Sylvette est engagée comme femme de ménage à l'hospice de Saint-Maurice sur Moselle. En raison du manque de moyens et de la pénurie de personnel, elle est bientôt nommée monitrice de l'orphelinat. Mais elle ne supporte pas les enfants, et lors d'une promenade en forêt le petit Jo͏ël, trisomique de six ans, échappe à sa surveillance.
Pierre Pelot, pseudonym of Pierre Grosdemange, also known as Pierre Suragne and Pierre Carbonari, is a French writer. He is very productive, and has written over 200 titles, mostly science fiction, but also fantasy, westerns, tales about prehistory, crime thrillers and adventure novels.
Qué final horrible: lo vi venir, lo quise esquivar, pero me lo terminé chocando de costado, justo a la altura de las costillas. La premisa, el dibujo, el coloreado, la ambientación y todo el resto preciosos, eso sí.
Un roman d’un intérêt extrêmement limité, dont l’excès et la puérilité donnent l’impression qu’il a été écrit par un enfant. Des passages répétitifs et interminables, rendant la lecture fastidieuse. En somme, une véritable perte de temps
I taj detalj mi je genijalan! I dalje se ne zajebavam.
Čovekova sranja i "sranja" su dostupna svima, jer nema bravice za zaključavanje, što na kraju stripa dobijamo. Mislim na bravicu, sranja su uvek sveprisutna. Samo su sad kobajagi "pod ključem". Tako mi deluju stvari na lokalu svuda u svetu - sve je mnogo vidljivije i teže za prikriti, ali to ljude ne sprečava da pokušavaju ili da se prave "slepi kod očiju" (tako se kaže u kraju u kom sam odrasla 😆) čak i kada je sve "na izvolte". Svi sve znaju i svi o svemu ćute.
Kako ne umem da se obuzdam u spojlovanju i screenshotovima, a ovaj strip ima svega 79 strana, neću da pišem ni o kakvim detaljima. Reći ću samo da je strip vrlo lepo zaokružena celina i da ja tu ne bih ništa dodavala, niti oduzimala, iako bih s druge strane volela da je strip duži, jer bih više uživala, pre svega u crtežu.
Gotovo svi u stripu su nacrtani kao karikature, jer zapravo i jesu ljudske karikature koje vodi neki interes, čiji su članci u blatu, a ruke uprljane - nečije novcem, nečije politikom, nečije malverzacijama, nečije strahom, a nečije krvlju. A neki prosto nisu mnogo bistri.
Dodaću samo još da mi je završnica stripa izuzetno efektna i da sam očekivala neki prasak, ali možda ne baš onoliki.
P.S. Moram još da okačim ovaj raspali Renault 4. Jbg, spuca me nostalgija. Na tim kolima me ćale učio da vozim.
Baru sa disegnare e sa colorare come pochi. Lo dimostra ancora una volta. Le anatomie e le fisionomie di Baru sono sue: si riconoscono subito, prima di essere belle e funzionali. Così come si riconoscono i suoi edifici e i suoi veicoli, precisi al limite del fotografico. La storia è veloce, veloce in maniera aggressiva, cattiva, sgradevole. Forse l'unico problema è che sembra svilupparsi con troppa fretta (come se avesse urgenza di correre via, al pari di alcuni dei suoi personaggi). Finisce anche troppo presto. Però Baru vale sempre la pena leggerlo.
Lecture qui date de l'époque de la sortie du livre, certainement emprunté à la médiathèque. Je garde un très bon souvenir de cette œuvre noire dans la grande tradition des polars sociaux. Se lit d'une traite, la mort dans l'âme et tordu de rire en même temps. Mise en scène « coloré » de deux paumés soupçonnés d'avoir enlevé un enfant trisomique, soit autant d'éléments qui nécessitaient un traitement subtil et délicat. Un défi relevé haut la main par Baru peintre admirable de la désespérance humaine.
Strip koji se cita za pola sata a u kome ima materijala za mnogo vise. Ja volim Barua ako je sudeci po autoputu sunca i kitaja bluzu, ovde je prica znatno kraca i malo vise nabacana ali je poruka direktna. Pjer je izbacio iz sebe negativnu energiju oformljenu trulim sistemom vrednosti (roman nisam citao), a Baru je sve to na svojstven nacin preneo kroz strip.
Me ha sorprendido que fuera una historia tan trágica. Muy directa y sin contemplaciones. Se me ha hecho raro leerla porque no estoy acostumbrada a las imágenes si no a las letras, pero ha estado bien la experiencia.
Strip odiše crnohumornim tretiranjem nasilja i smrti kao narativnog sredstva i jako me je podsetio na radove braće Koen, prema kojima gajim sukobljena osećanja. Fizionomije su grube i karikaturalne i odgovaraju karakterima, a okolni predmeti i ambijenti neobično precizni. Dijalog, odnosno prevod, je vrhunski.