Visoke trave

by Zoran Žmirić

Dva klinca, košarkaško igralište, svađa oko toga je li bila trica – tako 1985. započinje Robertovo i Goranovo prijateljstvo, jedno od onih cjeloživotnih, baždareno da preživi mnoga razdvajanja i razlike. Nisu ih rastavile ni prve ljubavi, ni različite škole, ni to što je jedan od njih dvojice s treninga bježao u ciganske čerge, ni vojni rok, ni prvi višestranački izbori koji su jednome bili u travnju, drugome u aprilu. A onda su došle mračne devedesete. U visoke trave zarasle su spaljene kuće, linije ratišta, srušeni mostovi, nedužne uspomene i svijetla budućnost na koju ni jedan ni drugi na zgarištu bivšeg života više nisu mogli računati. Putevi će im se ponovno spojiti u Newbridgeu u Republici Irskoj, gdje su visoke trave naizgled zelenije, ali i tamo će ih sustići niz neočekivanih obrata i kušnji – od zavodljivog ciganskog svijeta irskih travellersa, preko lakog ali prljavog novca, seksa koji ima svoju cijenu, do pljački i kriminala koji bi ih mogli ili jednom zauvijek razdvojiti ili spojiti na pravoj strani života.

Hoće li njih dvojica prijeći taj most ili će se opet naći ispred ruševina onoga koji su jednom spalili? Hoće li u njihovu okorjelom prijateljstvu prevladati sve teme koje ih povezuju ili ona jedna oko koje se nikad neće moći složiti?

Visoke trave Zorana Žmirića oda su prijateljstvima koja bi trebala trajati zauvijek, knjiga o generaciji kojoj su snovi nasilno ukradeni, ali ih nikad nije prestala spašavati, pa i danas ponegdje zažive u kolektivnoj memoriji, na nekim novim košarkaškim igralištima na kojima novi klinci započinju svoje romane koje će im život ispisati.

427 pages, Paperback

Published October 19, 2024

About the author

Zoran Žmirić (Rijeka, March 10, 1969), member of the Croatian Writers' Society and a several times scholar at the Croatian Ministry of Culture.
His works are translated into Slovenian, Ukrainian, Polish, Arabic and Italian.

Prizes and awards:
Award winner "Literary Feather" for the Book of the Year awarded by the Croatian Literary Society - Blockbuster (2010)
Winner of the City of Rijeka annual award for creative work and special achievements in culture (2011).
Winner of the super short story contest CeKaPe (2013)
Winner of the "Fran Galović" award according to readers' votes for the novel Patient from Room 19 (2019)
Winner of the Annual Award of the City of Rijeka in 2023 for exceptional artistic and literary qualities that enrich the cultural life of Rijeka and spread the name of the city throughout Europe (2023)

Reviews

[Željko Erceg · Rating 4 out of 5]

Uhh, znam da ću navući bijes svih koji podržavaju Zorana, ali ... ali umjesto "Visokih trava" radije ću Zorana i dalje vezivati uz "Blockbuster" i "Pacijenta iz sobe 19", koje su sastavni dio mojih preporuka najboljih hrvatskih djela.

Da se radilo o nekom drugom piscu, ne bih prešao dalje od 50 stranica jer mi je kolilčina minucioznih opisa svakog pokreta, svakog djelića prostora, svakog udisaja, poredbi, parabola ... "zapinjala noge" pri čitanju.

Mislim da su "Visoke trave" u konačnici platile danak Zoranovom vođenju kreativnih radionica koje se u svijetu pretežno i zasnivaju na potrebi da polaznici što bolje, sa što više usporedbi opišu svaki element, od ulaza u prostoriju pa nadalje.

Naravno da svaki odlomak iz ovog romana može biti primjer svakoj radionici kako se to radi i biti obrađen na pojedinom satu, no kad se sve spojilo - radnja je platila danak rastrzanošću, fragmentima u prostoru i vremenu. Neki su ostavljeni čitatelju da ih sam dopiše u glavi, no pitanje je je li to bila baš dobra odluka. Ni jezik travellera mi nije legao. Naravno da su mi Baretićev trećićanski u 8. povjereniku ili mucanje u Trećoj ruci vrh "drugog jezika", pa i Novakovi međimurski dijalekti u knjigama reference, ali čini mi se da se na tom "travellerskom jeziku" još trebalo raditi.

Ne znam ni sam kako je ocijeniti jer bogatstvo izraza je neupitno, propitivanje ratne krivnje i postupaka uvijek dobrodošlo, ... razmislit ću, a konačni sud donijeti kad budem pisao Timbar i zamijenio ovaj osvrt.

Da ne rušim opću sliku nek budu 3 1/2 zvjezdice, zaokruženo na 4.

[Marijana Ivanovic · Rating 5 out of 5]

Puno toga bi se dalo napisati o novom romanu ovog riječkog autora koji je po meni najbolje što je Žmirić do sada napisao.

Sve ono što mi se u prethodnim romanima svidjelo imaju i Visoke trave, ali ovdje je sam sebe nadmašio.

Ne bih puno o radnji dovoljno je znati kako je ovo priča o jednom neobičnom prijateljstvu.
Goran i Robert se prvi put susreću na košarkaškoj utakmici na kraju osmog razreda.
Obojica su kapetani košarkaške momčadi, izuzetno talentirani sportaši i imaju dijametralno suprotne karaktere.
Njihovi životi postat će neraskidivo vezani u Vrginmostu gdje su obojica provodili ljetne praznike nakon završetka školske godine.
Život će ih razdvajati i spajati od tih prvih dječačkih dana, preko mladenaštva sve do zrelih godina.
Izbori koje su donosili ostaviti će neizbrisive tragove na njima i njihovom odnosu, a posljedice će ih oblikovati kao ljude.

Iako se radnja proteže kroz razdoblje od 1985 g. do 2024 i opisuje događaje iz prošlosti, Domovinskog rata i u neku ruku sadašnjosti, duboko sam zahvalna na stilu kojim je roman pisan. Osobno ne volim knjige u kojima se gotovo docirajući opisuju prošla vremena, bilo prije raspada bivše države, ratnih zbivanja ili ono što mi najteže pada tranzicije kroz koju je Hrvatska prošla nakon rata sve do danas.
Zbog toga sam zahvalna na Žmirićevom talentu koji nenametljivo vodi glavne likove kroz cijeli roman ispreplićući povijesne činjenice s fikcijom bez zauzimanja stava, bez osude, bez opravdavanja i nepotrebnih objašnjenja.

Robert i Goran grade temu romana svojim postupcima, riječima i djelima.
Vrijeme kroz koje prolaze je samo kulisa koja prati i oblikuje njihove karaktere i međusoban odnos ,a oni kao književni likovi postaju živi i trodimenzionalni.
Ljutila sam se, smijala, suosjećala se s njima i jednostavno na kraju ne mogu reći koji mi je od njih dvojice draži.

Radnja ne teče linearno, izmjene poglavlja glatko teku, lako se povezuju događanja iz prošlosti i nadovezuju na sadašnjost.
Dinamičnost koja se s vremena na vrijeme presjeca proznim, gotovo lirskim, opisima me oduševila. Sporedni likovi nose neke svoje priče, svojevrsne minijature koje u trenutku Žmirić stavi u "krupan kadar", filmskim riječnikom rečeno i uspije cijelu ljudsku sudbinu opisati kroz njega.
U potrazi za boljim životom Robert i Goran sreću će potražiti u Irskoj. Robert će se upoznati sa skupinom irskih travellersa, njihovim običajima i načinom života. No želja za brzom zaradom dovesti će obojicu u situaciju u kojoj će im životi biti u opasnosti.
Mogla bi nastaviti u nedogled i sigurno bi vam otkrila dijelove radnje, a to ne želim.
Trave su kao stvorene za veliki ekran i tko zna možda jednog dana zažive na filmskom platnu.
Ako volite Žmirićeve knjige i u ovoj ćete uživati.
No ako imate otpor prema domaćim autorima onda su Visoke trave po meni odličan izbor za početak.

Ps. Poruka svim mojim prijateljima ova knjiga vam je poklon za iduće rođendane, godišnjice, diplome, Božić i tako dalje.

[Miris knjige by Nep · Rating 5 out of 5]

Lipanj 1985., Zagreb, zadnji dan škole

Finalna je košarkaška utakmica za titulu prvaka osnovnih škola grada Zagreba. Osmaši Robert Lončar i Goran Vender igraju tekmu svog života svaki za svoju školu, a rezultat ovisi samo o njima. Goran tricom u zadnjoj sekundi odnosi pobjedu, ali po Robertovom viđenju pogodak nije regularan. Mjesec dana kasnije dva mladića susreću se ponovno u Vrginmostu gdje obojica provode ljetne praznike koji će ih povezati neraskidivim nitima. Njihovo prijateljstvo održat će se sve do početka rata kada će se njihovi životi naći na raskrižju gdje će se na jedan duži period rastati i otići svaki svojim putem.

Visoke trave pričaju nam o prijateljstvu, ljubavi i odlukama, ali prije svega o pomirenju. Pomirenje sa samim sobom, svojim bližnjima i prijateljima, a najviše s vlastitim životom i sudbinom. Pitanje koje se nameće samo po sebi je može li se u tome uspjeti? Autor kao odgovor na ovo pitanje baca svjetlo iz različitih uglova. Kroz sliku uzroka i posljedice, razlomljenu prizmom odluka i postupaka, čitateljima je pružen uvid u samu srž likova.

Žmirićeve knjige često se dožive kao rukavica bačena u lice pa komentari najčešće budu kako ih je djelo “razbilo” i “rastavilo na sastavne dijelove”. Razlog ovakvim komentarima, po mom mišljenju, leži u načinu na koji autor tekstom progovara, a koji je u suštini uvijek napisan nenametljivo, suptilno i bez dociranja dok sve doživljeno čitanjem živi u nama i dolazi iz nas. Sam rukopis kao takav ostaje zauvijek podložan, jedino i realno moguće, nama samima i našoj interpretaciji.

Ako ste čitali Blockbuster sjetit ćete se izuzetnih dijaloga gdje smo se svi naglas smijali. I ovdje ćete se nasmijati s likovima. Ako ste čitali Pacijent iz sobe 19 sjetit ćete se koliko smo svi bili duboko potreseni i emotivno dovedeni do ruba izdržljivosti. I ovdje ćete doživjeti emotivnu destrukciju. Ako ste čitali Snoputnika sjetit ćete se egzotične države Indije gdje smo toliko toga naučili o njoj. I ovdje ćete upoznati predivnu i kulturom bogatu zemlju Irsku. Ako ste čitali Putovanje desnom hemisferom sjetit ćete se gotovo eterične poetičnosti kojom ta knjiga obiluje. I ovdje ćete uživati u predivnim poetskim dijelovima koji naježe i jednostavno mame uzdah. Ako ste čitali Hotel Wartburg pak, sjetit ćete se stila kojim je napisan i vjernog prikaza minulog vremena kroz cijeli roman.

Skoro svi Žmirićevi romani imaju istu premisu i čitatelju donose široku paletu emocija kao i osnovnu temu koja ih objedinjuje baš tim prikazom vremena i ljudi unutar njega.

Tema rata prisutna je i ovdje iako fokus nije na njemu. Ubačen kao usputna stanica, on je samo nešto kroz što likovi prolaze, ali sa snažnom i jasnom porukom onoga što Žmirić i inače zastupa. Ipak, ne bih ovaj roman svrstala u kategoriju antiratnih romana iako ima sve predispozicije. Objasnit ću se.

U Visokim travama miješaju se žanrovi uz svojstvene i poznate nam duhovite dijaloge, lirske sekvence, opise, dubinsku analizu likova kao i povijesne činjenice. Zahvaljujući napetim dijelovima na momente čak dobivamo dojam kako čitamo triler. Poglavlja su precizno navedena s mjestom i s vremenom radnje, vješto se prepliće prošlost i sadašnjost zaokružujući cjelinu unutar okvira priče koja, iako se grana, ni na momenat se ne rasteže i ne zamara.

Kroz cijelo djelo nailazimo na vješto skrivene sitnice pa će oni koji prate rad ovog autora prepoznati neke poveznice s njegovim drugim knjigama, ali i mnoštvo drugih referenci što me se posebno dojmilo. Nešto poput slučajnog susreta s prijateljem s kojim si davno izgubio svaki kontakt i u kratkom stisku ruke vrate se sve situacije koje ste skupa prošli.

Moram napomenuti kako mi je uz glavne aktere, najdraži lik vođa irskih roma koje Irci nazivaju Travellersi. Prošetan kroz love-hate odnos, slojevit, sjajno predočen, Martin Connors iskočio je i nametnuo se kao lik čijem sam se pojavljivanju uvijek razveselila.

Što se citata tiče, nemojte ih vaditi. Shvatit ćete vrlo brzo kako više pišete nego što čitate. Jednostavnije vam je kupiti knjigu i imati je, vjerujte mi jer ovo nije priča koja se čita samo jednom.

No ipak, evo jedan mali djelić atmosfere koji me je očarao:

~ Dok sluša njezin dah i svoj usklađuje s njim, livada gori svud oko njih. S obzora sunce iz jantarnog vrča razlijeva suton. Visoke trave natapaju se u zlatu. Večernji povjetarac ljulja crvene makove glave, a oni kao da odobravaju svu slobodu koju si je dvoje mladih ikad poželjelo, kimaju čaškama jedni prema drugima dok ugoda poput smole klizi naježenom kožom što bridi… ~

Osvrnula bih se na Trave i u kontekstu njihovog mjesta koje zauzimaju u opusu ovog autora. Neki glorificiraju Blockbuster, neki P19, a neki opet neku drugu knjigu, ali moje mišljenje je kako je svako djelo za sebe, ne može se i ne smije uspoređivati ni s jednim prije ni s nekim poslije.

Za sam kraj, priznat ću vam kako bih, kada bi me pitali čije knjige bih mogla čitati do kraja života, bez razmišljanja odgovorila “One koje je napisao Zoran Žmirić”.

[Tiana Ferenčić · Rating 5 out of 5]

Tko o čemu, Zoran Žmirić (ponovno) o ratu. Ili možda ipak ne?

Godina je 1985., posljednji je dan školske godine, igra se košarkaška utakmica, napeto se iščekuje krajnji rezultat. S jedne je strane Robert Lončar, a s druge Goran Vender, dvojica petnaestogodišnjaka koji će uskoro upisati srednju školu i zajedno zaigrati za Cibonu. Tada kreće njihovo prijateljstvo kojemu će uslijediti brojni usponi i padovi, porušeni stvarni i metaforički mostovi, zajedničko odsluživanje vojnoga roka, a zatim i sudjelovanje u Domovinskome ratu u kojemu će, kao u početnome poglavlju romana tijekom košarkaše utakmice, biti na suprotnim stranama. Život ih ponovno spaja 2012. godine u Irskoj, gdje na tepihu pod koji se balkanski samo guraju stvari pokušavaju izgraditi sreću.

U svijetu u kojem nogomet zauzima primat među sportovima, Žmirić je odabrao da će glavni junaci biti košarkaši, a u svoj je književni opus unio zagrebački žargon koji će postupno razviti motiv i problematiku jezika. Iako je ovaj roman dvostruko opsežniji od uobičajenih Žmirićevih romana, čitavo će vas vrijeme tjerati na čitanje i držati u neizvjesnosti. Imat ćete osjećaj kao da gledate neku dobru seriju i jedva čekati ponovno uzimanje knjige u ruke kako biste mogli nastaviti tamo gdje ste stali. Poglavlja završavaju na najnapetijim dijelovima, a za nastavak ponekad morate čekati poglavlje ili dva.

Roman je ovo koji će nas natjerati da se zapitamo što je zapravo moral i koliko je potrebno da se prijeđe granica, da razmislimo o ljudima koji nas okružuju i njihovim boljkama, ali i da se osvrnemo i zahvalimo na prijateljstvima koja traju godinama jer ma koliko sjebani bili imamo osobu koja nam čuva leđa.

Žmirić je, baš kao i njegovi junaci, ovim romanom zabio tricu i dao nam roman koji vrijedi čitati i o kojemu vrijedi govoriti.

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Najnoviji Žmirićev roman o kojem sam, još prije čitanja, čula više negativnih nego pozitivnih dojmova. Ipak me previše zanimao, pa sam ga uzela u knjižnici i pročitala u tri dana, usprkos opsežnosti (450 stranica).
Prvi dojmovi bili su mi jako, jako dobri. Žmirić majstorski razvija priču o dva prijatelja iz mladosti, započevši radnju prologom smještenim u 2012. godinu negdje u Irskoj, pa zatim vraćajući se u 1985. i školsku košarkašku utakmicu u Novom Zagrebu. I tu slijedi priča o Robertu i Goranu, dvojici perspektivnih košarkaša, koji od suparnika postaju najbolji prijatelji, susreću se čak i na služenju vojnog roka u JNA, a onda ih životne (ratne) okolnosti razdvoje na dulje vrijeme. Da će ih rat razdvojiti po nacionalnoj osnovi brzo nam je jasno, već kad jedan od njih dvojice izgovori kako mu se zovu djed i baka. Ipak, Žmirić nije tek trivijalno razvio priču o razdvojenim prijateljima Hrvatu i Srbinu – to će biti samo početni motiv za njihove različite životne sudbine koje će se, više godina kasnije, ponovo spojiti. I neće to biti ono „ko nas, bre, zavadi“ – između Roberta i Gorana puno je toga neizgovorenog i sakrivenog, od ratne prošlosti do trauma koje obojica liječe na autodestruktivan način. Stalno se svađaju, vode teške razgovore, ali ostaju prijatelji, usprkos svim sukobima, i, kako ćemo vidjeti, poprilično različitim karakterima.

„Pomisli kako su tijekom odrastanja uvijek bili približno iste visine i uvijek ga je vidio kao sebi ravnog, a sad mu se činilo kao da je ostao u prošlosti, zapeo u vremenu i nedorastao, bez ikakve šanse da ikad više bude bilo što, osim dobrodušni dječak iz Utrina.“

Kako je radnja odmicala svom kraju, sve sam više imala dojam da je autor zbrzao rasplet, učinio ga neuvjerljivim u odnosu na ostatak romana (koji je zaista jako dobar). Neki dijelovi radnje sa samog kraja ostaju nejasni, i to je u suprotnosti s inače precizno vođenom radnjom gdje, unatoč skakanju u vremenu i prostoru, nijedan detalj ne ostaje neobjašnjen i sve se slaže u savršenu cjelinu. Taj kraj mi je umanjio inače sjajan dojam o ovom romanu. Drugi minus su vrlo detaljni, a često suvišni opisi radnje, pokreta, zbivanja – kao da čitamo knjigu snimanja za film (usput, bilo bi interesantno vidjeti ekranizaciju „Visokih trava“, kad je već roman tako filmično pisan, ali jasno mi je da je to praktički neizvedivo, jer bi dva glavna glumca, na kojima bi bio najveći teret cijelog tog filma, morali biti dvometraši).

Roman donosi i epizodu o tzv. travellerima – irskoj zajednici koja nema status nacionalne manjine, živi nomadskim načinom života, a službeni Irci tretiraju ih kao Cigane (u pogrdnom smislu riječi). Ovo je bez sumnje vrlo interesantan motiv, ali čini se da dočaravanje njihovog specifičnog govora autoru i nije baš najbolje uspjelo (uglavnom se to sastoji u nasumičnom izbacivanju glasova iz riječi). Zanimljivo je da upravo jedan od likova travellera ponavlja Žmirićeve misli iz ranijeg djela, „Putovanje desnom hemisferom“:
„Putovanje ne znači slobodu. Sloboda je ka imaš izbor. Ka moš odučit oš putovat il ne.“

U cjelini, veliki plus za priču i razvoj likova, a minus za pripovjedni stil (previše nepotrebnih opisa) i sam završetak romana. Pri čemu plus ipak preteže pred minusom, tako da je moja preporuka – svakako čitati.

[Fabijan Černeka · Rating 5 out of 5]

Robert i Goran su likovi s kojima se lako sprijateljiti kroz poglavlja koja su sjajno i promišljeno ispisana. I ovog puta, Žmirić je postavio standard u načinu pisanja kroz uvjerljive i nimalo zamorne opise eksterijera i interijera ali i dijaloga čija se tehnika ispisivanja može proučavati kao izvanredan školski primjer izvrsno kreiranog teksta.

Bilo mi je žao završiti roman koji se lako čita i sa svojim skrivenim "Easter eggovima" daje dodatnu vrijednost svakome tko ih primijeti.

Izdanje tvrdih korica, odličnog papira i otiska, na ponos je kućne kolekcije, ali i dokaz poštenog autora koji je djelo, zbog svog opsega i koncepta, mogao komotno izdati u dvije knjige. Kandidat za roman godine.

Omiljeni citat:
- Neka vam kafić potraje koliko i brak.

[Iva · Rating 4 out of 5]

Vrlo zanimljivo i dobro napisano kao da sam gledala film, ali na mjestima vrlo uznemirujuće i šokantno.

[Obožavatelj Knjiga · Rating 3 out of 5]

Knjiga je različita od njegovih prethodnih koje su relativno kratke i to je meni osobno bio veliki problem u knjizi. Autor je odlučio koristiti puno opisivanja koje prečesto nije imalo apsolutno nikakvu svrhu. Imao sam osjećaj kao da je napisana knjiga, pa onda nadodao silne opise da poveća broj stranica.

Radnja sama po sebi nije toliko loša. Ono što je bilo izvrsno opisano i napisano je ratni period u knjizi. Baš se svidjelo da je bilo jako pažljivo napisano, s puno povijesnih činjenica koje su korištene u ovoj fikciji. Posebice je bilo zanimljivo pisanje o Mostaru i njegovom mostu. U tom trenutku sam bio pun nade da će me ova knjiga oduševiti.

Drugi dio knjige autor je na druženju detaljno objasnio i moram priznati da sada jako bolje razumijem ponašanje likova u tom dijelu knjigu jer drugi dio je radikalni zaokret nasuprot prvog dijela. Svakako bih htio istaknuti da me oduševila priča o travellersima i o njima nisam prije znao, a likovi su baš jedinstveni. Ono što i dalje smatram je da u drugom dijelu knjige postoji jedna priča koja je bila na svaki način pretjerana i potpuno nepotrebna.

Ovo je roman o prijateljstvu dvaju prijatelja, koje je kao i život turbulentan, a onda još tu dodajte kaos i uništenje koje rat donosi.

Ovo je zapravo jako dobra knjiga, ali jednostavno stil mi nimalo nije odgovarao i nadam se da će se vratiti provjerenoj formuli. Mnogima se knjiga svidjela, tako da je i dalje preporučujem, a neupitno je zanimljiva za raspravu na čitalačkog klubu.

[Robert Petkovic · Rating 5 out of 5]

Čitajući ga, već sam smišljao što ću sve napisati kao komentar ovog izvrsnog romana; od već poznatog “ispucavanja” jedne mudre rečenice na skoro svakoj petoj strani, izvrsnog korištenja detalja lokacija i svih poslova na kojima je Žmirić radio u zadnjih 20-ak i više godina, od korištenja frendova kao likova, do mog pitanja: “Koliko si romana čekao da ti jedan od likova bude Korto maltezer?”
No, na kraju nemam snage. Životni roman mi je izbio zrak iz pluća, zabivši mi šaku duboko u trbuh, koliko je dobar. Ne samo zato jer se s junacima mogu generacijski poistovjetiti, već zato jer je pun realnosti. One realnosti koja te prati kroz život i tjera te da dišeš punim plućima ili ti istovremeno ne da disati.
Žmirić je svakim romanom sve zreliji i bolji, kao i vino, pa jedva čekam otvoriti neke njegove buduće, punije botilje. Frende, hvala ti što ne prestaješ pisati.

[Mirna D. · Rating 4 out of 5]

Najzrelije Žmirićevo djelo. Zanimljivo napisano uz pomalo neobičan spoj tematika.

[Lucija · Rating 4 out of 5]

Moj prvi susret s autorom, rekla bih da je dojam pozitivan. Općenito mi se priča svidjela i teme (djetinjstvo, nostalgija, nošenje s ratnim traumama i ponajviše prijateljstvo koje ostaje jedina stalna i čvrsta okosnica Goranovog i Robertovog života) koje se provlače radnjom dugom nekoliko desetljeća. Inače volim takve priče, koje prate protagoniste od njihovih mladih dana pa sve do zrelijih godina, a rekla bih da je Žmirić uspješno oslikao portrete dvaju prijatelja potpuno različitih karaktera i životnih puteva koji se isprepleću počevši na zagrebačkim ulicama i završivši u zelenilu irskog krajolika.
U početku su mi često mijenjanje perspektive i kratka poglavlja pomalo otežavali čitanje, ali poslije se uhvati ritam priče koja te ponese, pa onda više i ne primijećuješ ono što ti je smetalo. Ipak, na trenutke tekst podsjeća na scenarij zbog jako detaljnih opisa radnji, pa čak i kretnji likova, ali i okoline u kojoj se nalaze što pomalo opterećuje samu radnju i "tečnost" teksta. Na kraju i ostaje nekakav dojam kao da se odgledao film, što nije nužno loše, ali ipak mi se zbog toga malčice smanjila ukupna ocjena romana.
Ipak, roman je vrijedna posveta jednom vremenu i nepovratno ukradenim mladostima. Smatram da su ovakvi trezveni književni izrazi i svjedočanstva tada mladih sudionika u ratnim i poslijeratnim zbivanjima iznimno važni za buduće čitatelje i za zdravije zacjeljivanje rana. Zbog toga se veselim i budućim djelima iz Žmirićeva opusa.

[Ludamater · Rating 4 out of 5]

Radnja romana jako aktualna, na najbolji način opisuje osjećaje ljudi koji su na bilo koji način sudjelovali u ratu. Neki su se borili zbog ideala, neki iz koristi, na kraju se zapitaš tko će mi vratiti moje vrijeme, za koga i što smo ratovali?

[Ana · Rating 4 out of 5]

Roman mi se na prvu odmah svidio. Sviđa mi se kako je ispričana priča o prijateljstvu Gorana i Roberta, dečkima iz Novog Zagreba, mladim košarkašima pred kojima je svijetla budućnost. Iako znamo da odrastaju sredinom 80-ih u Jugoslaviji, pisac nigdje ne govori o tome tko je čiji, je li netko od njih Srbin ili Hrvat jer to u njihovom prijateljstvu nije ni važno, toga nema, ne postoji. I onda dođu devedesete i stvari se mijenjaju. No, njihovo prijateljstvo ipak nekako opstaje, unatoč traumama i patnji kroz koju prolaze, svaki na svojoj strani. Desetljeće kasnije Robert i Goran su opet zajedno, u Irskoj. Svađaju se, na vidjelo izlaze i traume i posljedice tih prokletih događaja 90-ih.
U prvom dijelu romana Goran mi se kao lik više svidio, a u drugom dijelu mi je draži Robert.
Roman je jako dobar, tema o prijateljstvu i njegovoj snazi mi je odlična. Jedino mi je kraj nekako ubrzan i kao da mi nešto fali. Očekivala sam da će između njih dvojice još neki događaji izaći na vidjelo tako da me kraj iznenadio i mrvicu razočarao. Neke rečenice u opisima ili pripovijedanju su mi nepotrebne.
Unatoč tome, roman vrijedi pročitati i apsolutno preporučujem.

[Sanela Kurtek · Rating 4 out of 5]

“Dok izlazi s parkinga, Robert u retrovizoru vidi Gorana koji u velikom parkirnom prostoru izgleda iznenađujuće sitno. Pomisli kako su tijekom odrastanja uvijek bili približno iste visine i uvijek ga je vidio kao sebi ravnog, a sad mu se činio kao da je ostao u prošlosti, zapeo u vremenu i nedorastao, bez ikakve šanse da ikad više bude bilo što, osim dobrodušni dječak iz Utrina. Roberta obuzme neočekivana sjeta, no onda se sjeti kamo se uputio, sabere se pa, oraspoložen, stisne gas i izjuri na glavnu cestu.”


“Ovo je najvažnija stvar koja nam se dogodila u životu. I dok smo živi, ništa nam se važnije neće dogoditi. Jednog dana će se svakoga od nas pitati što smo u ova vremena odabrali i gdje smo bili.”

[Mladen Krečak · Rating 4 out of 5]

Čitajući prvi dio knjige, bio sam uvjeren da završna ocjena nikako ne može biti manja od 5, no, drugi dio sa radnjom u Irskoj me nije oduševio. Osjećaj je malo čudan, ali kao da se zimi u hladnoj sobi pokušavaš pokriti prekrivačem koji je manji od tebe. Stoga je konačna ocjena 4 zvjezdice, ali i preporuka svakome tko počne o tome razmišljati, da Visoke trave svakako treba i vrijedi pročitati.

[Maja Azic · Rating 5 out of 5]

Još jedna prekrasna knjiga . Riječ je o romanu Zorana Žmirića po imenu Visoke trave.
Robert i Goran dva su klinca koja vole košarku i ona ih poveže u nerazdvojno prijateljstvo. Sve do mračnih devedesetih. Tada se razdvajaju. No život često piše čudne priče. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Život ih ponovno povezuje u Newbrigu u Republici Irskoj. Tamo opet dolaze u razna iskušenja i to niti malo laka. Hoće li njihovo prijateljstvo sve izdržati?

[Livija Strozzi · Rating 5 out of 5]

"Rat je štakor na engleskom"

[Maisa Marković · Rating 4 out of 5]

4,5⭐️

[Niv · Rating 5 out of 5]

Knjiga za pročitati, nisam ljubitelj dužih opisa, ali ovdje je baš to kako treba. O izgubljana generacijo, imali sve, pa ostali bez svega. Sve iznova u nekom stranom nepoznatom svijetu. Teška knjiga za preporuku.

[Ivana Drgalić · Rating 5 out of 5]

Kafka je rekao kako knjiga mora biti sjekira koja će razbiti zaleđeno more u nama. Ova knjiga bome ima sjekira koliko hoćeš. :) Udara sa svake stranice kad najmanje očekuješ. Zaista divna knjiga, stvarno me oplemenila, nasmijala, rastužila... Koktel osjećaja i preokreta. Svaka preporuka za ovo remek-djelo.

[Svetlana · Rating 4 out of 5]

Iz neobjašnjivih razloga, jako mi se dopalo što nas je autor ''prošetao'', kroz godine i događaje, nije ih slagao hronološkim redom, nego nas je, takoreći, ''tumbao'' po lenti vremena, vraćao unazad, pa prebacivao napred, pa onda opet malo nazad, pa opet malo napred. Dao je valjda tako neku neizvesnost celoj priči, a to jako prija i tera na razmišljanje, nije samo puko prelaženje stranica i čekanje kraja. Čak i ono što vidim da mu većina zamera (sklonost ka nepotrebnom detaljisanju), meni je prijalo, naročito kada su ti detalji bili usmereni na radnje, pokrete, mimiku likova (osim kada se svi nešto kao grohotom smeju, a malo-malo pa bude takva neka scena, ja sedim i čitam, ovi se smeju, a meni ništa nije smešno). Ipak, imala sam utisak kao da čitam dve odvojene knjige. Prvi deo je jedna, a drugi deo knjige je druga knjiga. S tom razlikom da bih prvi deo čitala ponovo, a drugi verovatno više nikada. Negde je nešto ''zabagovalo'', negde se nešto razvodnilo, možda jer sam u nekom trenutku prestala da mu verujem u to što piše. Samo iz tog razloga ocena 4, a svi oko mene znaju koliko volim da čitam Žmirića i koliko često ga preporučujem kao prvi izbor kada traže nešto novo i sveže (s ponovnom napomenom, da, znam da sam dosadna, da se u Srbiji i dalje teško dolazi do njegovih knjiga).

[Lidija · Rating 5 out of 5]

Knjiga koja ostavlja otvorenim neka pitanja, ali svakako potiče na razmišljanje i razumijevanje... Doživljaji i iskustva iz mladosti oblikuju čitav život ma koliko mi toga bili svjesni ili ne!
Nekada davno, pitala sam se hoće li netko pisati knjige o ovim ludim vremenima... evo jedne vrijedne!

[Labla · Rating 4 out of 5]

4,5

[Nešo Shonery · Rating 4 out of 5]

Volim kako Žmirić piše te sam se radovao i ovom romanu.

Pratimo dvojicu drugova Roberta i Gorana, koji se prvi put sreću u osnovnoj školi na košarkaškom turniru, a dalje zajedno teniraju u Ciboni, dok ne dođe građanski rat u SFRJ, da bi im se sudbine ponovo spojile u Irskoj. Nije loš roman, iako me nije kupio kao njegovi prethodni.

[Mojca Horvat · Rating 4 out of 5]

Jedan dugi roman Žmirića. U Splitu, u sklopu #mfk bilo je predstavljanje romana. Jako lijepo su Zoran i Marina predstavili ga, čitajući ga prisjećala sam se 'a da to su spominjali' i uvelike je doprinjelo čitanju. Temelj romana je prijateljstvo između Roberta i Gorana. Spojila ih je ljubav prema košarci. Pratimo njihovo odrastanje, životni put. I ovdje se ulazi u te 90-te i što je to donjelo njihovom prijateljstvu. Ima Žmirić tu žicu pokazati koliko je rat sjebana stvar i što to čini čovjeku. Ako ste čitali Pacijenta iz sobe 19, ima referenca u Visokim travama. Ako niste ne znam što čekate 😄. Kako je autor živio u Irskoj, tako je ukomponirana i ta divna, obećana zemlja. Taj dio romana je nešto potpuno drugo. Red drame, ljubavi, akcije. Jedan drukčiji svijet u kojem upoznajemo i travellerse. Autor je morao izmisliti jezik. Kako je to dočarao autor to je jezik kao u filmu od Guya Richia Zdrpi i zbriši u kojem glumi Bread Pitt. Najbolji način da se dočara taj jezik. Svaka čast na prilagođavanju hrvatskom jeziku. Kako autor lijepo piše tako suptilno provlači visoke trave kroz roman. U kojoj god situaciji naši likovi bili, što god im se događalo, trava, zelenilo, uvijek je prisutno.