Ova knjiga Gi Debora objavljena je prvi put 1967. godine, a glavni predmet je, kao što i naslov sugeriše, analiza društva koje se nalazi pod jakim naletom tehnološkog razvitka, pa samim tim i neograničenog i neobuzdanog naleta procesa proizvodnje, u čemu Debor i vidi glavni uzrok za pojavu spektakla. Gi Debor je bio kontraverzna figura, pravi ludak sa ulica Pariza i pored ostalog autor prvog grafita na svetu. Jedan od njegovih kasnijih grafita glasi SPAVAŠ ZA SVOGA GAZDU. Debor je pripadao letrističkom i situacionističkom pokretu, glavna borba ljudi okupljenih u ove dve grupe odnosila se na promenu svakodnevog života, i odbijanje životnih situacija koje se nameću spolja. Treba stvarati sopstvene situacija, jedna je od parola Debora i njegovih sledbenika, koji su pored ostalog odrigrali i važnu ulogu u revoluciji iz 1968. Debor je i autor nekoliko filmova, iako je se izrazito zalagao za smrt ove umetnosti, smatrajući je iskrivljenim vidom komunikacije, što je uostalom pokušao da predstavim u svojim filmskim radovima.Na Deborove ideje nastaviće se, takođe kontraverzni Bodrijar.
Knjiga je podeljena na devet poglavlja i napisana je u tezama kojih ima 221. i uglavnom nisu duže od jednog pasusa.
U osnovi Debor se nastavlja na markističku teoriju, polazi od njene osnovne teze prema kojoj je ljudska svest oblikovana (i određenea) materijalnim svetom, u ovom slučaju robom kao i samim procesom proizvodnje. Upravo proces proizvodnje, odnosno višak procesa proizvodnje, koji stvaraju višak i nagomilavanje robe jeste ono iz čega nastaje spektakl. Spektakl takođe predstavlja vrstu proizvoda i to glavnu vrstu društvenog proizvoda koji svoje uporište nalazi u ekonomiji, na kojoj prema Deboru počiva ceo sistem i pod čijom dominacijom se društveni život nalazi. Jedno od glavnih svojstava spektakla jeste delovanje na imaginarnom polju, odnosno proizvodnja slika koje dovode do otuđenja i to ne samo otuđenja čoveka od čoveka, već otuđenja čoveka i od robe koju proizvodi kao i od sistema u kojem se nalazi. Iako donekle radikalna, Deborova teorija vrlo precizno mapira/proriče ono što će danas postati bit društvenog sistema, a što se može opisati baš rečju spektakl.
Evo nekih izvoda iz knjiga :
14. Moderno industrijsko društvo je suštinski, a ne slučajno ili veštački spektakularno. Za spektakl – vidljivi odraz vladajućeg ekonomskog poretka – ciljevi su ništa, razvoj je sve. Spektakl ne teţi ničemu drugom do sebi samom.
15. Kao nezaobilazni pogon za pakovanje svega što se danas proizvodi, kao opšta artikulacija principa na kojima počiva sistem i kao razvijeni ekonomski sektor, koji direktno proizvodi sve veću količinu slika–stvari, spektakl je glavni proizvod današnjeg društva.
17. Prvi stepen u dominaciji ekonomije nad društvenim ţivotom ispoljava se kao očigledna degradacija biti u imati: ljudsko ostvarenje više se ne izjednačava sa onim što neko jeste, već sa onim što ima. U sadašnjem stadijumu, kada društvenim ţivotom potpuno dominira akumulirana ekonomska proizvodnja, dolazi do opšteg pomaka od imati ka izgledati: Sveukupno ―imanje‖ sada mora da obezbedi prestiţ i da postigne krajnji cilj kroz svoj pojavni oblik. U isto vreme, individualna realnost je postala društvena, u smislu da je potpuno zavisna od društvenih sila i oblikovana njima. Individualnoj stvarnosti je dopušteno da se pojavi samo kada zapravo nije stvarna.
18. Kada se stvarni svet preobrazi u pűke slike, pűke slike postaju stvarna bića, koja efikasno podstiču hipnotičko ponašanje. Pošto je zadatak spektakla da nam putem različitih, specijalizovanih oblika posredovanja pokazuje svet koji više ne moţe biti direktno doţivljen, on neminovno, na prostoru kojim je nekada vladao dodir, daje prednost pogledu: najapstraktnije i najnepouzdanije čulo najbolje se prilagoĎava opštoj apstraktnosti sadašnjeg društva. Ali, spektakl nisu samo slike, niti samo slike i ton. To je sve što izmiče čovekovoj aktivnosti, sve što ometa i zavarava njegovu sposobnost preispitivanja i korekcije. To je suprotnost dijalogu. Spektakl se regeneriše svuda gde predstavljanje postaje nezavisno.
24. Spektakl je neprestani govor vladajućeg poretka o sâmom sebi, njegov neprekidni monolog samouzdizanja, autoportret tog poretka u fazi njegove potpune dominacije nad svim aspektima ţivota. Fetišistički privid čiste objektivnosti u spektakulranom odnosu prikriva činjenicu da se u stvarnosti radi o odnosima izmeĎu ljudi i izmeĎu klasa: kao da neka druga Priroda, sa svojim neumitnim zakonima, dominira čitavim našim okruţenjem. Ali, spektakl nije neizbeţna posledica tog navodno ―prirodnog‖ tehnološkog razvoja. Naprotiv, društvo spektakla je oblik koji sam bira svoj tehnološki sadrţaj. Ako spektakl, shvaćen u ograničenom smislu ―masovnih medija‖, koji su njegova najpovršnija manifestacija, prodire u društvo u obliku čisto tehničke aparature, treba shvatiti da ta aparatura nikako nije neutralna i da je razvijena u skladu sa unutrašnjom dinamikom sâmog spektakla. Ako društvene potrebe epohe, u kojoj su te tehnologije razvijene, mogu biti zadovoljene samo uz njihovo posredovanje, ako su upravljanje društvom i svi kontakti meĎu ljudima postali potpuno zavisni od tih sredstava za trenutnu komunikaciju, onda je to zato što je ta ―komunikacija‖ suštinski jednostrana. Svi mediji preporučuju se vladarima postojećeg poretka kao sredstvo za 9 sprovoĎenje posebnih oblika upravljanja. Društvena podela izraţena kroz spektakl neraskidivo je vezana za modernu drţavu – taj proizvod društvene podele rada, koji je u isto vreme glavni instrument klasne vladavine i koncentrisani izraz svih društvenih podela.
27. Zahvaljujući uspehu takvog načina proizvodnje, čiji je glavni proizvod samo odvajanje, konkretno iskustvo, koje je u ranijim društvima bilo vezano za ljudski rad, zamenjuje se, makar duţ ivica sistema, izjednačavanjem ţivota sa neradnim vremenom, sa neaktivnošću. Ali, takva neaktivnost ni u čemu nije osloboĎena od proizvodne aktivnosti: ona je i dalje potpuno zavisna od nje, kao nelagodno i opčinjeno pokoravanje zahtevima i posledicama proizvodnog sistema. Sâmo to stanje jeste jedna od posledica sistema. Nema slobode izvan ţive aktivnosti; spektakl zato poništava svaku aktivnost, pošto je sva stvarna aktivnost prisilno stavljena u funkciju globalne izgradnje spektakla. Na taj način, ono što se naziva ―osloboĎenjem od rada‖, slobodno vreme, nije ni osloboĎenje od rada, niti osloboĎenje od sveta oblikovanog tim radom. Nijedna aktivnost koju je rad oteo ne moţe biti ponovo osvojena ako ostajemo podreĎeni proizvodima tog rada
47. Stalno opadanje upotrebne vrednosti, koje je oduvek pratilo kapitalističku ekonomiju, dovelo je do pojave novog oblika siromaštva u okviru pojačanog preţivljavanja. To siromaštvo postoji uporedo sa starim oblikom siromaštva, koji još istrajava i koji se ogleda u činjenici da je ogromna većina ljudi primorana da prihvati ulogu najamnih radnika, u neprestanoj potrazi za ciljevima koje im nameće sistem i da svako od njih zna da tome mora da se potčini ili da umre. Stvarnost te ucene – činjenice da čak i u najsvedenijim oblicima (hrana, sklonište) upotrebna vrednost ima sopstvenu egzistenciju samo u okviru iluzije obilja povećanog preţivljavanja – objašnjava opšti pristanak na iluziju modernog oblika robne potrošnje. Stvarni potrošač postaje potrošač iluzija. Roba je materijalizovana iluzija, a spektakl njen opšti izraz.
49. Spektakl je naličje novca. Spektakl je i sâm apstraktni, opšti ekvivalent za sve vrste roba. Ali, dok je novac dominirao društvom kao izraz opšte ekvivalencije i sredstvo za razmenu različitih dobara čije se namene ne mogu porediti, spektakl se javlja kao moderna dopuna novca: izraz sveta robe kao celine, koji sluţi kao opšti ekvivalent za sve što taj svet moţe da bude i što moţe da postigne. Spektakl je novac koji moţe samo da se gleda, jer je u njemu sva upotrebna vrednost već razmenjena za totalitet apstraktnih predstava. Spektakl nije samo sluga laţne korisnosti, već je i sam laţna upotreba ţivota.
Itd, itd.