Ilustracija: Aleksandra Žiljka ne treba posebno predstavljati, jer tko ga ne zna – ne zna ga. :) Šalu na stranu, ova distorzirana obrada stare naslovnice vrlo je upečatljiva i sviđa mi se što se niz zbirki/ilustracija o Zagrebu nadovezuje.
Priče: Ariana Dobrostal – Ubojstvo na Mirogoju Uf, kako mi se svidjela ideja ove priče! Iz svakog pokojnika koji se položi u zemlju niče drvo/grm čija su svojstva preslika njegovog karaktera. Sjajno! I prijašnja Arianina priča imala je zanimljiv POV, atmosferu i poantu. Ovdje je išla na malo prizemnije rješenje, da se tako izrazim, ali svejedno efektno. Osobno bih volio da se odvažila i otišla u nekom drugom smjeru. No jedno su želje čitatelja, a drugo interesi autora. U svakom slučaju, zanima me što će Ariana prirediti sljedeće.
Srebrenka Peregrin – Volim te 3000... i četiri dana Od Srebrenke smo naviknuti dobivati bajkovite svjetove, erotsku fantastiku i sve u svemu izvrsne priče. Tako je i ovaj put, ali u malo... normalnijoj varijanti (koliko je to moguće s obzirom na to što je protagonistkinja proživjela). Njezini problemi su nesvakidašnji i izgleda da se rješenje ne nazire, barem ne na način kako je ona zamislila. Kraj bi za neke mogao biti prejednostavan (deus ex machina), ali najvažnije stvari u životu su najčešće i najjednostavnije. Što ne znači da su lagane. ;)
Tamara Tudović – Na odlasku S Tamarinom prozom upoznao sam se preko zbirke Trans koja je objavljena pod uredničkom palicom Zorana Krušvara. Tamo su prevladavale vrlo zgodne minijature koje su me oduševile, a ovdje nam Tamara pak donosi kratku priču o odnosima. Volio bih reći o međuljudskim odnosima, ali iako je i o tomu riječ, priča ipak govori o nečemu drugome. Da, ljudi su u pitanju (likovi su sjajno ocrtani), i da odnosi također, ali ponajviše je riječ o prirodi stvari. Nadam se da će Tamara nastaviti brusiti zanat i objavljivati jer baš guštam u njezinim pričama.
Tilija Rujan – Baba mačkara A kad sam već spomenuo prirodu stvari, onda bih se njome nadovezao i na ovu slatku i kratku Tilijinu priču. Slatku, zato što u njoj ima više mačaka nego kartica teksta. Kratku, zato što je doista kratka, na rubu minijature, ali napisana vrlo rahlo i pametno. Tilija je koristila preskoke u radnji i moderne epistolarne tehnike kako bi prikazala širinu, odnosno veličinu svijeta. Ono što mi je još zanimljivo jest da je odlučila odvesti priču kontra današnjih društvenih svjetonazora i vratiti se korijenima. Za svaku pohvalu!
Ed Barol – Život u kalupu Barol nas opet uvlači u svoj prepoznatljivi podžanr, ali zakamufliran u blještavi celofan. I premda nema crvene i plave pilule, izbor postoji. Živjeti unutar ili izvan kalupa, pitanje je sad? Ili je bilo postavljeno već davno? Kako stvari stoje, postavljat će se i u budućnosti. I još nešto: ovo bih volio čitati kao roman.
Alen Lisek – Bio sam Tomo Palikuća Od blurba priče pa do samoga kraja, ovo je trebala biti krkanska zabava. Ali... laži! Mućke, đubretarske laži! :) Alen se odlučio na jednu dobitnu kombinaciju emocija koja meni uvijek funkcionira, a to je: humor s preokretom u kojem je servirana poanta (najčešće u pratnji gubitka). O kakvom je gubitku riječ, neću Vam reći, ali da je priča odradila svoje, jest. Alene, ako čitaš ovo, nadam se da čuješ pljesak.
Zoran Krušvar – Signali u noći Zoran Krušvar na prvu se doima kao drag čovjek. Ono, simpatičan, zdrav smisao za humor, pristojan, uvijek sjajne biografije (i uvijek drukčije), ali... ali. U pričama će vas uvući s maldane prvom rečenicom, provući kroz kameniti mlin, pa ispod kovačkog čekića, zatim će vas prožvakati, ispljunuti, emocionalno razderati, malo skakati po vama, šutnuti par puta (neovisno u koji dio tijela) i s osmijehom na licu pitati: “E, buraz, kakva ti je bila priča?” (pun intended :)) Eto. Toliko dobra. Ðubre jedno.
Hrvoje Peradin – Kapara Zgodna minijatura koja se igra idejom prostora-vremena, spretno zaobilazeći konkretnu radnju. Doduše, ne znam je li mi ikad bilo zabavnije razgledavati stan. :)
Zoran Vlahović – Posljednja fontana Ako me sjećanje dobro služi, prvi put čitam nešto Zoranovo. A koliko ga poznajem po susretima na konovima očekivao sam hard SF s određenom dozom humora, ali i uprezanjem moždanih vijuga. To sam i dobio. S prstohvatom starinskog šmeka.
Filip Grgečić – Posljednja zagrebačka priča Filip ovoga puta donosi SF smješten u poznate lokacije, ali vremenski u dalekoj budućnosti. Bilo je zgodno prolaziti kroz Zagreb njegove mašte, "slušati" naglaske likova tijekom čitanja, pitati se u kojem smjeru će otići priča. Štoviše, Filip kroz priču provlači određene literarne teme od kojih je najupečatljivija ujedno i ona koju susrećem u posljednje vrijeme i u drugim medijima (posebice u video igrama: GOW i TLOU recimo), a to je začarani krug nasilja. Hoće li ga junak priče uspjeti prekinuti, saznajte sami. :)
Romana Jadrijević – Isigude Prva rečenica ove priče prava je navlakuša i mala majstorija za sebe (kao i cijeli paragraf :)). Iako je riječ o minijaturi, priča je slojevita i vješto isanjana. Namjerno koristim tu riječ, jer Romanina proza jest sanjanje na papiru. Možda (kao i kod snova) neke stvari djeluju na prvu nepovezano, uranjate u predivne slike, lebdite kroz prostor i vrijeme... ali onda ipak sve sjedne na mjesto. Samo što se poslije čitanja Isiguda, sjećate što ste sanjali.