Mouros fóra!

by Goran Vojnović, Jairo Dorado Cadilla (translator)

Marko Đorđić, un adolescente esloveno de pais serbios de Bosnia, ten como única saída profesional unha carreira no baloncesto que se esfarela tras un incidente aparentemente trivial. A obra narra con realismo e ironía os seus problemas e os da sociedade eslovena dende o barrio obreiro de Fužine.

Cunha prosa urbana, vulgar e radicalmente afastada da linguaxe literaria que anovou a literatura eslovena, Vojnović recibiu non só a aclamación da crítica eslovena, senón tamén unha denuncia da policía pola confusión entre autor e personaxe nunha obra de ficción, o que provocou un escándalo político.

Genres: Fiction, Novels, Humor, Contemporary

174 pages, Kindle Edition

First published January 1, 2008

About the author

Goran Vojnović (rojen leta 1980 v Ljubljani) je filmski in televizijski režiser in scenarist. režiral je tri kratke filme (Fužine zakon, Sezona 90/91, Moj sin, seksualni manijak), z Markom Šantićem pa napisal scenarij za film Sretan put Nedine, ki je osvojil nagrado Srce Sarajeva in bil nominiran za nagrado evropske filmske akademije.
Kot filmski publicist sodeluje s številnimi filmskimi revijami in časopisom Dnevnik, kolumne pa objavlja na literarnem spletnem portalu beletrina.si in v študentski reviji Element. Leta 1998 je v samozaložbi izdal pesniško zbirko Lep je ta svet. Čefurji raus! je njegov prozni prvenec.

Reviews

[Bjorn · Rating 4 out of 5]

"Bosnia is a country where everyone drinks cappuccino, just because you never know if you're supposed to order kava in Croatian, kafa in Serbian or kahva in Bosnian."

One of those rare, intelligent, human novels that gets the balance just right between humour and deadly seriousness, between a young narrator and an adult world he's about to enter, between a sharp dissection of class and ethnicity and a genuinely moving story that keeps me turning pages until I finish the book in less than 24 hours.

The title, almost untranslatable - every country, every language, has their own word for those weird foreign-looking I'm-not-racist-but-those-people. Yet a lot of the time, this could be set in any poor housing project anywhere in the world, the joke remains the same: "Why do [dominant ethnic upper-class group] come to [project]? To look for their cars." The mechanisms are the same; we all need someone we can look askance at, right up to the point where they start believing it themselves. The irony of it being a Slovenian novel, of course, is that 20 years ago they officially were the same people... Which, y'know, doesn't make a whole lot of difference once people start convincing themselves to see the differences. Quite the opposite.

"The waitress really got on my nerves. Right from the start the fucking bitch looked at us like we were thugs. Just because we look like wogs, or what? You could see it in her face, she was sure we'd run out without paying. Which of course we did, but that's not the point."

But above all, it's Marko's story. Marko who's not a bad kid, really. Marko whose parents are trying but don't know how. Marko who sees what his friends are becoming and doesn't want that, but can't see where else he's supposed to go.

[Emiliya Bozhilova · Rating 4 out of 5]

В света на вечните гастарбайтери да станеш отрепка и измет не е почти никакъв проблем. В стадото има топлина и общност, ракия след работа (или даже в работно време), споделени псувни към всичко и всички, дето са ти виновни, ‘щото ти нямаш нищо общо с цялата тая мизерия. Стадото си има свой език, който не е езикът на държавата, в която то пребивава. Стадото много внимава да не вземе да се образова, да не си събира боклука отделно, да не научи езика, да не говори в семейството за истинските проблеми - и изобщо да не говори в семейството. Стадото става гето, а гетото се самовъзпроизвежда във всяко следващо поколение.

Четирите момчета в романа са типичната извадка - второ поколение, родени в Словения в семейства огрухани и капсулирани босненски гастарбайтери, които си носят проблемите навсякъде като охлюв - къщичката си. Шансовете такива момчета да свършат в затвора са по-големи, отколкото да станат истински “словенци”. Най-страшно е да останеш чужденец в собствената си душа, а неразкъсаната връзка със стадото го гарантира.

Харесва ми тъжният хумор на Войнович, една генерация сме, а картинката на наследилите Югославия държави е до болка бозната и за българина.

3,5⭐️

————
”…малки апартаменти, големи семейства, обтегнати отношения, нисък стандарт.”

“Затова чефурите толкова се ебават. Понеже не знаят kak да се държат. Защото не знаят как ga реагират в повечето ситуации и после нещо се бъзикат и се правят на пълни идиоти. А в действителност им е неловко и не намират kak да постъпят. Просто не умеят да говорят сериозно. Ади навярно никога не е разговарял сериозно със Самира и Мирсад през живота си и затова и идея няма кak се прави. Ако сгази лука, Мирсад ще направи някакво дебилно изказване и ще му се хили в лицето, а ако още повече сгафи, ще го шамароса. Нямаше трета възможност. И Ади сега, естествено, не умее да говори сериозно. Даже не може да си го представи. И почва да ебава Деян. Добре че не почна да го шамари.”

[Sve · Rating 5 out of 5]

Първо прочетох "Джорджич се завръща" и сега "Чефурите" и все повече харесвам Войнович.
Балканската ни действителност е така добре описана, езикът е подобаващо цветист, а героите можеш да срещнеш във всеки един краен квартал в тази част на Европа.
Такава хубава картина на Балканите - мястото, където всички се любим и мразим силно, караме се за произхода на популярни манджи, правим се на мъже, докато преглъщаме чувствата си, не смеем да заплачем, защото 'не сме женчовци', а сърцата ни се късат от мъка.
Обичам го тоя балкански врящ казан, харесва ми да чета хубави книги за него.

[Draganf · Rating 5 out of 5]

O došljacima i marginalcima, izbrisanim i beznadežnim, iz perspektive sedamnaestogodišnjeg čefura, svjesnog sopstvenog položaja i besperspektivnosti, ali istovremeno nemoćnog da se odupre toj sudbini čefura.

Baš dobro napisano. Do prije nekoliko dana nisam ni čuo za izraz 'čefur', nit sam nešto mnogo mislio o položaju južnjaka u Sloveniji, a poslije čitanja imam osjećaj da sam jedan od njih. Čak i ono što ne bih očekivao od ovakvih romana (prvenaca u prvom licu) - ubjedljivi likovi, suptilan razvoj priče, introspekcija - ovdje je valjano odrađeno.

[Orbi Alter · Rating 4 out of 5]

E, ovaj mladic je na tragu necega. Zapravo, bila sam u nekom stonerskom raspolozenju za introspekciju lika iz jednog sje?anog tranzicijskog razdoblja. Da, bas *sje?an* je izraz koji zelim upotrijebiti, neka ide uz stil romana. Smetao mi je jezik ponegdje, uglavnom kad bi se anglizmi ubacivali, nekako sam imala dojam da nisu prirodni ondje... Dojam mi je isprva bio kao da citam nesto banalno, aaaali kroz citanje sam shvatila da ama nista u ovom romanu nije banalno. Ma 15/10. Bravo.

[Valentina "TinchyB" · Rating 5 out of 5]

Jedna prejebena knjiga i svatko s ovog našeg podneblja ilitiga balkana vulgaris,
bi je trebao obavezno pročitati!!!

[Biljana · Rating 4 out of 5]

Ista sam generacija ko i autor. A po profilu sam skoro čefurka kao i Marko Đorđić, s par nijansi razlike.
Uvijek sam nekako mislila da je cijela ta priča o imigrantskom bluesu preforsirana. Sad mi je malo jasnija ta čefurska psihologija i južnobalkanski način razmišljanja.

[Metod Zupan · Rating 4 out of 5]

Ker je Urban Zorko k dotičnemu romanu napisal že več kot odlično spremno besedo, se ne bom mudil v povzemanju in izbubljal v interpretiranju. K njegovim besedam bi dodal samo še nekaj točk, za katere si ne upam trditi, da so Vojnovića navdihnile, lahko pa rečam da so meni bogatile branje.

1. Čefurji Raus
Naslovitev romana lahko beremo večplastneje kot zgolj navezavo na popularen ljubljanski istobesedni grafit. Za razgrnitev etimologije in socialne zgodovine besede raus nisem najbolj kvalificirana oseba, vendar mi nista ušle dve povezavi. Sprva sem besedo povezoval z glagolom ravsati se, ki ima očitno negativno konotacijo, vendar pa sem nedavno izvedel za namizno igro s časa nacistične Nemčije 'Juden Raus!', kjer pa 'raus' signalizira izobčenost, nekaj kar je/kar naj bo zunaj, Drugo.

2. 'Čefurščina oz. njena podvrsta fužinščina'
Zorko spremno besedo začne s stavkom: "S Čefurji raus smo dobili enciklopedijo naroda (in jezika)" ter malce kasneje nadaljuje: "Jezik, za katerega brez slabe vesti lahko trdimo, da bi brez Vojnovića nezapisan končal v jezikovni ropotarnici, saj ga bodo naslednje generacije - če upoštevamo konstantno brbotanje semiotske prajuhe na jezikovni, kulturni, in ekonomski margini - prej ali slej nadomestile z novim." Onkraj tega, da odločitev za uporabo 'fužinščine' protagonistu, okolju in romanu na sploh da avtentičnost in realističen značaj, pomeni tudi pomembno stopnjo v družbenem prepoznavanju marginalnij glasov. O uradnih in literarnih jezikih v osnovnih šolah poslušamo že vsaj od šestega razreda, a si kot generacija rojena v samostojni Sloveniji, pisanje in branje napisane besede v lastnem jeziku (si upam trditi) še vedno pogosto jemljemo za samoumevno. S publikacijo romana v 'Markovem jeziku', Markova zgodba, ki jo nedvomno deli mnogo drugih predstavnikov skupin, potisnjenih na rob, pridobi legitimnost, ki bi bila v prejšnjih stoletjih neslutena, kar dela roman izjemno dragocen.

3. "Prilagoditvenih strategij ne smemo imeti za etnične esence"
Te besede profesorice M. A. G. so se mi vtisnile v spomin v mojem prvem tednu študija sociologije ter ostale z mano tudi ob branju pričujočega romana. Vojnović mojstrsko prikaže Markovo situacijo izobčenosti, ki se zaradi sistemskih in individualnih prilagoditvenih strategij, ki jo perpetuirajo zdi imanentna. Hkrati pokaže tudi, da priseljenci z bivše Jugoslavije niso brez sposobnosti samostojnega odločanja o poteku svojega življenja (agency), vendar je to toliko težje znotraj okoliščin, ki jim to svobodo omejujejo. Ravnotežje med stereotipnim in resničnim je prefinjeno napisano, najbolj v poglavjih 'Zakaj mi gre Slovenija na kurac', 'Zakaj čefurji sedijo v zadnjih klopeh' in enem mojih najljubših 'Zakaj čefurji nabijajo muziko v avtu', ki izjemno ilustrira in v določenih pogledih celo dopolne teorijo individualnega boja za prisvojitev prostora, kot jo opredeljuje P. Bourdieu.

[Karenina (Nina Ruthström) · Rating 4 out of 5]

”Alla länder har sina blattar” och Slovenien har Goran Vojnović. Han debuterade med Blattejävlar! som blev den mest sålda boken i Slovenien någonsin och blev 2009 åtalad för densamma ( för förtal av den slovenska polisen). Glädjande nog lades åtalet ner eftersom det visade sig svårt att ställa ett litterärt verk inför rätta.

”Adi menade allvar. Inget snack som saken. Han tänkte verkligen köpa fälgar och hänga upp dom på väggen. Han hade verkligen tänkt sälja allt det där gräset till en massa kids så att han kunde köpa dom där fälgarna. Helt jävla otroligt. Välkommen till Fužine. Stället kommer fan ta livet av dig. Om man skulle erbjuda Adi ett paradis i Beverly Hills, en Jagga och Angelina Jolie som fru, hade han förmodligen ändå valt fälgar som snurrar på väggen i hans lilla rum i Fužine istället. Han är bortom all räddning.”

Fužine är en förort strax utanför Ljubljana, det är där det händer och det är där det vänder. Kanske för vår författare när det begav sig, och för vår unga huvudperson. Protagonisten heter Marko, är bosnienserb och dessvärre beter han sig som vore han mer eller mindre tappad. Men förklaringen finns i rasifieringens ok under vilket han tillsammans med andra invandrare med ursprung från forna Jugoslaven (kroater, bosnier, serber), växer upp. Det består av misstänksamhet, fattigdom, grundlöst polisvåld, språkligt förtryck, internationaliserat självhat med mera vilket för somliga leder till stress, ilska, missbruk, utanförskap, kriminalitet, misslyckad skolgång, sorg, hopplöshetskänslor, bränder, splittrade familjer och andra tragedier.

Det här är en inifrånskildring som med gräslig jargong och explicit språk sätter tonen för den utstötta ”blatteidentiteten”. Jebote! Jag lider av att ta del av denna gedigna portion giftig maskulinitet (ungefär på samma sätt som när jag läste Björnjägarens döttrar). Dessutom handlar det om våld, bollsport och sexistiska fantasier. Urk! Men här får jag samtidigt lära mig om Serbien vilket är ett stort plus. En annan stor fördel är att jag delar författarens humor och antiromantiska hållning. Det här är en realistisk och rak skildring om sorgliga manlighetsnormer och klasskillnader samt rasism som samtidigt är ganska rolig

”När jag släpade mig hemåt längs Minnenas och kamratskapens väg, joggade vår före detta biologilärare herr Slatner förbi. Han är jävligt knepig och lever i sin egen värld, odlar krukväxter, har ett herbarium och sjunger i nån jävla kör. Helt flippad. Han skiter i allt. Och nu kom han springande mot mig i sin bögiga jävla träningsoverall med prickar, log och började jogga på stället mitt framför mig medan han frågade om allt möjligt.”

Böcker jag hittade i boken: Inte en enda.

Med Slovenien inräknad har jag läst böcker skrivna av författare från 30% av världens länder.

[Slobodan · Rating 4 out of 5]

Hronika Ljubljanskog geta. Knjiga je univerzalna, jer skoro svako društvo (država, grad) na svetu ima svoju marginalnu grupu, poniženu i od strane većinske zajednice gledanu sa prezirom a opet potrebnu (ko će da vozi autobuse, čisti ulice, prazni kontejnere...). Neka čudna, bolesna simbioza.

Šta mi se nije svidelo - prost način izražavanja, prepun psovki (u prvom licu, iz ugla maloletnog Bosanca u Ljubljani), iako je jasno da je to bila autorova namera kako bi dočarao izolovanost, neobrazovanost i nesreću ove marginalne zajednice. Moguće (nisam skroz upućen) preterivanje u nerazumevanju i kontrastu života većinskog stanovništva i došljaka.

Šta mi se svidelo - odličan prikaz (ne)vidljivih granica i barijera koje ne daju jednoj ovakvoj zajednici da se asimiluje i bolje iskoristi ekonomske i druge prednosti bogatijeg društva kojeg je deo. Teško premostivi jaz i zazor između dve zajednice, podražavanje stereotipa i odsustvo volje da se "pruži ruka" drugoj strani.

Naivno počinje (dogodovštine loših školaraca i njihovo traćenje vremena i života), dosta se uozbiljuje sa potonjim izlivima nasilja a zatim i potpuno poentira poslednjim poglavljem opisujući surovu realnost života u Bosni 2000-ih, jezivo ukazujući da Čefurji/Južnjaci nemaju mogućnost izbora.

[Blazz J · Rating 5 out of 5]

5/5. Ker je to verjetno najbolj predebatirana slovenska knjiga desetletja in pol, le tole -Marko Đorđić predstavlja "pravo" mišljenjsko alternativo post-tranzicijskega Slovenca, pa naj bo dž, ić, brez z in z brez. Bogato izbrane kletvice, ki tolikokrat povzročijo rdečeličnost izbranih puristov, so na mestu, saj na nov odgovor najprej začutimo, šele nato izrečemo. Marka ni prehiteval jezik, ko je v kurac pošiljal vse po spisku. E jebiga, bre.

[anja ❀ · Rating 4 out of 5]

"Bosnia is a country from which all Bosnians fled, leaving only Serbs, Croats and Muslims."

First time reading a book in Slovenian that wasn't related to my field of study. As a Serb from Bosnia currently residing in Slovenia, I felt this is a token representation of the vision of "southerners/čefurs", a slur for immigrants from ex-Yugoslav republics residing in Slovenia. Some scenes were downright disgusting to read, but I feel its a raw, albeit exaggerated showcase of reality, and how čefurs are never to be truly assimilated into the society - and even if they were, they would never truly be seen as part of it. The discrimination faced is not blatant, it is not obvious, albeit it is implicit - which was showcased very well in this novel.

I especially enjoyed the language play in the book, which can probably only be experienced while reading it in original form, eventually in the Serbian translation. The main character speaks "broken" Slovenian, including several words from Serbian. Especially as he switches to Serbian whenever he experiences something emotional, or when he is troubled. I feel that showcases the discrepancy between languages we encounter on a daily basis as immigrants here. "Serbislovenian" as many like to call it.

Overall, a good read - although it is not something I'd usually indulge in, especially the writing style, I felt that the subject matter spoke to me.

[Daniela · Rating 2 out of 5]

I’m not too much for profanity, and perhaps there’s a tad too much of it in this book. I’m sure it is here for a reason, but it’s just not my cup of tea.
Amusing at times, boring at times, and has bit too many phrases included in the original language - I’m sure the book would be ten pages shorter without them. It does tell you a story though, and it’s not always pretty. The ending seems slightly too sentimental and naive to me. 2/5.

[Tina · Rating 4 out of 5]

4.5

Vojnović zaista poentira s ovom knjigom i odlično oslikava svijest i stanje došljaka u drugu zemlju, kao i druge generacije koja je rođena u toj zemlji, ali nema definiran osjećaj pripadnosti. Sleng i psovke koji se u knjizi koriste itekako su tu i potrebne, ali su me i zamarale, pogotovo u prvoj polovici knjige. Drugi dio bio mi je zabavniji, smješniji, a opet i žalosniji, jer pisac nevjerojatno dobro opisuje naše gastarbajtere, te jad i bijedu zemlje iz koje su otišli, a odlaze i dalje.

[Petra · Rating 4 out of 5]

Odličan urbani klasik, s realističnim opisom čefurske svakodnevice i suptilnim ali moćnim prikazom kompliciranih međuljudskih odnosa. Cijela knjiga se čita jako kinematografski, što mislim da je bila i poanta. Prava moderna tragikomedija.

[Maria · Rating 3 out of 5]

very sad book. don't know who decided that it's a funny one, it just doesn't give any hope :(

[Lukáš Palán · Rating 4 out of 5]

Proč na tebe každej sere je o čefurech (přistěhovalci z bývalý Jugošky) v Ljublani, což je hlavní město Slovenska. Neplést si to se Slovinskem, jak bývá zvykem. Tam se nastěhovalo docela dost jugošáků po slavné válce v devadesátkách, kdy se Chorvati a Srbové hádali, kdo bude mít víc pláží a stánků s Algidou.

Příběh tak sleduje ghetto nejznámějšího čefurskýho sídliště v Ljublani (hlavní město Slovinska, neplést si se Slovenskem) Fučin, kde se poflakují čtyři mladí hajzlové, kteří umí jen hulit, chodit na prolézačky a bičovat vo životě jako Eminem, protože každej jugoslávec je tak trochu hip-hop. To vše podává Vojnovic z pohledu baskeťáka Marka, kterej je ze všech těch smardů takovej střední level, takže mu člověk i trochu fandí, i když upřímně by zasloužil na solar snad každej den. Držkovat před panelákem v teplákách, blejt v autobuse, pouštět nahlas magič v autě a odmlouvat fotrovi – to už mi teď ve třiceti zní jako pádný důvody pro trest smrti. Záhadným způsobem se hrdinův otec ani jednou neurve z řetězu, což je trochu s podivem, protože jsem měl za to, že všichni jugoslávci zavraždí za život tak 8 lidí. I přesto se v knize ale děje dost na to, aby kniha rázně šlapala dopředu a dojela do katarze, která je vlastně stejně smutná jako samotnej příběh.

Vojnovic navíc získává plusové body za některé dobré přirovnání (byl jsem nasranej jako nočník po ránu) a celkově za styl, jakým dokázal imitovat vypatlané mozky puberťáků. Výborná sonda do života menšiny, která zůstává hnít na sídlišti bez kořenů a bez země.

[Matic Sket · Rating 4 out of 5]

Zgodba o mladem fantu, perspektivnem sportniku. Ki v druzbi treh prijateljev premaguje tezave ki jih vsakodnevno servira zivljenje na pladenj vsakega posameznika. Od strani pa mu stojita starsa. Skromna in razumevajoca mati in oce, sportni navdusenec, ki mu na koncu z enosmerno karto za vlak v tujino pomaga do prestopa med odrasle.

Zgodba o enem zabitem bosancu, wanna be basketasu. Ki v druzbi treh papakov dela pizdarije in tako povzroca tezave ki so drugim ljudem servirane na paldenj. Tu sta tudi njegova starsa, dva seljaka. Mati, ki ob nedeljah lapa in pizdi na fotra in foter, rakijas, ki ga na koncu stera u picko materno in poslje v Bosno da muze kravu.

[Mario · Rating 5 out of 5]

Duhovit roman z zanimivimi liki poln zabavnih dovtipov. Potreboval sem nekaj poglavij, da sem se navadil na fužinščino. Kljub temu da sem odraščal v podobnem okolju, pri nas govor ni bil tako izrazito namešan. Sem se pa zaradi tega laže vživel v like iz zgodbe. Zdaj grem pa pogledat, kdo je zmagal tisto tekmo med Arsenalom in Barcelono.

[Geisha · Rating 5 out of 5]

4.5 ⭐️

"Če bi lahko še enkrat vse od začetka, bi še enkrat naredil vse isto. Bil sem sto posto siguran. Za vse. Nobenih napak. Ker kaj bi pa lahko spremenil? Vse sem naredil najbolje što znam. Jebiga, bolje ne mogu. Takšnega sta me Radovan in Ranka naredila. Čiji sam, još sam i dobar, bi rekel Dragiša. Res bi lahko bilo še stokrat slabše." -Marko Đorđić

[Tazitazitazi · Rating 4 out of 5]

Brutalno iskren prikaz sto znaci biti useljenik (a istovremeno i balkanac). S notom simpatije, ali bez patetike.
Ne preporucam ljudima osjetljivim na psovke.

[Vladimir Ruf · Rating 4 out of 5]

Brutalno. :)

[Daniel Evrosimoski · Rating 3 out of 5]

"Чефури марш" или "Чефури надвор" (романот колку што знам не е преведен на македонски, па ова се мои слободни преводи) е современ роман за младите луѓе кои го бараат својот идентитет растејќи во нова држава, или подобро кажано - растејќи надвор од една стара држава.

Приказната е мала, интимна и не е најдобро структуирана, но низ неа може да се види како писателот го бруси својот стил кој подоцна ќе блесне во неговите следни романи ("Југославија, моја дежела"; "Смоква"; "Ѓорѓиќ се враќа"). Во книгата е присутен препознатливиот уличен, циничен и брутален речник на Војновиќ, но во многу посирова форма. Според мене, во подоцнежните книги тоа негово жестоко пишување станува порафинирано и поефектно. Сепак во оваа книга ги има тие карактеристични истурања на неговите внатрешни фрустрации. Бунтовност на младиот човек

Најфолемата вредност на романот е што претставува една енциклопедија на балканската малограѓанштина. Работите што просечниот човек од овие простори ги чувствува, мисли, разговара... Роман во кој, тој што внимателно чита може да најде цел попис од навиките, предрасудите, митовите и заблудите со кои живее цела една генерација на овие простори.

"Чефури, марш" - Горан Војновиќ - 6/10

Приказна: 5/10
Ликови: 6/10
Заплет: 5/10
Конфликт: 6/10
Тема: 6/10
Динамика: 7/10
Стил: 7/10

Превод на босански: 9/10

[Strasna Mera · Rating 4 out of 5]

Jedna dinamična knjiga koja zbog svog stila i izraza može da se shvati vrlo olako i površno, iako je daleko od toga.
Pratimo par ključnih dana u životu jednog srednjoškolca iz ljubljanskog predgrađa, koji pri tom nije poreklom Slovenac, te to doživljava kao teret koji mu ne dozvoljava da se asimiluje. Roditeljska očekivanja koje junak ne želi da izneveri, par sopstvenih grešaka i ekipa drugara koji svemu dolivaju ulje na vatru, pokreću radnju. Događaji se ređaju stihijski pa me je u neku ruku podsetila na Trejnspoting (iako nema nikakve veze sa njim) ili možda na Pišonju u Žugu. Glavni lik je odlično motivisan i psihološki oslikan u svoj svojoj pogubljenosti.
Mislim da bi ovo knjiga mogla biti odlična šamarčina ako bi se čitala dok smo u istom uzrastu kao i njeni junaci. Definitivno ću je čuvati za moga sina.

[Filip Olšovský · Rating 5 out of 5]

Na vyše dvesto stranách sa to ani nesnaží rozprávať nejaký príbeh, a aj tak je to neskutočne chytľavé čítanie. Vojnović síce neobjavuje nič nové, keď cynickým jazykom tínedžera opisuje otravný svet okolo seba, no robí to tak dokonale, že všetky tie prirovnania k Salingerovi neznejú až tak nemiestne. Vyberá si možno najjednoduchšiu cestu, akou opísať svoje rodné sídlisko, no v rámci žánru to robí ako skúsený spisovateľ. V párstranových kapitolách dokáže vykresliť postavy a situácie, ktoré niekoľkokrát vedú až k hlasnému výbuchu smiechu. Osviežujúca zmena pre fanúšikov Balkánu, v ktorej je vojna len úplne okrajovým prvkom v živote čefurského pubertiaka, ktorého viac než všetky etnické problémy zaujíma finále Ligy majstrov.

[Karlo · Rating 5 out of 5]

(Ovaj osvrt je bio napisan u sklopu zadatka na fakultetu)

Nema što nije lagano kod ovog romana. Tako sam razmišljao kada sam tek počeo čitati, usred čitanja i neposredno nakon dovršenja čitanja Vojnovićevog djela. Lagana knjiga, lagani humor, lako shvatljiva poruka pa onda posljedično – i lagana ocjena. Nisam se previše zamarao problemom nedostatka identiteta Bosanaca, Hrvata ili Srba u Sloveniji, niti ga preozbiljno shvaćao. Štoviše, na većinu opisanih stereotipa bih pomislio „Ah, tipični Slovenci“ ili „Eh, što bi drugo Bosanac.“ Poprilično hrvatsko od mene.
Kraj knjige, odnosno Markov odlazak u Bosnu i pomisao na to kako mu je draže biti Bosanac u Sloveniji nego Slovenac u Bosni, me ipak natjerao da se nakratko svjesno pozabavim tom idejom. No tek kad sam pročitao „Zašto je najebao Goran V.?“ autora Borisa Dežulovića sam stvarno povezao roman sa stvarnosti. Zapravo, istinitije bi bilo da me na to natjerala činjenica da su slovenski policajci podigli optužnicu protiv Gorana Vojnovića na temelju vrijeđanja policije opisanog u Čefuri raus! te time dokazali da Marko Đorđić stvarno nije uvijek kriv kada mu se put susretne s vlastima. Prošlo je neko vrijeme od kada sam pročitao i taj kratki uradak i već mi je u glavi ostao zapamćen kao zanimljiva anegdota više nego išta drugo.
Upalio sam računalo i otišao na internet stranicu goodreads.com gdje evidentiram pročitane knjige. Svaki unos se može dokumentirati pod nekom kategorijom. Ironično, ja kategoriziram pročitana djela po nacionalnostima autora. Tada sam shvatio koliko sam olako shvaćao ovaj roman. Vojnović je Slovenac, zar ne? Rođen je u Ljubljani, bez obzira na nacionalnost svojih roditelja. Ali zar nije isti slučaj i s Markom? Što je on? Bih li ga smatrao Bosancem da su mu roditelji iz Slovenije, a on rođen u Visokom? Ne znam; to je ono što me uplašilo. Na kraju krajeva, je li uopće važno je li on Bosanac, Slovenac ili Rusin? Naravno da je! U suprotnom bih morao promijeniti sve postavljene kategorije na svojem profilu na goodreads.com kako bih se prilagodio jednom autoru, a to je jednostavno nedopustivo. Zato sam ga zabilježio pod slovenske autore i odlučio da je tako pravilno. Zanimljivo je primijetiti da je samo jedna osoba ovaj roman kategorizirala pod „bosnian“. Mora da je iz Bosne.
Unatoč ovom mom okolišanju oko problema identiteta, stvarno suosjećam s glavnim likom. Naći sebe u adolescentnim godinama nije lako i bez dodatnog hendikepa. Naravno, ja ne bih nikad (pr)osuđivao osobu po njegovom podrijetlu i korijenima. Ipak sam ja Hrvat.

[Johann · Rating 3 out of 5]

Eine sehr interessante Lebensgeschichte eines Jugendlichen, der in der Spätpubertät ist. Anhand der einzelnen Abschnitte wird gut nachvollziehbar erzählt, wie es den Migrantenkindern in der Siedlung von Fuszine, nahe Laibach, so den ganzen Tag mitten unter anderen zugewanderten Balkanjungs so ergeht. Der im Gegensatz zu Vojonovic's Roman "Unter dem Feigenbaum" einfache Schreibstil kommt mir sehr entgegen. Allerdings ist dieser Roman aus heutiger Sicht ein wenig zu vulgär. Daher nur drei Sterne!

[ღ Заоми ღ · Rating 3 out of 5]

Mam szczerze mówiąc mieszane odczucia. Z jednej strony niektóre rozdziały czytało się z zapartym tchem, bez możliwości oderwania wzroku. Z drugiej mamy opowiadania o niczym, a sam koniec książki mnie wymęczył. Przeczytać warto, ale raz i więcej do niej pewnie nie wrócę.
Tutaj też zwrócić trzeba uwagę na wulgaryzmy, było ich za dużo i w pewnym momencie nie robiły już na mnie wrażenia.
Książkę długo się czyta, co jest na minus.

[Mircea Laslo · Rating 3 out of 5]

... sau de ce România e și ea un stat balcanic. Pentru fanii romanului 69 al lui Ionuț Chiva, ai curentului mizerabilist în poezie și a Morții domnului Lăzărescu. O carte foarte bine concepută, fluidă, limpede, căreia îi reușește o notă de universalitate pe care nu prea am simțit-o în alte exemple de literatură care apelează la același tip de limbaj.

[Sandor · Rating 4 out of 5]

il bello di leggere scrittori giovani è leggere qualcuno che a volte riesce a esprimersi solo giocando con la lingua.
(E alla fine ci sentiam tutti cefuri di Fuzine, da qualsiasi periferia del mondo possiamo mai venire).