What do you think?
Rate this book
Strada fortunata
Nisu oni par koji jedno drugom završava rečenicu, ali umiju se pred drugima sporazumijevati bez mnogo riječi, što je vještina koju su stekli živeći stalno u pokretu – na cestama diljem Starog kontinenta. On samouvjereno za volanom, ona straga prvo s jednim djetetom, poslije s dvoje. U bijegu su, njegova je glava na neobjavljenoj političkoj potjernici, njezina je zadaća da mu bude bezuvjetna potpora, ali buntovnica s razlogom ponekad pukne, ne pregrize jezik. On zarađuje velik novac, on dobiva u kasinu, on sve zna o ljudima i svijetu i nesebično joj prenosi sva ta znanja. Ona misli na pjesnike koje je prevodila kao studentica, ona pati za rodnim gradom i ljudima koje je tamo ostavila, ona je svojoj djeci bez stalnog doma jedini pravi dom.
Dijelom roman ceste, dijelom priča o silom prilika raseljenima iz tzv. tranzicijskih zemalja, najvećim dijelom tekst o stjecanju samosvojnosti žene neminovno sputane brakom s dominantnim mužem. Majka joj kaže da najteže je prvih dvadeset godina braka, prijateljice je pokušavaju utješiti kad se žali da živi po hotelskim sobama i ne mora čistiti, kuhati. Privremeno se skrase u Londonu, pa koliko god da je grad osvoji, bježat će, vratiti se i napokon shvatiti što doista želi, naći „svoje“ ljude i krenuti na vlastitu stradu fortunatu. Na tom putu okućit će se u Zagrebu, sama i svoja, zadovoljna jer postala je: čuvarkuća-vagabund. Na cesti sreće.
Jadranka Pintarić
Dijelom roman ceste, dijelom priča o silom prilika raseljenima iz tzv. tranzicijskih zemalja, najvećim dijelom tekst o stjecanju samosvojnosti žene neminovno sputane brakom s dominantnim mužem. Majka joj kaže da najteže je prvih dvadeset godina braka, prijateljice je pokušavaju utješiti kad se žali da živi po hotelskim sobama i ne mora čistiti, kuhati. Privremeno se skrase u Londonu, pa koliko god da je grad osvoji, bježat će, vratiti se i napokon shvatiti što doista želi, naći „svoje“ ljude i krenuti na vlastitu stradu fortunatu. Na tom putu okućit će se u Zagrebu, sama i svoja, zadovoljna jer postala je: čuvarkuća-vagabund. Na cesti sreće.
Jadranka Pintarić
248 pages, Hardcover
Published September 1, 2024
6 people are currently reading
48 people want to read
About the author
Olja Knezevic
13 books49 followersOlja Knezevic was born and raised in Montenegro, but has lived in California, Belgrade, London and Zagreb.
She has an MA in Creative Writing from Birkbeck College, London, and was awarded an Overall Prize for the best MA Creative Writing dissertation of the year 2008. That dissertation grew into the novel ‘Milena & Other Social Reforms’, which ended up being published first in Montenegro, then in Croatia.
In both countries, it was a bestseller, although criticised harshly by the Government of Montenegro and the Government regime’s writers and reviewers. 'Milena' is now available in English.
Besides 'Milena & Other Social Reforms', Olja is the author of two more novels: 'Gospoda Black' (2015) and the award-winning 'Katarina, Velika i Mala' (2019).
Katarina will be published by UK publisher Istros Books as 'Catherine the Great and the Small' in June 2020.
Olja is the author of numerous short stories and columns published in various literary magazines and supplements, the best of which were collected and published in 2013, in a book titled Londonske Priče Juga (London & Stories of the South).
She has an MA in Creative Writing from Birkbeck College, London, and was awarded an Overall Prize for the best MA Creative Writing dissertation of the year 2008. That dissertation grew into the novel ‘Milena & Other Social Reforms’, which ended up being published first in Montenegro, then in Croatia.
In both countries, it was a bestseller, although criticised harshly by the Government of Montenegro and the Government regime’s writers and reviewers. 'Milena' is now available in English.
Besides 'Milena & Other Social Reforms', Olja is the author of two more novels: 'Gospoda Black' (2015) and the award-winning 'Katarina, Velika i Mala' (2019).
Katarina will be published by UK publisher Istros Books as 'Catherine the Great and the Small' in June 2020.
Olja is the author of numerous short stories and columns published in various literary magazines and supplements, the best of which were collected and published in 2013, in a book titled Londonske Priče Juga (London & Stories of the South).
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 14 of 14 reviews
September 6, 2025
Jedna od gatara iz romana Julijane Matanović rekla je Olji: Stoji ti put.
Olja, ovaj put još bolja. U svojim intervjuima za Stradu fortunatu kaže da je riječ o autofikciji. Što, kako sam već više puta napisala, čitatelju može biti sasvim nebitno. Ali pssst..čujem Ilinčića kako dobacuje da, da - još jedan “I bogati plaču” roman ili zle jezike, koji će oplesti o njezinom zivotu, o njezinom bivšem mužu, jer svi okolo znaju bolje..
Nekada buntovna, samosvjesna, obrazovana klinka, koja nije sanjala brak niti princa na bijelom konju, našla se na vječnom putovanju – na cesti, u avionu, luksuznom hotelu, još boljem stanu ili restoranu sa (onim tako važnim) zvjezdicama. Financijski je ovisila o svom obrazovanom, poduzetnom, zgodnom, šarmantnom i uspješnom Vitezu, svom mužu kojeg zapravo nije željela, ocu svoje djece kojima želi biti najbolja majka na svijetu – pa makar i na zadnjem sjedalu nekog auta.
Ta zgodna klinka, koja je poezijom uništavala školske zidove (i roditelji su morali platiti štetu), odložena je i zaboravljena na određeno vrijeme u skupocjeni markirani ladičar (“jer prvih dvadeset godina braka su najteže”).
Roman nije pisan “iz blata” kao većina (ex)jugoslavenske književnosti, niti se bavi užasima i nepravdama “o čemu bi trebali pisati novinari”. Megi (Olja) je žena, majka, zauvijek bezdomna i bez “pravoga” posla – “nije li odlazak na posao precijenjen” – okružena materijalnim bogatstvom i ljudima koji mu pripadaju, a kojima stalno mora biti “zadivljena”.
U “gradurini” zvanom London, uz pokoji neuspješni povratak u svoju crnogorsku “komunu”, susreće Juliana Barnesa, gleda u terasu Vivienne Westwood, hoda istim ulicama kao Virginia Woolf – što je još važnije – piše i odlazi na poslijediplomski studij kreativnog pisanja.
Već u Katarini Velikoj i Maloj svidjela mi se ta Olja, a sada mi se sviđa još i više. Izbrušeni stil pisanja (dinamika se postiže kratkim odlomcima), iskrena introspekcija, bez srama i straha od osude, nepretenciozno ugravirani citati i živopisni likovi – sve to me učinilo baš zadovoljnom čitateljicom.
Olja, ne brini, pisanje je tamo gdje si doma.
Olja, ovaj put još bolja. U svojim intervjuima za Stradu fortunatu kaže da je riječ o autofikciji. Što, kako sam već više puta napisala, čitatelju može biti sasvim nebitno. Ali pssst..čujem Ilinčića kako dobacuje da, da - još jedan “I bogati plaču” roman ili zle jezike, koji će oplesti o njezinom zivotu, o njezinom bivšem mužu, jer svi okolo znaju bolje..
Nekada buntovna, samosvjesna, obrazovana klinka, koja nije sanjala brak niti princa na bijelom konju, našla se na vječnom putovanju – na cesti, u avionu, luksuznom hotelu, još boljem stanu ili restoranu sa (onim tako važnim) zvjezdicama. Financijski je ovisila o svom obrazovanom, poduzetnom, zgodnom, šarmantnom i uspješnom Vitezu, svom mužu kojeg zapravo nije željela, ocu svoje djece kojima želi biti najbolja majka na svijetu – pa makar i na zadnjem sjedalu nekog auta.
Ta zgodna klinka, koja je poezijom uništavala školske zidove (i roditelji su morali platiti štetu), odložena je i zaboravljena na određeno vrijeme u skupocjeni markirani ladičar (“jer prvih dvadeset godina braka su najteže”).
Roman nije pisan “iz blata” kao većina (ex)jugoslavenske književnosti, niti se bavi užasima i nepravdama “o čemu bi trebali pisati novinari”. Megi (Olja) je žena, majka, zauvijek bezdomna i bez “pravoga” posla – “nije li odlazak na posao precijenjen” – okružena materijalnim bogatstvom i ljudima koji mu pripadaju, a kojima stalno mora biti “zadivljena”.
U “gradurini” zvanom London, uz pokoji neuspješni povratak u svoju crnogorsku “komunu”, susreće Juliana Barnesa, gleda u terasu Vivienne Westwood, hoda istim ulicama kao Virginia Woolf – što je još važnije – piše i odlazi na poslijediplomski studij kreativnog pisanja.
Već u Katarini Velikoj i Maloj svidjela mi se ta Olja, a sada mi se sviđa još i više. Izbrušeni stil pisanja (dinamika se postiže kratkim odlomcima), iskrena introspekcija, bez srama i straha od osude, nepretenciozno ugravirani citati i živopisni likovi – sve to me učinilo baš zadovoljnom čitateljicom.
Olja, ne brini, pisanje je tamo gdje si doma.
July 12, 2025
Prvoj trećini romana, pisanom u prvom licu – koja tematizuje upoznavanje naratorke i njenog budućeg muža, njihov odlazak (bekstvo) iz Crne Gore zbog muževljevog sukoba sa (kako se čini) Milom Đukanovićem, zatim život u inostranstvu uz često menjanje mesta boravka i rađanje sina i ćerke – nedostaje supstancije. U daljem delu teksta (dolazak u London i relativno duži boravak u njemu) kristališe se ono što možda predstavlja pravu temu romana: pohađanje kursa kreativnog pisanja i vlastita spisateljska iskustva odnosno vlastiti put sazrevanja kao spisateljice. Stranice posvećene dinamici porodičnog života nakon dolaska u London (razmirice sa mužem, odrastanje dece, kontakti sa rodbinom u Podgorici, preseljenje iz Londona u Zagreb, muževljeva rastava od naratorke) imaju više punoće u poređenju sa prvom trećinom romana, ali ipak ostaju u senci rečene spisateljske teme odnosno opterećene su diskrepancijom između mislećeg (i pišućeg) „Ja“, koje pokazuje relativno visoku sposobnost refleksije, i „Ja“ o čijem životu se piše a koje se neretko nepromišljeno ponaša ili su motivi nekih njegovih postupaka nejasni (npr. da li se iza naoko mazohističkog ponašanja u braku krije proračunatost zbog materijalne koristi?). No, bez obzira da li se ova nesaglasnost može opravdati naknadnom pameću ili ne, u krajnjem utisku je roman slab, od onih je čiji se sadržaj brzo zaboravlja.
P. S. Od ostalih romana u najužem izboru za nagradu t-portala pročitao sam samo Cvijetićev. Ali mogu reći da „Previše mi to. Osam djevojčica“ emotivno i misaono više dotiče pri čitanju i od njega se ipak nešto urezuje u pamćenje. Ako pođemo od pretpostavke da je žiri t-portala odluku o nagradi doneo polazeći od književnih a ne vanknjiževnih kriterijuma onda smo opet imali slučaj da književni žiriji nagrađuju temu a ne pripovednu snagu knjige.
P. S. Od ostalih romana u najužem izboru za nagradu t-portala pročitao sam samo Cvijetićev. Ali mogu reći da „Previše mi to. Osam djevojčica“ emotivno i misaono više dotiče pri čitanju i od njega se ipak nešto urezuje u pamćenje. Ako pođemo od pretpostavke da je žiri t-portala odluku o nagradi doneo polazeći od književnih a ne vanknjiževnih kriterijuma onda smo opet imali slučaj da književni žiriji nagrađuju temu a ne pripovednu snagu knjige.
December 28, 2024
3 1/2
Puno je ovdje elemenata zbog kojih nisam najpozvaniji lik za osvrt. Ajmo od onog fizičkog, nisam žena i teško je o Stradi govoriti iz muškog kuta. Ma čak ni kad ni u kom slučaju ne podržavam mužjaka koji zbog donošenja novca u kuću smatra da je alfa.
Ne pripadam ni "višem sloju" u kojeg se junakinja vinula, pa u nekim trenucima pristaje na zlatni kavez. Nije pošteno ni iz fotelje reći - ma daj, curo, mogla si to prekinuti. Nisam nikad bio u Londonu pa da mogu shvatiti ni toliku ljubav prema tom gradu. Nisam ni ljubitelj dnevničkih zapisa, a u konačnici ima tu i dosta elemenata koje se poklapaju s autoričinom biografijom, koja već sama po sebi zvuči kao roman ceste, pa je još teže govoriti ako je neke epizode vukla iz vlastitog života. Morat ću pročitati par njenih intervjua.
Interesantno je da kod krimića jednostavno razlučim autora od radnje, a u ovakvim djelima odmah tražim ima li što autobiografskog. Riba sam, ne želim nikog povrijediti.
Dakle puno je elemenata zbog kojih sam knjigu trebao ostaviti vrlo brzo, pa ipak me je Oljin stil, a pogotovo forma ultrakratkih odlomaka bez problema dovela do kraja. Nije to jednostavno postići, ostavljao sam ja i "veće face" nepročitane. Puno se romana danas nazove "romanom ceste" no ovaj je baš pravi primjer.
Osobno mi je prvi dio, odrastanje bio bolji nego ostali, kasnije mi je smetalo i "razbacivanje" citatima drugih pisaca i prebrz prolazak kroz zagrebačku epizodu, pa čak i ta vrlo mlaka odluka o novom početku ... no nek mi se dojmovi malo slegnu, nek probam dokučiti tko je publika koja će se naći u njemu.
Budem li radio osvrt za Timbar ( https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/... ), ovaj ću zamijeniti .
Puno je ovdje elemenata zbog kojih nisam najpozvaniji lik za osvrt. Ajmo od onog fizičkog, nisam žena i teško je o Stradi govoriti iz muškog kuta. Ma čak ni kad ni u kom slučaju ne podržavam mužjaka koji zbog donošenja novca u kuću smatra da je alfa.
Ne pripadam ni "višem sloju" u kojeg se junakinja vinula, pa u nekim trenucima pristaje na zlatni kavez. Nije pošteno ni iz fotelje reći - ma daj, curo, mogla si to prekinuti. Nisam nikad bio u Londonu pa da mogu shvatiti ni toliku ljubav prema tom gradu. Nisam ni ljubitelj dnevničkih zapisa, a u konačnici ima tu i dosta elemenata koje se poklapaju s autoričinom biografijom, koja već sama po sebi zvuči kao roman ceste, pa je još teže govoriti ako je neke epizode vukla iz vlastitog života. Morat ću pročitati par njenih intervjua.
Interesantno je da kod krimića jednostavno razlučim autora od radnje, a u ovakvim djelima odmah tražim ima li što autobiografskog. Riba sam, ne želim nikog povrijediti.
Dakle puno je elemenata zbog kojih sam knjigu trebao ostaviti vrlo brzo, pa ipak me je Oljin stil, a pogotovo forma ultrakratkih odlomaka bez problema dovela do kraja. Nije to jednostavno postići, ostavljao sam ja i "veće face" nepročitane. Puno se romana danas nazove "romanom ceste" no ovaj je baš pravi primjer.
Osobno mi je prvi dio, odrastanje bio bolji nego ostali, kasnije mi je smetalo i "razbacivanje" citatima drugih pisaca i prebrz prolazak kroz zagrebačku epizodu, pa čak i ta vrlo mlaka odluka o novom početku ... no nek mi se dojmovi malo slegnu, nek probam dokučiti tko je publika koja će se naći u njemu.
Budem li radio osvrt za Timbar ( https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/... ), ovaj ću zamijeniti .
November 6, 2024
Iako se tako ne čini u prvi mah, ovo je zapravo roman o braku i o ženi koja postupno nalazi svoje ja, uz dominantnog a ipak nezainteresiranog partnera, i djecu, u stvari pozadinske figure koje su ostale samo kao skice. Drugi dio romana (zbivanja u Londonu i nakon) je interesantniji, bolje drži pažnju i pogađa u srž teme. Početni dio bio mi je nekako neuvjerljiv, čak i pomalo dosadan, dok je prema kraju roman sve bolji i bolji.
November 24, 2025
U početnoj sceni romana pripovjedačica u prvome licu, Megi, dolazi u London, grad koji na početku nije voljela, a kasnije shvaća da se upravo u njemu osjećala najviše slobodnom. Već tim dolaskom, kao i rečenicom „Kretanje mi daje stabilnost.“, Megi nam najavljuje da živi u koferu. Baš kao i Childe Harold, ona često mijenja svoju scenografiju, no pravi nemir leži u njoj samoj, a možda i u društvu koje ženama želi nametati pravila ponašanja od kojih je najvažnije glumiti dobru suprugu, majku, kućanicu, ne talasati, ne podizati glas, pritom i raditi te uvijek biti nasmiješena.
Knjigu nisam čitala, već slušala, no ima nekih vrlo lijepih misli da ću je morati uzeti kako bih ih prepisala. Ono što fascinira je činjenica da sama Olja za ovu knjigu kaže kako je riječ o autofikciji, a u jednome intervjuu čak dodaje da je njezin bivši suprug spomenuo kako je to najbolja knjiga koju je napisala. Time kao da autorica sama otkriva koliko je privatno i javno neodvojivo, a ipak uvijek književno obrađeno.
Knjigu nisam čitala, već slušala, no ima nekih vrlo lijepih misli da ću je morati uzeti kako bih ih prepisala. Ono što fascinira je činjenica da sama Olja za ovu knjigu kaže kako je riječ o autofikciji, a u jednome intervjuu čak dodaje da je njezin bivši suprug spomenuo kako je to najbolja knjiga koju je napisala. Time kao da autorica sama otkriva koliko je privatno i javno neodvojivo, a ipak uvijek književno obrađeno.
January 26, 2025
Retko mi se desi da ne mogu da spustim knjigu dok je ne procitam do kraja. Pa onda opet. Olja Knezevic nas maestralno uvodi i usmerava kroz zivot zene koju niko ne tuce, koja nije siromasna, koja zivi jedan lagodan zivot po mnogim kriterijumima, a opet je jednako porazena brakom i materinstvom, sopstvenim ocekivanjim od sebe same, bezanjem sa prostora na kom je rodjena i zudnjom da mu se vrati. Uzivala sam u Meginim prijateljstvima, odnosu sa majkom, sa decom, sa sopstvenim talentom, a u isti mah porazio me je odnos muza prema njoj koji je toliko univerzalan i tipican za Balkan, gde god da smo. Olja Knezevic je napisala hrabar i iskren roman, dirljiv do suza, duhovit, u kom ne stedi, pre svega, sebe. Njena Megi je svaka zena, zena koja se bori za svoje mesto u svetu, svoje mesto u sopstvenim ocima i koja u toj borbi neminovno mora puno toga da zrtvuje.
August 27, 2025
Roman Strada fortunata Olje Knežević poslušala sam preko izvrsne aplikacije Book&zvuk u izvedbi Jelene Veljače, kao uostalom i većina čitatelja, odnosno slušatelja, i zahvalna sam im na tome.
Prvo što sam pomislila završivši djelo, to je da će muškarcima sigurno biti strašno iritantno. Razlog je vrlo jednostavan, Megi je njima nerazumljiva, tipična žena geografski omeđena i obilježena, koja ne zna što će sama sa sobom, a ne može pobjeći od folklora korijena svojih ograničenja i uvjerenja. Moram priznati i meni je išla na živce, u nekom trenutku povikala sam: "Hajde, ženo, potrči s vukovima, prestani više ovisiti o tom mamlazu!" Ali ljubav i brak s djecom su gadni okovi. Ne mogu reći da je ovo žensko pismo, čak štoviše na momente antižensko pismo, kao što nije ni roman ulice jer to što su se likovi smucali po bijelom svijetu i bježali od imaginarnih neprijatelja ne čini ga slobodoumnim niti angažiranim. Vjerujem da se mnogo žena s ovog područja u nekim segmentima moglo poistovjetiti s Megi. Megin je glas mnogih žena iz ovih krajeva koje bi letjele, a netko im uporno kreše krila, ponajviše one same sebi.
Ono što je doista nesporno, Olja jest izvrstan pripovjedač golemoga znanja, zanimljivih asocijacija i analogija, te izvrsnog jezičnog izraza. Poput onog Marininog Bože, tako mi je i Megi počesto išla na živce, ali kad bi kroz nju progovorila Olja, pogodila bi u sridu i u posljednjem poglavlju ogolila istinu jaza između one svemoćne sedamnaestogodišnjakinje i isprane, sažmikane žene u srednjim godinama. Strada života je duga, a koliko je fortunata, prosudite sami.
Prvo što sam pomislila završivši djelo, to je da će muškarcima sigurno biti strašno iritantno. Razlog je vrlo jednostavan, Megi je njima nerazumljiva, tipična žena geografski omeđena i obilježena, koja ne zna što će sama sa sobom, a ne može pobjeći od folklora korijena svojih ograničenja i uvjerenja. Moram priznati i meni je išla na živce, u nekom trenutku povikala sam: "Hajde, ženo, potrči s vukovima, prestani više ovisiti o tom mamlazu!" Ali ljubav i brak s djecom su gadni okovi. Ne mogu reći da je ovo žensko pismo, čak štoviše na momente antižensko pismo, kao što nije ni roman ulice jer to što su se likovi smucali po bijelom svijetu i bježali od imaginarnih neprijatelja ne čini ga slobodoumnim niti angažiranim. Vjerujem da se mnogo žena s ovog područja u nekim segmentima moglo poistovjetiti s Megi. Megin je glas mnogih žena iz ovih krajeva koje bi letjele, a netko im uporno kreše krila, ponajviše one same sebi.
Ono što je doista nesporno, Olja jest izvrstan pripovjedač golemoga znanja, zanimljivih asocijacija i analogija, te izvrsnog jezičnog izraza. Poput onog Marininog Bože, tako mi je i Megi počesto išla na živce, ali kad bi kroz nju progovorila Olja, pogodila bi u sridu i u posljednjem poglavlju ogolila istinu jaza između one svemoćne sedamnaestogodišnjakinje i isprane, sažmikane žene u srednjim godinama. Strada života je duga, a koliko je fortunata, prosudite sami.
November 13, 2025
Ova knjiga mi ne bi bila ni upola toliko dobra da autorica nije bila gosca na ferbooku. Nisam nista znala ni o njoj ni o knjizi prije toga i onda kad je rekla da je ovo autofikcija mi je sjelo u mozgu da ono "spasi me boze od ovakve ljubavi" koje mi je proslo kroz glavu cim sam krenula citat nije empatija prema izmisljenoj zeni nego zeni koja mi sjedi na par metara udaljenosti sto je knjigu simultano ucinilo i boljom i gorom
July 6, 2025
Ova knjiga donosi svježu energiju i za mene predstavlja otkriće jednog novog, snažnog i do boli iskrenog ženskog glasa. Priča je zanimljiva, lako me uvukla u svoj svijet, a posebno me dirnula jer u mnogim trenucima prepoznajem sebe kao ženu i kao majku. Svakako zaslužuje nagradu koju je dobila i zahvaljujući kojoj sam je pročitala. Najtoplija preporuka.
August 25, 2025
Several years ago, Croatia finally got its first audiobook application, book&zvook, which has been growing steadily ever since. For one reason or another, I have listened to only one book using the app; my interests seem to lie elsewhere, and the titles on offer are not what I would call my first choice, so I use Everand or Audible instead. Nonetheless, I like the idea of having a Croatian audiobook app, and I try to keep up with what is new.
About a month ago, I spotted an advertisement announcing that a book was available for free—Olja Knežević’s Strada Fortunata, the winner of T-portal’s award for 2025. I searched for the book online, and it seemed a sure thing: a road novel with a feminist twist, narrated by one of our young actresses. I listened to it some two or three weeks ago—the time passes so quickly, and I was completely absorbed in a large translation project I had to finish—and, unfortunately, I disliked it intensely, to the point of not even bothering to rewind if my mind wandered. Why?
Firstly, this book is not feminist in any meaningful sense of the word, other than being written by and about a woman. Spending twenty years with one’s breadwinning, apparently dominant (though non-violent) husband, utterly miserable yet staying solely for the sake of the children, without even attempting to find work that might bring independence—a creative writing course can hardly be counted as a step in the right direction—does not amount to feminism, unless the term is being used merely as an advertising catchword. It should be noted that the plot is set in contemporary Europe. Eventually, when she does decide to disentangle herself from the marriage, her husband replaces her with a new model before you can blink, which only reinforces the question: why on earth did she wait so long to leave him? In any case, she apparently discovers her independence at last on the ‘happy road’, as a vagabond housekeeper.
Secondly, although the plot itself is not poor, I was not particularly keen on the execution or the writing style, and most of the characters are odious as well. At one point in the novel, the main character, apparently no longer able to cope with her life, takes her two children and flees to her mother in her homeland without saying a word to her husband. She continues to use their joint credit cards, only to be shocked when they are eventually blocked by him. Naturally, the husband invokes the Hague Convention on International Child Abduction and has them returned (to the wife’s dismay). How does this plot twist qualify as feminist? She might not love her husband; she might feel suffocated in the relationship; but uprooting one’s children in this way, when they are in no danger from their father (nor is the wife, for that matter), is beyond my comprehension. At least the protagonist acknowledges that the children were delighted to see their father again, but the author, once more, remains at the level of description rather than probing more deeply into the psyche.
Thirdly, the narration. The narrator was a natural choice, given her feminist agenda, but although her diction is textbook perfect (to my untrained ear), the lack of vocal variation renders every character indistinguishable. Judging by the choice of words, at least one of the characters is meant to have the accent of one of our eastern neighbours, for instance, but this too is rendered in perfect Croatian diction. I have listened to many audiobooks (mostly in English, true) and it is the narrator who often makes or breaks the book. Although I do not think this one could have been rescued, the narrator certainly did not help.
At present, the only Croatian audiobook performance I have truly enjoyed, and which I would rank highly among superb narrations, is The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy by The Quintus – Besplatne audioknjige (https://www.goodreads.com/review/show...).
In any case, I hope to forget this experience as soon as possible, so that I may find the will to revisit book&zvook and give another Croatian audiobook a try.
About a month ago, I spotted an advertisement announcing that a book was available for free—Olja Knežević’s Strada Fortunata, the winner of T-portal’s award for 2025. I searched for the book online, and it seemed a sure thing: a road novel with a feminist twist, narrated by one of our young actresses. I listened to it some two or three weeks ago—the time passes so quickly, and I was completely absorbed in a large translation project I had to finish—and, unfortunately, I disliked it intensely, to the point of not even bothering to rewind if my mind wandered. Why?
Firstly, this book is not feminist in any meaningful sense of the word, other than being written by and about a woman. Spending twenty years with one’s breadwinning, apparently dominant (though non-violent) husband, utterly miserable yet staying solely for the sake of the children, without even attempting to find work that might bring independence—a creative writing course can hardly be counted as a step in the right direction—does not amount to feminism, unless the term is being used merely as an advertising catchword. It should be noted that the plot is set in contemporary Europe. Eventually, when she does decide to disentangle herself from the marriage, her husband replaces her with a new model before you can blink, which only reinforces the question: why on earth did she wait so long to leave him? In any case, she apparently discovers her independence at last on the ‘happy road’, as a vagabond housekeeper.
Secondly, although the plot itself is not poor, I was not particularly keen on the execution or the writing style, and most of the characters are odious as well. At one point in the novel, the main character, apparently no longer able to cope with her life, takes her two children and flees to her mother in her homeland without saying a word to her husband. She continues to use their joint credit cards, only to be shocked when they are eventually blocked by him. Naturally, the husband invokes the Hague Convention on International Child Abduction and has them returned (to the wife’s dismay). How does this plot twist qualify as feminist? She might not love her husband; she might feel suffocated in the relationship; but uprooting one’s children in this way, when they are in no danger from their father (nor is the wife, for that matter), is beyond my comprehension. At least the protagonist acknowledges that the children were delighted to see their father again, but the author, once more, remains at the level of description rather than probing more deeply into the psyche.
Thirdly, the narration. The narrator was a natural choice, given her feminist agenda, but although her diction is textbook perfect (to my untrained ear), the lack of vocal variation renders every character indistinguishable. Judging by the choice of words, at least one of the characters is meant to have the accent of one of our eastern neighbours, for instance, but this too is rendered in perfect Croatian diction. I have listened to many audiobooks (mostly in English, true) and it is the narrator who often makes or breaks the book. Although I do not think this one could have been rescued, the narrator certainly did not help.
At present, the only Croatian audiobook performance I have truly enjoyed, and which I would rank highly among superb narrations, is The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy by The Quintus – Besplatne audioknjige (https://www.goodreads.com/review/show...).
In any case, I hope to forget this experience as soon as possible, so that I may find the will to revisit book&zvook and give another Croatian audiobook a try.
July 28, 2025
Poslušala sam ovaj tekst besplatno na aplikaciji book&zvook.
Stignete i vi još preuzeti besplatnu audioknjigu do kraja kolovoza- aplikacija svake godine objavi besplatno audio-izdanje pobjedniku T-portalove nagrade.
Tekst je zvukovno oživjela Jelena Veljača - izvrstan izbor osobe koja će čitati tekst, uz pokoju naglasnu omašku koju ću zanemariti smatram da je tekst dobio puno u audio izdanju upravo dobrim odabirom glasa.
Tekst nažalost ne rezonira sa mnom. Tematski je i stilski prilično raspršen - dok mi je prvi dio puno zanimljiviiji pripovjedno i tematski, stilski je ispod mojeg apetita. I obrnuto, drugi je dio razvodnjen, više boravimo u unutrašnjem svijetu pripovjednoga glasa, ali je stilski zanimljiviji, gotovo kao neki pokušaj autofikcije. U drugom pak dijelu imam velik problem s obilnim referiranjem na književna lica.
Sklonija sam suptilnijoj intertekstualnosti, forme poput "kako bi rekao" Ivo Andrić djeluju mi pretencziozno i dovode me do toga da me pripovjedni glas počinje iritirati.
Stignete i vi još preuzeti besplatnu audioknjigu do kraja kolovoza- aplikacija svake godine objavi besplatno audio-izdanje pobjedniku T-portalove nagrade.
Tekst je zvukovno oživjela Jelena Veljača - izvrstan izbor osobe koja će čitati tekst, uz pokoju naglasnu omašku koju ću zanemariti smatram da je tekst dobio puno u audio izdanju upravo dobrim odabirom glasa.
Tekst nažalost ne rezonira sa mnom. Tematski je i stilski prilično raspršen - dok mi je prvi dio puno zanimljiviiji pripovjedno i tematski, stilski je ispod mojeg apetita. I obrnuto, drugi je dio razvodnjen, više boravimo u unutrašnjem svijetu pripovjednoga glasa, ali je stilski zanimljiviji, gotovo kao neki pokušaj autofikcije. U drugom pak dijelu imam velik problem s obilnim referiranjem na književna lica.
Sklonija sam suptilnijoj intertekstualnosti, forme poput "kako bi rekao" Ivo Andrić djeluju mi pretencziozno i dovode me do toga da me pripovjedni glas počinje iritirati.
October 26, 2025
ne znam je li mi draža ideja, realizacija ili Jelena Veljača kao naratorica! znam da sve u kompletu čini da mi je ova knjiga među dražima, ako ne najdraža ove godine - živa, svjetovna, realna, stvarna, ženska
August 16, 2025
Knjiga je veoma iskrena i puna emocija, zato joj prvenstveno dajem pet zvezdica. Za to treba hrabrosti.
Priča je dobra i lepo je napisana.
Priča je dobra i lepo je napisana.
August 27, 2025
Dok mnogi pametuju i propovedaju, Olja Knežević pripoveda. Njeni likovi su sočni, puni života, zabavni i intrigantni. Priča je dovoljno neobična, a opet dovoljno prepoznatljiva za bilo koga ko je prošao te ključne životne dogadjaje: brak, emigracija, deca, izbor karijere... Roman put života, lišen dosade i patetike.
Displaying 1 - 14 of 14 reviews