Avtoričina prva prozna knjiga je zbirka prostih spisov. Ideja zanjo izhaja iz obdobja epidemije, ko se je zdelo, da do prej vsakdanjih stvari, ki smo jih jemali za samoumevne, nenadoma nimamo več dostopa, da se je kontekst tako bistveno zamajal, da se je stik z njimi izgubil. Od tu tudi naslov Poskus vsakdanjosti; zbirka skuša skozi popisovanje nekaterih ključnih, elementarnih spremljevalk naših življenj z njimi ponovno vzpostaviti pristen stik, da bi tako ohranili lastno človečnost.
Zbirka odličnih esejev o umetnosti (filmih, glasbi, poeziji, ...), o prostorih in času, o čaju, o potovanjih, o knjigarnah, o tem, kar nas dela ljudi. Kieslowski, Gadjiev (hm, a je res prišel na oder Unionske dvorane z iPadom?), EKV, ... Ob branju se ti odpira svet, celijo se rane, ... V pointilistični naslovnici se bralcu odkrijejo smisel, lepota in upanje.
Ne znam pisati tako kot Anja Zag Golob. Zato ne morem ubesediti, na kakšne raznovrstne načine se me je to izjemno pisanje dotaknilo.
Zaista ima par zanimljivih spisa, tačnije oblika saveta ili izraza u formi izreka koje umeju biti veoma upečatljive i poučne. Manje zvezdica zbog onih preskočenih tok čitanja i njihove nejasnosti.