se događaju sada i ovdje i kao da ste vi sami dio njih.
Poruka je kako o navedenim stvarima ipak treba razgovarati i razmišljati, a na kraju ih prihvatiti kao sastavni dio života.
"Pregled je zakazan u 10 ujutro, a već je 11. Opet lekcija o relativnosti vremena u zatvorenim institucijama, ali sad sam bolje pripremljena. Poznajem rutinu. Rutina je osnova preživljavanja jer predstavlja izvjesnost i daje osjećaj sigurnosti. I to ne samo u bolnici."
"Iz tog je hodnika ponijela sa sobom saznanje koje ju više nikada neće napustiti, da su bolest i usamljenost isto. Kasnije će agoniji usamljenosti - kako je, pomalo dramatično, nazvala svoje stanje - dodati još dvije, u tom trenutku njoj još nepoznate: agoniju čekanja i agoniju boli."
"Nije bila sama, ali je bila usamljena, tu je razliku morala naučiti baš na bolesti."
"Naime, uvrtjela sam si u glavu da se trebam osloboditi knjiga - da, baš kao da sam zarobljena! - naročito onih suvišnih. Pritom nisam razmišljala koliko bi mi vremena trebalo da pregledam sve te knjige i odredim koje su suvišne. Ili koji je kriterij suvišnosti. Taj da ih nikada više neću otvoriti? Da su stare i da se raspadaju? Da su glupo mrčenje papira koje me samo ljuti?
Mnogo je razloga za kolebanje. Jedan od njih je činjenica da su knjige dugo predstavljale jedinu dragocjenost koju sam u životu posjedovala, drugi da je ljubav prema knjigama nešto što sam sama razvila, nešto što nisam naslijedila ni donijela od kuće. One su dio mog identiteta jer sam rasla s njima i jer sam u njih bježala i njima se tješila ma gdje se našla. Kao što to činiš s najboljim prijateljima, ako ih imaš, s tim da te knjige ne mogu iznevjeriti."
"Da mi se samo istuširati nakon dvadesetak dana ležanja, osjetiti jaki mlaz tople vode koja ispire znoj i zadah bolesti, pustiti da mi krupne kapi udaraju u lice, da bubnjaju po ramenima i klize niz noge, niz masnu slijepljenu kosu. Da mi je sjediti pod tušem dugo, dok se ne isperu svi tuđi dodiri."
"Zapravo svađe nije bilo, već dugo se ne svađamo, samo režimo jedno na drugo. On je sinoć u gostionici izgovorio jedva par riječi, ispljunuo ih je na stol ispred mene. Ja sam rekla još manje, uvjeravanja više nemaju smisla. Između neizrečenih riječi, u nevoljkosti da se razgovara, gubi se zajedništvo koje smo nekad imali. Dopustili smo to. Navikli smo se."
"Ja sam jedna od onih koje osjećaju da kad rodiš dijete, rodiš strah."
"Bio je jako dobar čovjek i jako ljubazan prema meni, ne vrijedi biti skupa kad ostarite ako niste ljubazni jedno prema drugome, rekla mi je, i to je bila neknjiževna ali životna lekcija s kojom sam toga dana otišla od nje."
July 15, 2025
V tej ganljivi in izjemno človeški zbirki zgodb Slavenka Drakulić piše o stvareh, ki jih raje tiščimo pod preprogo – o starosti, bolezni, upadanju telesa, samoti in koncu, ki nas vse čaka, pa če si to priznamo ali ne. Namesto da bi okrasila resnico, jo postavi pred nas – golo, nagubano in brez filtrov. A to ne pomeni, da je pisanje težko prebavljivo – nasprotno. Njene zgodbe so tople, nežne, prežete s humorjem in tistim občutkom, da ti pripoveduje nekdo, ki ve, o čem govori.
V svetu, ki slavi mladost, hitrost in Instagram nasmeške, ta knjiga prinaša iskrenost. Iskrenost, ki te strese – a na najboljši možen način. In ko jo zapreš, si bližje sebi. Pa čeprav s kakšno gubo več.
V svetu, ki slavi mladost, hitrost in Instagram nasmeške, ta knjiga prinaša iskrenost. Iskrenost, ki te strese – a na najboljši možen način. In ko jo zapreš, si bližje sebi. Pa čeprav s kakšno gubo več.
May 11, 2025
Možda nije za svakog, ali definitivno je za mene. S obzirom na vrstu posla kojeg radim, često slušam ovakve priče o bolesti, usamljenosti, propuštenim prilikama, neprežaljenim ljubavima, trulim brakovima i svemu drugom nevidljivom što žene nose na svojim leđima. Teško i sjetno, svakodnevno i neizbježno.
October 21, 2024
Pravo na bol, na očaj, strah, srdžbu, sram - sva su nam prava pružena kroz te kratke, snažne priče. Istinite. Zajedničke. Čitati.
October 21, 2024
Drago mi je da sam konačno otkrila pisanje autorice i veselim se daljnjem istraživanju i čitanju. Ova knjiga je i realna i brutalna i jednostavna i prirodna, životna.
October 27, 2024
Jednostavno piše, a prenese tako duboku emociju.
November 30, 2025
Evo jedne od knjiga najprevođenije hrvatske autorice 📚. Slavenku Drakulić starije generacije čitatelja sigurno ne zaobilaze, dok među mlađima, nažalost, nije toliko čitana — a trebala bi biti.
Ova gospođa ima posebnu vještinu prenošenja emocija i iskustava na papir ✨. Dok je čitate, čini se kao da njezine misli postaju vaše. Volim književnost, a ova knjiga to doista jest: čista, snažna, promišljena književnost.
Idealna kao poklon ženama u zrelim godinama koje vole pro��itati nešto vrijedno i duboko 🎁
Ova gospođa ima posebnu vještinu prenošenja emocija i iskustava na papir ✨. Dok je čitate, čini se kao da njezine misli postaju vaše. Volim književnost, a ova knjiga to doista jest: čista, snažna, promišljena književnost.
Idealna kao poklon ženama u zrelim godinama koje vole pro��itati nešto vrijedno i duboko 🎁
September 8, 2025
„Zanimljivo je gledati što moć, pa i najmanja, čak i kad u njoj nema loše namjere, čini ljudima i kako ih mijenja.“
Nežna zbirka priča o starenju, strahovima, bolesti i smrtnosti, o usamljenosti, o žalostima, kajanjima i dubokim tugama, ljubavima koje su prošle ili se nikada nisu ostvarile...
Veoma mi se dopala, sasvim neočekivano.
Nežna zbirka priča o starenju, strahovima, bolesti i smrtnosti, o usamljenosti, o žalostima, kajanjima i dubokim tugama, ljubavima koje su prošle ili se nikada nisu ostvarile...
Veoma mi se dopala, sasvim neočekivano.
Read
May 23, 2025Manja knjiga, mislila sam da cu je brzo procitati, pogotovo jer mi je bila na want to read listi i slucajno mi dosla u ruke, ali malo je potrajalo. Slavenka pise ovu zbirku kratkih prica o svojim standardnim temama boli, nemoći, smrti, tijelu i iako su mi neke teme bile malo "too close to home", kroz nekoliko prica sam se osjecala videno, sto mi je bilo vrlo zanimljivo i ujedno ostavilo neki dojam olaksanja, a epilog o Ireni Vrkljan me dodatno potaknuo da se konacno usudim i procitam "Svila, skare" koja me ceka na policama za neke dane kada budem spremnija... mislim da su dosli.
June 8, 2025
4.75⭐️
March 25, 2025
bolest je kao neka kristalna kupola ispod koje živimo, u vlažnom, toplom polumraku, vani je još zima i dani su samo nijanse sivoga. vanjski svijet jedva da postoji.
ovo je zbirka priča o teškim bolestima, smrti bližnjih, usamljenosti kad shvatimo da je kraj, neproživljenim ljubavima, neizrečenim svađama, ali i propuštenim prilikama... nema imenovanih likova jer svaka od tih žena može biti bilo koja od nas, sve nesreće sa kojima se glavne junakinje suočavaju mogu biti naše - rekla bih ✨univerzalno žensko iskustvo✨ ali zvuči previše pozitivno za ovako teške teme o kojima se ne priča dovoljno.
da tijelo sve određuje i da je oporavak zapravo - diktatura tijela. odakle crpi snagu? baš kao da se radi o mehanizmu koji treba popraviti, a doktori su mehaničari. ne može snaga doći samo od juhe, lijekova, proteina, upornog vježbanja i riječi ohrabrenja. mora biti još nečega u toj mješavini, neki nevidljivi sastojak, neuhvatljiva energija. odakle dolazi neutaživa želja za preživljavanjem koje nisam svjesna, ali je osjećam dok se naprežem hodati ili dok gutam zalogaje bolničke hrane? iz samih stanica organizma koje imaju svoju volju ili iz podsvjesne čežnje bića da živi?
ovo je zbirka priča o teškim bolestima, smrti bližnjih, usamljenosti kad shvatimo da je kraj, neproživljenim ljubavima, neizrečenim svađama, ali i propuštenim prilikama... nema imenovanih likova jer svaka od tih žena može biti bilo koja od nas, sve nesreće sa kojima se glavne junakinje suočavaju mogu biti naše - rekla bih ✨univerzalno žensko iskustvo✨ ali zvuči previše pozitivno za ovako teške teme o kojima se ne priča dovoljno.
da tijelo sve određuje i da je oporavak zapravo - diktatura tijela. odakle crpi snagu? baš kao da se radi o mehanizmu koji treba popraviti, a doktori su mehaničari. ne može snaga doći samo od juhe, lijekova, proteina, upornog vježbanja i riječi ohrabrenja. mora biti još nečega u toj mješavini, neki nevidljivi sastojak, neuhvatljiva energija. odakle dolazi neutaživa želja za preživljavanjem koje nisam svjesna, ali je osjećam dok se naprežem hodati ili dok gutam zalogaje bolničke hrane? iz samih stanica organizma koje imaju svoju volju ili iz podsvjesne čežnje bića da živi?
April 12, 2025
Volim sve što Slavenka napiše i volim zbirke priča. Ne bježim od teških tema, međutim tema starenja mi je čini mi se zbilja neugodna. Dugo sam je i nevoljko čitala.
Kao i uvijek, Slavenka hrabro i bez uljepšavanja, izravno, progovara o važnim stvarima, odnosima pa onda o samom srcu tame koju svi nosimo.
Ne donosi lijep osjećaj ali važna za pročitati. Zaključak: Ništa me neće natjerati na brak.
"...kad rodiš dijete, rodiš strah."
Kao i uvijek, Slavenka hrabro i bez uljepšavanja, izravno, progovara o važnim stvarima, odnosima pa onda o samom srcu tame koju svi nosimo.
Ne donosi lijep osjećaj ali važna za pročitati. Zaključak: Ništa me neće natjerati na brak.
"...kad rodiš dijete, rodiš strah."
November 19, 2024
Pohvalno što piše o stvarima koje nisu ugodne, koje svi izbjegavamo, ali po meni nedovoljno ujednačene, jednostavno nisu me taknule, valjda stvar ukusa.
January 4, 2025
Neke od ovih priča su i naše priče ili priče onih oko nas. Iako poznate, ovako, crno na bijelo, su stvarnije od zbilje.
January 13, 2025
Slavenka me ovom knjigom podsjetila zašto je moja najdraža domaća spisateljica.
February 3, 2025
3.5/5
POPSUGAR 2025 READING CHALLENGE: A book that fills a 2024 prompt you’d like to do over (or try out) / A book from a genre you typically avoid
POPSUGAR 2025 READING CHALLENGE: A book that fills a 2024 prompt you’d like to do over (or try out) / A book from a genre you typically avoid
January 2, 2026
Autorica progovara o vrlo teškim temama i zato mislim da knjiga nije za svakoga. Svakako, meni se svidjela.
Read
January 4, 2026Više o ovoj knjizi pisala sam na: https://kritika-hdp.hr/tabu-starosti/
Displaying 1 - 26 of 26 reviews