What do you think?
Rate this book
Pesak pjeskare
Novi roman Milenka Bodirogića Pesak pjeskare čekao se s nestrpljenjem, jer se prethodni Po šumama i gorama (2019) završio na mestu odakle bi mogla početi priča o samom pripovedaču i poreklu njegove melanholije, koja veje gustim stranicama ove proze kao sneg iznad Konjuha dok partizanska četa sahranjuje husinskog rudara.
Pesak pjeskare može se čitati i kao priča o izgubljenom prijateljstvu trojice dečaka – Mensura, Bogdana i samog pripovedača – u Gradu soli, uglja i peska. U potrazi za tim nestalim svetom, u čemu je Bodirogić virtuoz, narastaju prostori plodonosne melanholije, čije će meandre pripovedač uplesti u priču o Jugoslaviji između Husinske bune (1920) i dvaju ratnih zločina što će obeležiti kraj Grada kakav je nekada bio, a koji je pokušavao da pronađe vlastiti, drugačiji put, dugo se opirući sirenskom zovu naciona.
Pesak pjeskare Milenka Bodirogića roman je koji nam, kao i često u njemu pominjana slika Ismeta Mujezinovića Autoportet sa spomenicom, govori o svemu onome što je uticalo da veliki jugoslovenski slikar smalaksalo zastane i upozori društvo na stranputice kojima je krenulo. I Bodirogić stoji tako sam i ogoljen pred nama, sa svojom pjeskarom u srcu, bezglasnim, pustim mestom po kojem vetar noću mreška sitne dine.
— Saša Ilić
Pesak pjeskare može se čitati i kao priča o izgubljenom prijateljstvu trojice dečaka – Mensura, Bogdana i samog pripovedača – u Gradu soli, uglja i peska. U potrazi za tim nestalim svetom, u čemu je Bodirogić virtuoz, narastaju prostori plodonosne melanholije, čije će meandre pripovedač uplesti u priču o Jugoslaviji između Husinske bune (1920) i dvaju ratnih zločina što će obeležiti kraj Grada kakav je nekada bio, a koji je pokušavao da pronađe vlastiti, drugačiji put, dugo se opirući sirenskom zovu naciona.
Pesak pjeskare Milenka Bodirogića roman je koji nam, kao i često u njemu pominjana slika Ismeta Mujezinovića Autoportet sa spomenicom, govori o svemu onome što je uticalo da veliki jugoslovenski slikar smalaksalo zastane i upozori društvo na stranputice kojima je krenulo. I Bodirogić stoji tako sam i ogoljen pred nama, sa svojom pjeskarom u srcu, bezglasnim, pustim mestom po kojem vetar noću mreška sitne dine.
— Saša Ilić
179 pages, Paperback
Published October 1, 2024
38 people want to read
About the author
Milenko Bodirogić
7 books22 followersRođen 1964. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, odsek jugoslovenska književnost. Za knjigu Prognana bića dobio je 2011. godine nagradu Politikinog Zabavnika („Najbolje delo namenjeno mladima“). Njegov roman Po šumama i gorama (2019) bio je u najužem izboru za NINovu nagradu. Živi u Novom Sadu.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 7 of 7 reviews
October 1, 2025
Moram da se nadovežem na sopstveni utisak o prethodnom Bodirogićevom romanu – ova knjiga kao i prethodna za mene je tako divna jer je Bodirogić jedan od nekoliko autora, verovatno jedini savremeni, za kojeg mi se dok čitam čini da se baš meni obraća. Bez obzira na to, Pesak pjeskare je napredak u odnosu na roman Po šumama i gorama. Motivski, formalno, stilski, prema mom mišljenju funkcioniše skoro savršeno, a ovaj put i sama priča je dovoljno sadržajna, čak dinamična da drži pažnju, pa i donosi dozu napetosti.
Mnogo bih volela da Milenko Bodirogić nastavi da (ovako) piše. Zato sam preplavljena utiscima naručila prvo izdanje (ono u jednoj boji) romana Po šumama i gorama s Kupinda, jer sam svoj prvi primerak zaboravila u drugom životu.
Mnogo bih volela da Milenko Bodirogić nastavi da (ovako) piše. Zato sam preplavljena utiscima naručila prvo izdanje (ono u jednoj boji) romana Po šumama i gorama s Kupinda, jer sam svoj prvi primerak zaboravila u drugom životu.
January 21, 2025
Bodirogić se ponovo bavi odjecima prošlosti u sadašnjem trenutku, gubitkom, porazom i tragedijom likova koji su odraz gubitka, poraza i tragedije socijalističke modernosti i proleterske solidarnosti. Ovog puta je manje partizana jer se stvar, pripovedačka stvar, paralelni tok sećanja i istorije, pomera dalje, u period Husinske bune.
Radnja prati pripovedača koji se osvrće na svoje detinjstvo i prijateljstvo s Mensurom i Bogdanom, dvojicom dečaka iz Tuzle. Razvedenih roditelja, odrastajući pod neformalnim starateljstvom tetke i teče, označen kao kopile i Fakir, pripovedač evocira odlike jednog specifičnog prostora i ukršta ih sa bernhardovskom navalom pričanja drugih pripovedača o istorijskim prelomima u tom prostoru – od Husinske bune 1920. do ratnih zločina 1990-ih godina. Bodirogić zapravo istražuje kako se kolektivna istorija utiskuje u lične sudbine i kako se pojedinac nosi s nestankom sveta koji je nekada poznavao.
Roman ne pristupa prošlosti s nostalgičnim romantizmom, već s analitičkom i emotivnom preciznošću. Bodirogićev stil je istovremeno lirski i retrospektivan, ali lako prelazi u pripovedačku aktuelnost, a narativna struktura u kojoj likovi preuzimaju pripovedanje dok pripovedač sliša omogućava da se lična iskustva pretaču u širi društveno-istorijski kontekst. Naravno, ko je čitao Po šumama i gorama zna da Bodirogić ne beži od političkog angažmana – naprotiv, roman jasno prepoznaje ideološke procese i ne pokušava da ih umekša ili zamagli. Ali pripovedačka tzv. kritika kleronacionalizma i kontrarevolucije nije prosto ideološki gest, već stilski i pripovedački gestus, u brehtovom smislu, nužna posledica istraživanja istorijske istine, čvrsto povezana sa likovima i njihovim sudbinama.
Ideja da ovakva perspektiva narušava književnu uverljivost ili svodi likove na ideološke figure polazi od pretpostavke da uspela književnost mora biti politički polifona ili da može biti ideološki neutralna, sazdana od samog neutralnog pripovedanja sugestivnih scena i prepričavanja. Ne moramo na Goodreadsu potezati tešku artiljeriju Lukača i Igltona i opšta mesta da je svaka priča ukorenjena u društvenim i ideološkim okvirima iz kojih nastaje, čak i kada to ne priznaje. Bodirogićev roman ne gubi umetničku snagu zbog svog jasnog stava – naprotiv, upravo taj stav daje mu neophodnu težinu.
Likovi u Pesku pjeskare nisu simboličke konstrukcije već živi ljudi, sa svojim slabostima, snovima i strahovima. Pripovedač, kao u slici Ismeta Mujezinovića Autoportret sa spomenicom, koja se pojavljuje kao simbolički centar romana, stoji sam pred čitaocem, sa svojom melanholijom i svojim sećanjima, bez lažne patetike.
Ovo je roman koji ne samo da pripoveda već i deluje, roman koji pokazuje da je prošlost, tačnije, da je prošlost poraza socijalističkog jugoslovenstva i modernosti, ne samo nešto što se dogodilo, već i nešto što se neprestano događa i danas, nešto što, kako bi rekao Fokner u čuvenom citatu, nije čak ni prošlo. Utoliko on stoji apartno od malih i srednjih preduzeća koja bagatelno prodaju SFRJ i, čini mi se, teži nečem neuporedivo skupljem.
Radnja prati pripovedača koji se osvrće na svoje detinjstvo i prijateljstvo s Mensurom i Bogdanom, dvojicom dečaka iz Tuzle. Razvedenih roditelja, odrastajući pod neformalnim starateljstvom tetke i teče, označen kao kopile i Fakir, pripovedač evocira odlike jednog specifičnog prostora i ukršta ih sa bernhardovskom navalom pričanja drugih pripovedača o istorijskim prelomima u tom prostoru – od Husinske bune 1920. do ratnih zločina 1990-ih godina. Bodirogić zapravo istražuje kako se kolektivna istorija utiskuje u lične sudbine i kako se pojedinac nosi s nestankom sveta koji je nekada poznavao.
Roman ne pristupa prošlosti s nostalgičnim romantizmom, već s analitičkom i emotivnom preciznošću. Bodirogićev stil je istovremeno lirski i retrospektivan, ali lako prelazi u pripovedačku aktuelnost, a narativna struktura u kojoj likovi preuzimaju pripovedanje dok pripovedač sliša omogućava da se lična iskustva pretaču u širi društveno-istorijski kontekst. Naravno, ko je čitao Po šumama i gorama zna da Bodirogić ne beži od političkog angažmana – naprotiv, roman jasno prepoznaje ideološke procese i ne pokušava da ih umekša ili zamagli. Ali pripovedačka tzv. kritika kleronacionalizma i kontrarevolucije nije prosto ideološki gest, već stilski i pripovedački gestus, u brehtovom smislu, nužna posledica istraživanja istorijske istine, čvrsto povezana sa likovima i njihovim sudbinama.
Ideja da ovakva perspektiva narušava književnu uverljivost ili svodi likove na ideološke figure polazi od pretpostavke da uspela književnost mora biti politički polifona ili da može biti ideološki neutralna, sazdana od samog neutralnog pripovedanja sugestivnih scena i prepričavanja. Ne moramo na Goodreadsu potezati tešku artiljeriju Lukača i Igltona i opšta mesta da je svaka priča ukorenjena u društvenim i ideološkim okvirima iz kojih nastaje, čak i kada to ne priznaje. Bodirogićev roman ne gubi umetničku snagu zbog svog jasnog stava – naprotiv, upravo taj stav daje mu neophodnu težinu.
Likovi u Pesku pjeskare nisu simboličke konstrukcije već živi ljudi, sa svojim slabostima, snovima i strahovima. Pripovedač, kao u slici Ismeta Mujezinovića Autoportret sa spomenicom, koja se pojavljuje kao simbolički centar romana, stoji sam pred čitaocem, sa svojom melanholijom i svojim sećanjima, bez lažne patetike.
Ovo je roman koji ne samo da pripoveda već i deluje, roman koji pokazuje da je prošlost, tačnije, da je prošlost poraza socijalističkog jugoslovenstva i modernosti, ne samo nešto što se dogodilo, već i nešto što se neprestano događa i danas, nešto što, kako bi rekao Fokner u čuvenom citatu, nije čak ni prošlo. Utoliko on stoji apartno od malih i srednjih preduzeća koja bagatelno prodaju SFRJ i, čini mi se, teži nečem neuporedivo skupljem.
Read
January 12, 2025Link ka prikazu:
https://www.instagram.com/p/DEu_61MIn...
https://www.instagram.com/p/DEu_61MIn...
January 26, 2025
Oslanjajući se na dokumentaristički stil, ozbiljnog i povremeno gotovo sterilnog tona, koji se pravovremeno uzmiče pred uplivima poetičnosti, Milenko Bodirogić napisao je dirljiv, snažan i uspio roman koji funkcioniše i kao priča o odrastanju i kao priča o krajevima i kao priča o sjećanju i kao priča, možda prije svega, o važnosti riječi – onih koje osjećamo kao svoje i bliske te onih koje su nam date ili nametnute.
Ispisujući sudbine trojice junaka i prijatelja iz djetinjstva – naratora, Bogdana i Mensura – koji dijele zajedničke trenutke na čijim će se temeljima formirati tačke račvanja daljih puteva, Bodirogić romanu ne oduzima onu dobro poznatu atmosferu fine nostalgije i utjehe kakvu nose prostori ispunjeni pričama o odrastanju. S druge strane, kao čvorišta romana nametnuće se nimalo naivne tačke u istoriji – Husinska buna iz 1920. godine te ratni sukobi devedesetih i sve ono što je došlo za njima i samo se nadovezalo na „krivo srasle“ i neliječene lomove.
Posebno mjesto u romanu zauzeće „Autoportret sa spomenicom” Ismeta Mujezinovića, nastajao u ne tako mirnom periodu od 1966. do 1970. godine. Autoportret prikazuje lik umjetnika koji stoji na crvenom tepihu, sa paletom u jednoj i kistom u drugoj ruci, pored kutije s ostalim slikarskim priborom, pogleda usmjerenog negdje u visinu i daljinu, u nešto poznato a nedostižno ili pak blisko a neizvjesno. Na gola prsa zakačena je spomenica, a iz mjesta uboda teku dva mlaza krvi, usmjerena ka crvenilu tepiha.
Vrijedi skrenuti pažnju na još jedan motiv, a to je pitanje izvrsnosti ili izabranosti, na koje nailazimo u sceni razgovora trojice prijatelja o Dostojevskom sa episkopom tuzlansko-zvorničkim. Ta scena može poslužiti i kao ključ za čitanje one o dolasku naratorovog teče Mije Divkovića u Bijeljinu i slike koju tamo zatiče, jer opis te scene može djelovati kao gledanje s visine na slatkasti trulež septičkih jama i izvitoperenu i natrulu gužvu bijeljinske pijace. S druge strane, možda je upravo to scena u kojoj narator pokazuje da ni svoje junake ne lišava pošasti izabranosti u odnosu na one koji se postavljaju kao „drugi“, a drugost možda ne postoji u svemu, ali se u svemu i te kako može iščitavati.
Priča naratora Bodirogićevog romana započela je orfelinstvom proizašlim iz odrastanja bez roditelja, a prešla u orfelinstvo koje iščitavamo iz ostajanja bez zemlje na kakvu se naviklo i bez vrijednosti koje su imale snagu oblikovanja i usmjeravanja. Kad se kažnjava i ubija solidarnost, a ne svjedoče li upravo Husinska buna i devedesete o tome, ne postajemo li onda svi orfelini?
Ispisujući sudbine trojice junaka i prijatelja iz djetinjstva – naratora, Bogdana i Mensura – koji dijele zajedničke trenutke na čijim će se temeljima formirati tačke račvanja daljih puteva, Bodirogić romanu ne oduzima onu dobro poznatu atmosferu fine nostalgije i utjehe kakvu nose prostori ispunjeni pričama o odrastanju. S druge strane, kao čvorišta romana nametnuće se nimalo naivne tačke u istoriji – Husinska buna iz 1920. godine te ratni sukobi devedesetih i sve ono što je došlo za njima i samo se nadovezalo na „krivo srasle“ i neliječene lomove.
Posebno mjesto u romanu zauzeće „Autoportret sa spomenicom” Ismeta Mujezinovića, nastajao u ne tako mirnom periodu od 1966. do 1970. godine. Autoportret prikazuje lik umjetnika koji stoji na crvenom tepihu, sa paletom u jednoj i kistom u drugoj ruci, pored kutije s ostalim slikarskim priborom, pogleda usmjerenog negdje u visinu i daljinu, u nešto poznato a nedostižno ili pak blisko a neizvjesno. Na gola prsa zakačena je spomenica, a iz mjesta uboda teku dva mlaza krvi, usmjerena ka crvenilu tepiha.
Vrijedi skrenuti pažnju na još jedan motiv, a to je pitanje izvrsnosti ili izabranosti, na koje nailazimo u sceni razgovora trojice prijatelja o Dostojevskom sa episkopom tuzlansko-zvorničkim. Ta scena može poslužiti i kao ključ za čitanje one o dolasku naratorovog teče Mije Divkovića u Bijeljinu i slike koju tamo zatiče, jer opis te scene može djelovati kao gledanje s visine na slatkasti trulež septičkih jama i izvitoperenu i natrulu gužvu bijeljinske pijace. S druge strane, možda je upravo to scena u kojoj narator pokazuje da ni svoje junake ne lišava pošasti izabranosti u odnosu na one koji se postavljaju kao „drugi“, a drugost možda ne postoji u svemu, ali se u svemu i te kako može iščitavati.
Priča naratora Bodirogićevog romana započela je orfelinstvom proizašlim iz odrastanja bez roditelja, a prešla u orfelinstvo koje iščitavamo iz ostajanja bez zemlje na kakvu se naviklo i bez vrijednosti koje su imale snagu oblikovanja i usmjeravanja. Kad se kažnjava i ubija solidarnost, a ne svjedoče li upravo Husinska buna i devedesete o tome, ne postajemo li onda svi orfelini?
October 28, 2025
Ponekad, cini se, all over the place ali tako lepo poentirano…
December 26, 2024
Težište priče je pripovedačevo dečaštvo u Tuzli 70-ih godina 20. veka i životi nekoliko bliskih osoba (Tuzlana) iz ovog doba, čija se dalja sudbina retrospektivno sagledava iz sadašnjeg trenutka. Kognitivno suspregnuta proza, bez stvarne pripovedne snage, svega u dve-tri slike (npr. Mensurov neposredni doživljaj "tuzlanske kolone" 15.05.1992.) postiže izvesnu sugestivnost i upečatljivost. Iz nje kako čitanje odmiče sve više izbija jedna agitaciono-didaktička energija koja postaje stvarni organizator pripovedanja, sužavajući pogled u svet. Ideološki naboj kritike kleronacionalizma i kontrarevolucije sa stanovišta socijalističkog jugoslovenstva u suštini podređuje samu pripovednu materiju oduzimajući joj uverljivost i pretvarajući ključne ličnosti u figure.
June 2, 2025
Ne pamtim kad sam zadnji put čitao ovako dobar roman
Displaying 1 - 7 of 7 reviews