Za zivota slavan, s vremenom sve citaniji, u trecoj deceniji posle odlaska toliko popularan da je na drustvenim mrezama okupio stotine hiljada postovalaca, Miroslav Antic ostaje zadivljujuce nepoznat. Prvi put u samostalnoj knjizi posle 25 godina, pred citaocima svih generacija naci ce se zbirka koja bi, i da je jedina, obesmrtila pesnika. Autor legendarnog Plavog cuperka, Garavog sokaka, Koncerta za 1001 bubanj i desetina antologijskih pesama, ovom zbirkom, uz Horoskop, ispisuje svoje pesnicko zavestanje. Tako zamisljam nebo, kao poetska vizija postojanja, okuplja neke od kultnih pesama medju kojima je i Besmrtna pesma ciji sentenciozni fragmenti predstavljaju pesnikove najcitiranije stihove. Ovo izdanje sadrzi stihove ispisane autorovom rukom u trenutku nastanka, originalne crteze i veoma izrazajne fotografije – ukomponovane u autenticnu poetsku i vizuelnu celinu koja pruza neponovljivo iskustvo otkrica Anticevog sveta
Miroslav "Mika" Antić was a Serbian poet, movie director, journalist and painter. Antić was born in Mokrin, Kikinda municipality, Vojvodina, Serbia (then Yugoslavia). He had six children. His oldest son, Igor Antic, is a visual artist.
He wrote poems, articles, dramas, movie and TV scripts and documentaries. As film-maker, he was considered as a part of the "Black Wave" of the Yugoslav film. His films, in particular "Breakfast with the devil" in whom Antic criticized the double morality of the communists at the Tito’s time, were forbidden and destroyed. They were rediscovered and restored in the end of the 90s. Mika also acted in several movies, and was a painter. His best known poem is "Srem", in which he mourns for dead in World War II and describes the beauty of Srem using "bećarac" song form. He is well known as a bohemian. Mika Antić is best known as a children and youth poet, a master of delicate and gentle sentiments.
His bohemian, hard-drinking lifestyle is best illustrated by a barely translatable pun about him: "Čika Jova deci, čika Mika Antić dva deci" "Čika Jova deci" meaning "Uncle-Jova to the children", referring to Jovan Jovanović Zmaj, possibly the best known children's poet. "Čika Mika Antić dva deci" means "Uncle-Mika Antić two deciliters", referring to drinking from a glass, likely of alcohol.
Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava, mogu da postanu glina, koren breze i trava?
Da neka malecka tajna, il neki treperav strah mogu da postanu sutra tišina, tama i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda. Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće ugasiti ni skratiti.
Samo ću, obično tako, jedne slučajne zore svom nekom dalekom suncu zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim, a kamoli što počinim, osumnjičen sam za nežnost i proglašen sam krivim što ljubav ne gasim mržnjama, već novom, većom ljubavlju i život ne gasim smrtima, već nečim drukčije živim.
Mikina poezija je poput sna jednog deteta, pomešana sa mudrošću odrasle osobe: poletna i promoćurna. Da se, kojim slučajem, poremeti ravnotežA kosmosa i vremena; svet živih i preminulih, i da u toj pomenjti dobijem jedan dan razgovora sa Mikom, o poeziji ga ništa ne bih pitao. Jer on je poeziju živeo i dok je radio kao fizikalac; dok je bio moreplovac; radio na filmu i u pozorištu. Antić je nekako neozbiljno shvatao život(ne u pejorativnom kontekstu), ali je zato ozbiljno dobro shvatio suštinu poezije. I možda je istina da “je svaka večnost kratka”, ali njegova lirika je samo večna.
Ovo nije knjiga koja se čita kao roman. Ovo su pjesme koje se žive. Ali ja ih, kao neki najnapetiji triler, nisam mogla ispustit iz ruku. 2017., blago rečeno, nije bila moja godina. Bilo je tu i lijepih trenutaka, susreta i ostvarenja, ali kad se sve zbroji, bolest, smrt i tuga zasjenili su svako dobro. Tu negdje ulazi Mika Antić, da zaliječi dušu. Oduvijek omiljen, ali ove godine moj heroj. Njegove pjesme postale su moje himne, kameni zidovi da me obrane od tuge. "Besmrtnu" znam već odavno napamet. Toliko sam puta tražila noću zvijezdu koja mi namiguje, da sam se, usred suza, sama sebi počela smijati. I bilo mi je lakše. Mika Antić, pjesnik, sanjar, čovjek. Hvala mu na svemu; na smjehu i na utjesi, na svemu što me naučio.
Šta sam to imao od života? Nečiju kosu, nečiju ruku, jedno srce ustreptalo. I dva tri osmeha tiha i prosta. Sve je to ponekad tako malo. Sve je to, videćeš, sasvim dosta.
Da pročita svako. Polako. I više puta. Šašav i tako drugačiji, pesnik koji se bojao da odraste i koji u svima budi patnju za detinjstvom, strašću koje ono nosi.
Desetine podvučenih i označenih citata. Još ću zavoleti poeziju...
Ovo mi je prva zbirka pesama (poezije) koju sam celu pročitao u životu. Takođe, prvi put ću ovde pisati svoje utiske o nekoj poeziji.
Sa radom Mike Antića sam se upoznao još u srednjoj školi. I dalje se sećam časa srpskog jezika i književnosti kada je profesorka čitala Besmrtnu pesmu nama. Dirnula me je toliko da sam danima o njoj pričao, a te 2011. deo pesme je stajao i kao profilna fotografija na fejsbuku.
Nisam neko ko je sklon poeziji, niti umem da je čitam. Imam utisak da kad bih je čitao naglas zvučao bih kao dete koje je tek naučilo da čita. Nisam navikao na stihove i strofe.
Mika je neko ko sa lakoćom ume da složenu misao pretvori u nekoliko reči a da to zvuči efektno. Metafore koje nekad koristi su očaravajuće. Baš bih voleo da sam imao privilegiju da ga upoznam. Čitajući njegove pesme sve deluje nekako lako, kao da su se pesme same pisale. Gotovo u svakoj ima ponešto da se izdvoji kao stih.
Mala zanimljivost: Citat koji sam izdvojio sam čuo mnogo puta ali nisam znao da je Mikin.
Posebno bih pohvalio ovo izdanje zbirke pesama jer pored samih pesama sadrži i crteže, fotografije i rukopise pesama što stvara još intimniju atmosferu sa samim piscem i njegovim pesmama.
"Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. Nemoj da budeš tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, čudno drag. Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvijek šašav letim i živim."
"Kad smo bili veliki kroz detinje nemire, svi onako luckasti, šmrkavi i lajavi, ludo smo izmišljali neke svoje svemire i bili smo krilati, i bili smo zmajevi.
Igrali se piljaka sa najlepšim zvezdama. Crtali smo svetlošću radoznala skitanja. I uvek u srcima ko u toplim gnezdima znali smešan odgovor na sva tužna pitanja.
Od juče smo ozbiljni. I odjednom - čudno: kao da smo zgrčeni. Kao da smo stali.
Sve oko nas izgleda glupavo i budno.
Prvi put smo veliki. Prvi put smo mali.
I prvi put sami smo u prepunom svetu. I odjednom, izgleda, ništa nije za nas.
Nevešti smo. Zbunjeni u rođenoj ulici.
Zalutali zauvek u ogromnom Danas.
Kad smo bili veliki do kuća, do drveća, do tornjeva, planina i do ptičjeg leta, u džep nam je stao dan, u zenicu okean, i stala nam još u dlan polovina sveta.
Od juče smo ozbiljni. To nas je i sludilo.
Umesto da letimo, na zemlju smo pali. Odjednom se oko nas sve strašno probudilo.