What do you think?
Rate this book
Nevini
Za književnicu Enu Katarinu Haler javnost je prvi put doznala 2019., kad se u nakladi V.B.Z.-a pojavio njezin prvi prozni naslov Nadohvat. Bio je to ambiciozni povijesni roman, triptih o jednom banijskom mjestu tijekom 2. svjetskog rata i nakon njega, ona vrsta knjige koju inače pišu vremešni bradati pisci i postaju istočnoeuropski klasici. Haler nas je tu uvela u svijet koji je očito opsjeda: svijet zapuštene ruralne granice, krajine u doslovnom, ne u političkom smislu. To je svijet lomnih ljudi koje povijest povija i čupa kao travu, a svakih dvadeset ili pedeset godina počinju iznova, na zgarištu ili u tuđoj useljenoj kući.
Istim se tim svijetom Haler bavi i u novom romanu Nevini. Opet se bavi podivljalim, poratnim ruralnim prostorom, opet se bavi vjetrometinom granice, opet se bavi i poviješću ‒ ali onom novijom, od devedesetih do danas. No ako njezin novi roman i polazi od istog svijeta ‒ donosi nešto novo. Donosi nam priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno. Ledenom suzdržanošću jedne Agote Kristof autorica nas provodi kroz djevojačke fiziološke promjene, kroz ljubakanja i zlostavljanja, silovanja i inceste, da bi roman zaokružila dramatičnim nasilnim činom koji će vas manje podsjetiti na krimić, a više na neki antički mit. Sve se to događa u mikrokozmosu koji se podiže iz pepela napuštenih ili sažganih kuća, u svijetu gdje se o prošlosti ne govori ili se o njoj govori šaptom, a djeca nose krivnju odsutnih, despotskih očeva. Ako vas zanima kako bi zvučala Lila Cerullo na banijskoj razvalini, Nevini je knjiga koja daje odgovor.
Jurica Pavičić
Istim se tim svijetom Haler bavi i u novom romanu Nevini. Opet se bavi podivljalim, poratnim ruralnim prostorom, opet se bavi vjetrometinom granice, opet se bavi i poviješću ‒ ali onom novijom, od devedesetih do danas. No ako njezin novi roman i polazi od istog svijeta ‒ donosi nešto novo. Donosi nam priču o adolescentskom ženskom odrastanju, ispisanu mračno, papreno i skaredno. Ledenom suzdržanošću jedne Agote Kristof autorica nas provodi kroz djevojačke fiziološke promjene, kroz ljubakanja i zlostavljanja, silovanja i inceste, da bi roman zaokružila dramatičnim nasilnim činom koji će vas manje podsjetiti na krimić, a više na neki antički mit. Sve se to događa u mikrokozmosu koji se podiže iz pepela napuštenih ili sažganih kuća, u svijetu gdje se o prošlosti ne govori ili se o njoj govori šaptom, a djeca nose krivnju odsutnih, despotskih očeva. Ako vas zanima kako bi zvučala Lila Cerullo na banijskoj razvalini, Nevini je knjiga koja daje odgovor.
Jurica Pavičić
280 pages, Hardcover
Published October 1, 2024
4 people are currently reading
28 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
March 4, 2025
Nakon i više nego dobro prihvaćenog debitantskog romana „Nadohvat“, drugi se roman mlade nade hrvatske književnosti itekako očekivao. Utoliko je možda razočarao temom kojom se bavi, iako mi se čini da je tema namjerno izabrana kako bi roman bio što provokativniji. Pri čemu je autorica spretno iskoristila i vlastitu poziciju za izbor takve teme (nije teško zamisliti, kakve bi reakcije na ovakav roman bile da ga je napisao muškarac?)
A tema je valjda najmučnija kakvu možemo zamisliti (ok, osim eksplicitnog nasilja, kojeg ovdje, osim jedne scene, ipak nema). Djevojčica (djevojka? godine likova vrlo su neodređene) Iris odrasta s majkom Lenkom i starijim bratom Reljom u neimenovanom porušenom selu, teško stradalom u ratu, negdje u zabačenom dijelu Hrvatske, kamo su dospjeli bježeći iz većeg grada (Zagreba?) zbog, pretpostavljamo, nepodobne etničke pripadnosti (i opet – to je samo naznačeno, i potom dodatno naglašeno biranim leksikom na određenim mjestima). O realnim okolnostima njihova preseljenja u ruralnu sredinu ne doznajemo gotovo ništa, osim da se sve skupa odigralo dok je Iris bila još vrlo mala – toliko mala, da joj se o životu u gradu tek tu i tamo pripovijeda i ona se toga prisjeća kao kroz maglu. Selo u koje su dospjeli i u kojem sad žive je majčino rodno selo, žive kod djeda („đeda“) po majci, koji umire 1999. – to je, uz završetak romana koji se odvija 2011., jedina konkretna godina za koju se možemo uhvatiti, i oko koje se mogu rasporediti ostali događaji, jer pripovijedanje teče nekronološki i događanja je teško posložiti u neki vremenski okvir. Vrlo brzo u romanu se pojavljuju opisi onog što je u najavama i predstavljanjima najviše i istaknuto, a to je prerana seksualizacija glavne junakinje, koja, očito u potrazi za bliskošću (a moguće i zbog djetinjeg straha od smrti i gubitka koji ni s kim nije uspjela dovoljno razjasniti), u seksualne odnose stupa i s vlastitim bratom i njegovim (njihovim) prijateljem iz susjedstva, dječakom Ninom. Ti su momenti oni od kojih vam se prilikom čitanja okreće želudac, ali moram priznati da su bili manje vulgarni od onog što sam očekivala čitajući najave romana.
Od tih hiperseksualiziranih, a u stvari mučnih djevojačkih situacija, u romanu mi je bila zanimljivija (bes)perspektiva života u poratnim godinama u ruralnom i zanemarenom području Hrvatske, na svega par sati vožnje od glavnog grada. Već i ta tema sama po sebi bila bi dovoljno teška, a s dodanim incestuoznim momentima, roman postaje izuzetno neugodan i odbojan za čitanje, i teško mu pomaže i pedantno izbrušen, na mahove gotovo poetski stil pripovijedanja. Autorici treba priznati značajan napredak u stilu, pažnju u vođenju rečenice, birane riječi (regionalizme) koji dodatno potcrtavaju atmosferu, i to je svakako najveća kvaliteta ovog inače teškog i neprivlačnog romana. Čitanje donekle olakšavaju kratka poglavlja, grupirana u cjeline naslovljene prema glavnom motivu koji se kroz njih provlači („Ljeto“, „Prijateljica“, „Gost“, „Orah“, „Zenit“, ...).
Meni osobno, u romanu je nedostajalo motivacije likova. Ok, za brata Relju rano shvaćamo da naginje nasilnom ponašanju (scena davljenja pilića u tom smislu je vrlo upečatljiva), ali ništa više od toga, o Iris doznajemo više iz njezinih postupaka, dok je majka – Lenka – potpuna enigma. U poglavlju „Zenit“ doznajemo ponešto o njezinoj mladosti i vezi s budućim ocem Relje i Iris, i to je možda najzanimljiviji moment u romanu, šteta da nije bolje razrađen jer nedostaje poveznica između mlade, samosvjesne 16-godišnjakinje sa stare fotografije i žene u romanu čija se djeca klate okolo po selu, rade to što rade, a o majci u to vrijeme ne doznajemo ništa.
U cjelini, roman pomalo razočarava. Iako autorica nesumnjivo ima veliki talent i stilističke sposobnosti, kao da je ovakvim izborom teme i načinom pisanja zagrabila u smjeru koji će teško privući čitatelje. Uostalom, i mučne teme mogu biti napisane tako da se knjiga čita s užitkom. Ali ova knjiga nije takva.
A tema je valjda najmučnija kakvu možemo zamisliti (ok, osim eksplicitnog nasilja, kojeg ovdje, osim jedne scene, ipak nema). Djevojčica (djevojka? godine likova vrlo su neodređene) Iris odrasta s majkom Lenkom i starijim bratom Reljom u neimenovanom porušenom selu, teško stradalom u ratu, negdje u zabačenom dijelu Hrvatske, kamo su dospjeli bježeći iz većeg grada (Zagreba?) zbog, pretpostavljamo, nepodobne etničke pripadnosti (i opet – to je samo naznačeno, i potom dodatno naglašeno biranim leksikom na određenim mjestima). O realnim okolnostima njihova preseljenja u ruralnu sredinu ne doznajemo gotovo ništa, osim da se sve skupa odigralo dok je Iris bila još vrlo mala – toliko mala, da joj se o životu u gradu tek tu i tamo pripovijeda i ona se toga prisjeća kao kroz maglu. Selo u koje su dospjeli i u kojem sad žive je majčino rodno selo, žive kod djeda („đeda“) po majci, koji umire 1999. – to je, uz završetak romana koji se odvija 2011., jedina konkretna godina za koju se možemo uhvatiti, i oko koje se mogu rasporediti ostali događaji, jer pripovijedanje teče nekronološki i događanja je teško posložiti u neki vremenski okvir. Vrlo brzo u romanu se pojavljuju opisi onog što je u najavama i predstavljanjima najviše i istaknuto, a to je prerana seksualizacija glavne junakinje, koja, očito u potrazi za bliskošću (a moguće i zbog djetinjeg straha od smrti i gubitka koji ni s kim nije uspjela dovoljno razjasniti), u seksualne odnose stupa i s vlastitim bratom i njegovim (njihovim) prijateljem iz susjedstva, dječakom Ninom. Ti su momenti oni od kojih vam se prilikom čitanja okreće želudac, ali moram priznati da su bili manje vulgarni od onog što sam očekivala čitajući najave romana.
Od tih hiperseksualiziranih, a u stvari mučnih djevojačkih situacija, u romanu mi je bila zanimljivija (bes)perspektiva života u poratnim godinama u ruralnom i zanemarenom području Hrvatske, na svega par sati vožnje od glavnog grada. Već i ta tema sama po sebi bila bi dovoljno teška, a s dodanim incestuoznim momentima, roman postaje izuzetno neugodan i odbojan za čitanje, i teško mu pomaže i pedantno izbrušen, na mahove gotovo poetski stil pripovijedanja. Autorici treba priznati značajan napredak u stilu, pažnju u vođenju rečenice, birane riječi (regionalizme) koji dodatno potcrtavaju atmosferu, i to je svakako najveća kvaliteta ovog inače teškog i neprivlačnog romana. Čitanje donekle olakšavaju kratka poglavlja, grupirana u cjeline naslovljene prema glavnom motivu koji se kroz njih provlači („Ljeto“, „Prijateljica“, „Gost“, „Orah“, „Zenit“, ...).
Meni osobno, u romanu je nedostajalo motivacije likova. Ok, za brata Relju rano shvaćamo da naginje nasilnom ponašanju (scena davljenja pilića u tom smislu je vrlo upečatljiva), ali ništa više od toga, o Iris doznajemo više iz njezinih postupaka, dok je majka – Lenka – potpuna enigma. U poglavlju „Zenit“ doznajemo ponešto o njezinoj mladosti i vezi s budućim ocem Relje i Iris, i to je možda najzanimljiviji moment u romanu, šteta da nije bolje razrađen jer nedostaje poveznica između mlade, samosvjesne 16-godišnjakinje sa stare fotografije i žene u romanu čija se djeca klate okolo po selu, rade to što rade, a o majci u to vrijeme ne doznajemo ništa.
U cjelini, roman pomalo razočarava. Iako autorica nesumnjivo ima veliki talent i stilističke sposobnosti, kao da je ovakvim izborom teme i načinom pisanja zagrabila u smjeru koji će teško privući čitatelje. Uostalom, i mučne teme mogu biti napisane tako da se knjiga čita s užitkom. Ali ova knjiga nije takva.
April 15, 2025
Je li Ena Katarina Haler s 28 godina postala hrvatska Agota Kristof – europski nagrađivana autorica o čijoj sam trilogiji već pisao u Timbru? Nevini su svakako na tom tragu, a njezin, u Hrvatskoj nagrađivani prvijenac, nažalost nisam imao u rukama. No sadašnjost – a vrlo vjerojatno i budućnost – svakako su njezini.
Već sam dovoljno puta naglasio da ću ove godine u čitanju, a time i u Timbru, prednost davati mladim autorima. I ne mogu biti zadovoljniji tom odlukom. Nakon što su me oduševili Psi Dore Šustić, i Halerini Nevini potvrđuju da mladost u hrvatskoj književnosti ne znači nedostatak ozbiljnosti – naprotiv.
Ena Katarina piše bez zadrške, provokativno, i dovodi čitatelja do ruba odustajanja. Uopće ne sumnjam da će mnogi ostaviti knjigu nedovršenom – bilo zbog teme incesta, bilo zbog razbacane strukture u kojoj je sljedeće poglavlje često zapravo prethodno, a i zbog neizbježnog suočavanja s činjenicom da su protagonisti 'njihovi u našim krajevima'. Iako dolaze iz neimenovanog sela i neimenovanih nacionalnosti – kao i blizanci Agote Kristof – lako je parafrazirati naslov čuvene meksičke sapunice u 'I njihovi plaču'.
A upravo to ovom romanu daje posebnu provokativnost i univerzalnost – priča o poratnom odrastanju u nacionalno obilježenoj generaciji ratom razrušenih područja, pripovijedajući o ženskoj djevojčici koja prerano odraste. O djevojčici čiji je otac nesumnjivo bio i ratni zločinac.
Ena Katarina (1996.) je tek godinu dana starija od moje najstarije kćeri, ali njezini opisi devedesetih u razrušenom ruralnom području – od izgleda kućanstava do detalja koje sam i sam zaboravio – natjerali su me da dva-tri puta provjerim godinu rođenja. Terenska istraživanja zbog kojih se iz Zagreba jedno vrijeme i preselila negdje u pogranično ruralno područje očito su bila vrlo pedantna.
Kao i Kristof, nije ulazila u dublje motivacije, već se zadržala na roh-bau sudbini likova, puštajući me da sam odgonetnem odnose, dopišem praznine i rekonstrukcijom stvorim vlastiti smisao. Događaji su razbacani, bez čvrste kronologije, pa sam više puta provjeravao jesam li možda izostavio koji ulomak. A nakon što sam u intervjuima pročitao da je roman nastajao priču po priču, zamislio sam da su joj jednog dana svi listovi pali na pod, a ona ih samo pokupila i složila redom kojim ih je pronašla. Šalim se, naravno.
Baš kao što miješa epizode, tako miješa i stil – eksplicitne opise seksualnih scena spaja s lirskim opisima prostora. Ponekad čak i prijelomom teksta razdvaja dijelove rečenica, kao da su stihovi. Tehnički, knjiga je nelinearna, estetski razbarušena, emotivno nabijena – i baš takva je trebala biti.
Nisam ljubitelj depresivnih romana. Mnoge sam ostavio nakon pedesetak stranica. No Haler, unatoč raštrkanosti i grubosti, pronašla je način da me zadrži do kraja. Je li mogla ovu temu obraditi s manje vulgarnosti, biti fina, odmjerena, 'lijepo odgojena'? Naravno. Ali zašto bi? Zbog onih dvoličnih koje će to zasmetati, a istovremeno se klanjaju erotskim opusima Majdaka, Kvesića, Valenta, Raosa ili izričaju Vedrane Rudan? Zbog maloljetnosti likova? Pogrešnih krvnih zrnaca na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme? Neizrečenih nacionalnosti? Nedostatka eksplicitne osude nasilja? Ili zato što se protagonistica prostituira, a nije ju na to natjerao neki makro? Da je sve ovo ispisao muškarac, prošao bi kao Nabokov s Lolitom, dobio brojne zabrane, a 'ženske organizacije' bi ga stavile na 'crnu listu'.
Svatko može nešto zamjeriti ovoj mladoj autorici – ali ne i to da nije imala hrabrosti. Baš kao Dora Šustić, pokazala je više autorske smjelosti, i u izboru teme i u stilu, nego brojni stariji kolege. Baš kao Agota Kristof, i ona pokazuje da djeca nisu kriva – da se rađaju nevina, a odrastaju oblikovana okolinom, poviješću, prilikama i neprilikama.
Ponovit ću ono što sam već rekao – nema to veze s mladošću, već s hrabrošću i kreativnošću. A njezina je i sadašnjost i budućnost. Budućnost Nevinih, pak, je u godinama koje bi ga s običnih mogle preseliti na knjižnične police kultnih romana. Jer, i 'njihovi' Nevini plaču.
==
Podržite Timbar lajkom na Facebooku https://www.facebook.com/timbarnalibar
Pročitajte i druge osvrte na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
https://www.vbz.hr/book/nevini-tu/
==
Već sam dovoljno puta naglasio da ću ove godine u čitanju, a time i u Timbru, prednost davati mladim autorima. I ne mogu biti zadovoljniji tom odlukom. Nakon što su me oduševili Psi Dore Šustić, i Halerini Nevini potvrđuju da mladost u hrvatskoj književnosti ne znači nedostatak ozbiljnosti – naprotiv.
Ena Katarina piše bez zadrške, provokativno, i dovodi čitatelja do ruba odustajanja. Uopće ne sumnjam da će mnogi ostaviti knjigu nedovršenom – bilo zbog teme incesta, bilo zbog razbacane strukture u kojoj je sljedeće poglavlje često zapravo prethodno, a i zbog neizbježnog suočavanja s činjenicom da su protagonisti 'njihovi u našim krajevima'. Iako dolaze iz neimenovanog sela i neimenovanih nacionalnosti – kao i blizanci Agote Kristof – lako je parafrazirati naslov čuvene meksičke sapunice u 'I njihovi plaču'.
A upravo to ovom romanu daje posebnu provokativnost i univerzalnost – priča o poratnom odrastanju u nacionalno obilježenoj generaciji ratom razrušenih područja, pripovijedajući o ženskoj djevojčici koja prerano odraste. O djevojčici čiji je otac nesumnjivo bio i ratni zločinac.
Ena Katarina (1996.) je tek godinu dana starija od moje najstarije kćeri, ali njezini opisi devedesetih u razrušenom ruralnom području – od izgleda kućanstava do detalja koje sam i sam zaboravio – natjerali su me da dva-tri puta provjerim godinu rođenja. Terenska istraživanja zbog kojih se iz Zagreba jedno vrijeme i preselila negdje u pogranično ruralno područje očito su bila vrlo pedantna.
Kao i Kristof, nije ulazila u dublje motivacije, već se zadržala na roh-bau sudbini likova, puštajući me da sam odgonetnem odnose, dopišem praznine i rekonstrukcijom stvorim vlastiti smisao. Događaji su razbacani, bez čvrste kronologije, pa sam više puta provjeravao jesam li možda izostavio koji ulomak. A nakon što sam u intervjuima pročitao da je roman nastajao priču po priču, zamislio sam da su joj jednog dana svi listovi pali na pod, a ona ih samo pokupila i složila redom kojim ih je pronašla. Šalim se, naravno.
Baš kao što miješa epizode, tako miješa i stil – eksplicitne opise seksualnih scena spaja s lirskim opisima prostora. Ponekad čak i prijelomom teksta razdvaja dijelove rečenica, kao da su stihovi. Tehnički, knjiga je nelinearna, estetski razbarušena, emotivno nabijena – i baš takva je trebala biti.
Nisam ljubitelj depresivnih romana. Mnoge sam ostavio nakon pedesetak stranica. No Haler, unatoč raštrkanosti i grubosti, pronašla je način da me zadrži do kraja. Je li mogla ovu temu obraditi s manje vulgarnosti, biti fina, odmjerena, 'lijepo odgojena'? Naravno. Ali zašto bi? Zbog onih dvoličnih koje će to zasmetati, a istovremeno se klanjaju erotskim opusima Majdaka, Kvesića, Valenta, Raosa ili izričaju Vedrane Rudan? Zbog maloljetnosti likova? Pogrešnih krvnih zrnaca na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme? Neizrečenih nacionalnosti? Nedostatka eksplicitne osude nasilja? Ili zato što se protagonistica prostituira, a nije ju na to natjerao neki makro? Da je sve ovo ispisao muškarac, prošao bi kao Nabokov s Lolitom, dobio brojne zabrane, a 'ženske organizacije' bi ga stavile na 'crnu listu'.
Svatko može nešto zamjeriti ovoj mladoj autorici – ali ne i to da nije imala hrabrosti. Baš kao Dora Šustić, pokazala je više autorske smjelosti, i u izboru teme i u stilu, nego brojni stariji kolege. Baš kao Agota Kristof, i ona pokazuje da djeca nisu kriva – da se rađaju nevina, a odrastaju oblikovana okolinom, poviješću, prilikama i neprilikama.
Ponovit ću ono što sam već rekao – nema to veze s mladošću, već s hrabrošću i kreativnošću. A njezina je i sadašnjost i budućnost. Budućnost Nevinih, pak, je u godinama koje bi ga s običnih mogle preseliti na knjižnične police kultnih romana. Jer, i 'njihovi' Nevini plaču.
==
Podržite Timbar lajkom na Facebooku https://www.facebook.com/timbarnalibar
Pročitajte i druge osvrte na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
https://www.vbz.hr/book/nevini-tu/
==
May 8, 2025
Tematika je dobra,ali stil pisanja mi nekako nije sjeo.
February 4, 2025
Vrlo neprivlačna i odbojna knjiga, i temom i likovima. Sami čemer i jad začinjen, zapravo presoljen, ionako depresivnom radnjom, seksom u svim mogućim oblicima. Na tristo stranica naprosto mi je bilo previše svega, previše, previše... Knjiga, i kad se bavi teškim temama, čitatelju bi trebala predstavljati užitak, no taj efekt je ovdje izostao. Taj dojam ( užitka pri čitanju) nije mi popravila niti činjenica da se autorica služila literarnim jezikom. To je na žalost bila i ostala jedina svjetla točka u ovoj čemernoj knjizi.
Displaying 1 - 5 of 5 reviews