Ako je Yugoslav bio vrsta posmrtne molitve za Jugoslaviju onda je Bazen eho nekih boljih vremena i znak dekadencije koja krasi društva na umoru. U njemu je naratorka jedna od plivačica u bazenu koja, dok pliva, razmišlja i pripoveda sudbine svojih sakupača u plavetnilu veštačke vode. Upravo je ta artificijelnost ono što ovaj roman čini jedinstvenim i erotičnim u isti mah.
Ana Vučković (udato Denčić) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu. Objavila je nekoliko knjiga: "Epoha lipsa juče" (2003), "Lust 'n' Dust" (2004), "Plišani soliter" (2007), "Surfing Serbia" (2012), "Yugoslav" (2019). Novinarka je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja Siti Magazina (City Magazine).
Što sam stariji sve više i više cijenim jednu osobinu kod ljudi, a to je vedrina. Vedrina je, kad malo bolje razmislite, izuzetno rijetka pojava i moram priznati da ni mene ne krasi onoliko koliko bih htio. Ali zato, kad naletim na nju, osjetim se ko da me je sunce ogrijalo. U našoj književnosti imaju dvije autorke iz čijih redova vedrina naprosto izbija, a to su Lamija Begagić i Ana Vučković. O Lamiji sam ovdje već nekad ranije pisao, o Ani nisam nikako i drago mi je što ću tu grešku konačno da ispravim jer volim njenu prozu kao malo šta drugo.
"Bazen" je kratka knjiga, nema ni stotinak strana, i mogao sam i ranije da je pročitam, ali sam je namjerno čuvao za odmor i sad mi je drago što sam baš tako uradio, ovo je knjiga koju treba čitati na Jadranu. Počinje kao "Plivači" Džuli Ocuke, ali se u jednoj tački razilaze: tamo gdje Ocuka bira da se fokusira na samo jednu sudbinu Ana pravi mozaik svih redovnih plivača i njihovih zamišljenih ili stvarnih života.
Vedro je, lijepo, puno života i neke samo njoj svojstvene nježnosti. Na kraju - iako mnogima nije, ali meni jeste naročito bitno - prebogato je jugoslovenskim pop-kulturnim referencama. Jugoslavija živi kroz knjige Ane Vučković, a to, drugovi i drugarice, nije mali poduhvat.
Ovaj prikaz započinjem na prvom času vožnje. Znam, nisam blagovremeno počeo, ali bolje ikad nego nikad. Dolazeći do auto-škole prošao sam blizu Ulice Sare Bernar, koja se spominje u knjizi, kao ulice kojom se dolazi do Sremčice. Istina je malko drukčija: Sara Bernar je dobila svoju ulicu ne na putu do Sremčice, već u samoj Sremčici*, odnosno, njenom delu koji se zove Gorica.
Ovo je potpuno nevažno za knjigu i ne čini je ni boljom ni gorom, ali mi je bilo simpatično jer pokazuje kako obilje detalja na neočekivan način može da se zalepi za čitaoca. A proza Ane Vučković je, znam još to od Yugoslava, upravo takva: ona vrvi od upečatljivih, čulnih, pa i (jugo)nostalgičnih slika, koje odišu koliko melanholijom toliko i veselošću.
Bazen je više zbirka proze, nego roman, a još više usputna književna vežba osobe izuzetnog talenta i izuzetne percepcije. Ana Vučković pokazuje kako priča može da se pronađe i u nečijem obliku uha ili kako papuče raznose pesak na letovanju. Usput, u asocijativnoj raspršenosti, predočava čitav katalog (pop)kulturnih referenci, koje podupiru onaj duh koji želi da Bazenom obuhvati.
Ovo je bilo prijatno čitanje, na momente odlično, ali u zbiru ne onoliko podsticajno koliko je moglo da bude, a gotovo sam pa siguran da nam budućnost donosi od Ane nešto veliko i važno.
*Sremčica se, po mojoj evidenciji, u srpskoj književnosti spominje još i u Unutrašnjem moru Danice Vukićević i Ostacima dana Igora Marojevića. I u jednom predgovoru za U potpaljublju Arsenijevića. Zanimljivo društvo.
Nije ne oduševila koliko sam mislila, pojedine ličnosti (ne likovi, baš ličnosti, takav osjećaj sam imala) su me kupile, neke su mi više bile nejasne šta rade tu, a neke čak i tužnjikave, kao zapravo i ljudi uopšte! Ipak, 3⭐️ ovaj put!
Božanstvena knjiga. Priželjkujem da se jednoga dana snimi film prema njoj. Nemam nameru da spojlujem, od ovakvog sjajnog književnog dela, nema nikakve šanse da bude ništa manje nego vrhunski umetnički film. Dopadaju mi se emocije, priče, socijalno psihološki momenat. Bukvalno sve. Na samo 90 strana, prikazan je i opisan ceo jedan svet. Vanvremenska književnost. Ocenila sam peticom na goodreads, jer nije bilo mogućnosti da se da ocena 10, ili 100.
По Анином сведочењу, ако сам добро схватио, ова књижица је написана на маргинама списатељкиног рада. Између нека два ”велика” писања док је мислила да ништа неће радити. Између рада и домаћинлука у кући. Нешто од те лепршавости и опуштености се јасно препознаје и у самом тексту. Међутим мени се чини да се књизи не чини услуга том усиљеном опуштенцијом и неамбициозношћу зато што ове приче доста озбиљно чепркају по важним животним темама.
У уредничком wrap up-у пише нешто у смислу да је ово ђердан великих прича што ће рећи да је ово издање збирка Аниних текстова који излазе у ВП часопису. Уредник чак помиње и роман.
Ана као приповедач ради емпатично/страсни попис становништва на државном базену који редовно посећује. У сваком од 15 поглавља ми скенирамо, волимо и испраћамо једног од Аниних базенских класића (нису сви текстови баш буквалистички везани за један базен наравно). Маестрално, у њеном маниру, стил меандрира од еротског, маркесовског па до feel good београдска хроника вајба. Огромна већина ликова су сениори. Људи који полако и опуштено троше последње метре својих пливачких трака. Ана их воли као што воли сва слова која клеше на овим страницама. Иако можда није све баш идеално у Анином базену постоји довољно љубави да свако може да исплива дужину која му је суђена и да у томе ужива. Зашто у код Ане у базену нема млађих и људи у пуној снази? Не знам али мислим да би било сјајно да се и ту појавила таква некаква дијалектика.
Уредник је у поменутом осврту сместио ову збирку у некакав носталжи департман, што је вероватно у складу са идеолошком оријентацијом издавачке куће али опет мени се чини да је Анино писање врло усмерено на комуницирање са данашњим људима и њиховим данашњим изазовима. Прошлост која је код Ане најчешће сунчана и пријатна служи као додатни мотор који савременом човеку треба да помогне да отплива своју квоту кад онај први мотор стане (да цитирам имењакињу Николић).
Волео бих да је ово издање било мало веће и да је можда мало интегралније напипало неку ширу демографију. Такође можда би и некакво конкретније повезивање прича у неки заиста роман било страва. Но и овако у њој има правих азурних бисера српске савремене књижевности. Токсични оптимизан у писању уме да буде удављујући али Ана је мајстор и витез продуховљеног умијећа живљења и онај који не може да разлучи разлику између та два живи у паклу.
Ovaj roman je kao omiljeni slatkiš u najlepšem ukrasnom papiru. Posle dugo godina sam prvi put uživala u zbirci priča, jer nikad nisam nailazila na neke koje bi "match my freak". Iz nekog razloga me podseća na "Love death robots", Netflikosvu seriju, možda jer tamo ima priča "Zima Blue". Svi likovi su jako živopisni i uprčatljivi, još dugo ću ih pamtiti. Autorka ima veštinu da vas kroz par stranica veže i zainteresuje za njih. Svaka priča je uobličena i kompaktna.
Soundtrack za ovu knjigu, odmah na prvu: Bokal oseća stvarnost - Vrežinski Bazen