Drvo – priče o pjesmama

by Đorđe Matić (Editor)

Gibonnijev svijet je kao u Petra Pana. Mračan i dječji, takav da gane one koji se daju ganuti.

— MILJENKO JERGOVIĆ

Glazbeni stihovi i melodije upišu se u ljude kao odgovor u nekom važnom trenutku njihova života. Traju takvi dugo i prenose se. Prenošenje može biti i sasvim stvarno — kad pisac prenese osjećaj iz pjesme u svoju priču, pjesmu ili esej. To postaje onda posebna vrsta razgovora s otpjevanom pjesmom. Ova knjiga zbirka je takvih tekstova. Tekstova koji su nadahnuti pjesmama Zlatana Stipišića Gibonnija.

— ĐORĐE MATIĆ, iz Uvoda

POPIS AUTORA: IVO ANIĆ, STAŠA ARAS, SANJA BAKOVIĆ, MUHAREM BAZDULJ, IVAN BEĆKOVIĆ, MAGDALENA BLAŽEVIĆ, DUBRAVKA BOGUTOVAC, LIDIJA DEDUŠ, CARLOS ROBERTO GÓMEZ BERAS, MARINA GUDELJ, DORTA JAGIĆ, MILJENKO JERGOVIĆ, ANĐELO JURKAS, NEBOJŠA LUJANOVIĆ, JULIJANA MATANOVIĆ, ĐORĐE MATIĆ, TANJA MRAVAK, KRISTIAN NOVAK, PAVAO PAVLIČIĆ, ZORAN PREDIN, DEJAN STOJILJKOVIĆ, LUKA STOJNIĆ, KORANA SVILAR, IVANA ŠOJAT, MARINA VUJČIĆ, KRISTIJAN VUJIČIĆ

336 pages, Hardcover

Published January 1, 2024

About the author

See also Djordje Matić
____

Đorđe Matić, pjesnik, pripovjedač, esejist i kritičar, rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu studirao englesku i talijansku književnost. Objavio je pjesničke zbirke Lingua franca, Haarlem Nocturne (na nizozemskom jeziku) i Drugi zvuk, zatim knjige eseja o glazbi Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih i Tajne veze; zbirke ogleda i eseja Historija i savremenici, Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava, te Visages du silence – Lica tišine (na francuskom). U rujnu 2021. godine objavio je roman Niotkuda s ljubavlju (Naklada Ljevak). Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Poreču.

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Za početak, moram se ograditi i priznati – nisam osobita ljubiteljica Gibonnijeva opusa. Poznate su mi njegove najpopularnije pjesme, uglavnom su mi ok kad ih slušam, ali nisam osobito fascinirana njegovom poetikom, a naročito ne kad se tekst odvoji od glazbe, kao što to čini ova knjiga. Ipak, previše me zaintrigirao sam koncept, a i autori koji su se odazvali ideji, da bih samo tako zaobišla ovu zbirku priča. A priče su, sve odreda, inspirirane Gibonnijevim tekstovima pjesama. Zanimljiva ideja, ali i njezina provedba.

Jer svaki od 25 autora koji su pisali na zadanu temu čini to na sebi svojstven način, prepoznatljivog stila, ali i pristupa. Kao rezultat – nastale priče su vrlo raznolike, i podosta neujednačene kvalitete. Pričama nikako ne ide u prilog to što su pisane po narudžbi, ali usprkos tome, među njima je određen broj onih koje su zaista sjajne, pa već zbog njih vrijedi čitati ovu knjigu.

Jedna od takvih vrhunskih priča, i mogu reći meni najbolja u cijeloj zbirci, je ona Nebojše Lujanovića „Vrime da se pomirim sa svitom“, ispovijed osamljenog muškarca koji je dobio sinova psa na čuvanje. Dirljiva, osebujna, a istovremeno duhovita priča. Druga, koja mi se osobito svidjela, je „Rašpa“ Muharema Bazdulja, epizoda iz života mladog pjesnika u nastajanju, s onim elementom odrastanja koji uvijek izaziva posebne osjećaje u čitatelja. I priča Kristiana Novaka („Pijesak nošen vjetrom“) jedna je od boljih – već i zato što Kristian Novak, čini se, ne može napisati loš tekst, iako se u ovoj priči osjeća da mu nedostaje širina i zamah kakav inače postiže u svojim romanima, a priči nešto fali da bi bila zaokružena.
Među boljim tekstovima, spominjem ovdje i priče Tanje Mravak („Dičica“) i Lidije Deduš („Ljepotom me ukrasi, snagom me postidi“), ali im je mana što temom i njezinim prikazom previše podsjećaju na neka druga djela suvremenih hrvatskih autora (v. romane „Mater dolorosa“ Jurice Pavičića i „Sigurna kuća“ Marine Vujčić).
Nisu svi tekstovi u ovoj knjizi fikcija, neki su i esejističkog tipa. Od takvih, esej Miljenka Jergovića („More pusti vojsku neka spava, to su samo dica daleko od kuće“) osobito je dobro pisan, što mi potvrđuje neke ranije stavove o njegovu stvaralaštvu (esejistički pristup ovdje mi je puno bolje sjeo nego što bi bilo da je napisao priču kao većina ostalih autora). Nije loš ni tekst Marine Vujčić „Jastuk viška“.

Većina priča/tekstova u ovoj knjizi su mi ipak ostavile mlak dojam. Neke od njih sam zaboravila i prije nego što sam došla do kraja knjige. Ali na kraju moram istaknuti bizaran pogovor Pavla Pavličića, o kojem ne znam što da mislim – je li to pisao ozbiljno ili se sprda sa stilom školske analize?

[Valentina · Rating 4 out of 5]

Počet ću od korica, tvrdih s omotom (i onom tako korisnom trakicom), na kojem su stihovi pjesme Drvo s jedne i Jergovićev osvrt s druge strane. I da, već su me pjesmom i tekstom kupili, lukavo i slatko…

Naslov.
Dobar naslov nije lako odabrati. Sigurno je i Đorđe Matić razmišljao… Priče o pjesmama ili bi možda bilo prikladnije Priče u pjesmama? Ali, to iz kojih su priča proizašle pjesme, teško da možemo znati…
Pjesme i priče ovdje se isprepliću, iz jednog stiha, zareza, izlaze novi životi, nove priče…

Iako nisam Gibonnijeva publika, cijenim njegov lik i djelo. Iako ne slušam njegove pjesme, zaplakala sam kad sam prvi put čula Udicu (HR 2, vozila sam se na posao, pored Limskog kanala). Sjećam se točno tog trenutka, svoje reakcije, slika koje me nisu napuštale ni kako je dan odmicao, užurbanosti unatoč. Prepričavala sam je taj dan kolegama na marendi…odnosno, bio je to pokušaj prepričavanja…

Knjiga Drvo književni je pandan concept storeu, naći ćete u njoj nešto unikatno, posebno, osobno i drugačije, ali i poneki manje zanimljiv ili atraktivan komad. Iako su autori(ce) mahom poznati, pomno odabrani, posebnih, već dokazanih vještina pisanja, na trenutke kao da su zakazali. No, to ćemo im oprostiti, jer ipak je riječ o koncept-romanu😉. I kada se sve zbroji, u ovom “libru” je pluseva daleko više nego minusa.

Favoriti su mi Jergović, Novak, Muharem Bazdulj, Lidija Deduš, Stojiljković i Šojatica. Dortinu priču voljela bih čitati nadograđenu, proširenu. Zanimljiva mi je Matićeva priča o Tartiniju kojeg volim pohoditi (jer Piran to zaslužuje) i graditelju “vijulina” iz Istre, stanovitom Pastrovicchiu, javoru iz Jurala…

Pavličića, pak, možda je bolje preskočiti — nešto je tu čudno. Tatjana B.N. ima poptuno pravo😉 (pročitaj komentar ovdje na GR).

I da…ja, da sam drvo, ja bih bila knjiga📚

[Ana · Rating 5 out of 5]

Riječ je o zbirci priča koje su nadahnute stihovima Gibonnija. Gibonnija sam uvijek doživljavala kao tekstopisca, njegove pjesme čitaju se poput zbirke pjesama jednog pjesnika, a ne pjevača. Barem ih ja tako vidim, čujem. Ova knjiga je pun pogodak. Neke priče su vedre i sretne, neke mračne i nesretne. Autori su raznovrsni, spomenut ću samo neke: Julijana Matanović, Miljenko Jergović, Dorta Jagić, Marina Vujčić, Kristian Novak, Kristijan Vujičić, Ivana Šojat, Nebojša Lujanović, Tanja Mravak, Muharem Bazdulj... Svaka je posebna i na neki način povezana s Gibonnijem. Baš sam uživala čitajući ih.
Sinoć je bilo predstavljanje knjige u jednoj od zagrebačkih knjižnica. Okupio se velik broj ljudi, rekla bih sve redom obožavatelji Gibonnija. Bilo ga je gušt slušati, skroman i ponizan uvijek; velik, među najvećima u svojim stihovima. Malo je takvih. Tako i treba.

[Denis Čustović · Rating 3 out of 5]

Uz par izuzetaka, kolekcija priča na nivou srednjoškolske pismene zadaće na temu „Gibonni“.

Razlika u kvaliteti između pisanja jednog Muharema Bazdulja ili Miljenka Jergovića i ostalih manje poznatih imena je poput dana i noći. Uglavnom pretenciozno, amaterski, “na silu” tugaljivo i srceparajuće.

Malo koja od ovih priča je dostojna stajati rame uz rame s pjesmom kojom se bavi.

[Janakaamos · Rating 5 out of 5]

Fantastična zbirka priča nadahnutih Gibonnijevim stihovima. Najbolje priče su mi 'Udica' Ivane Šojat i 'Pijesak nošen vjetrom' Kristiana Novaka.

[ZRNO]

Hmmm, prvo što mi je palo na pamet kad sam stala čitati, bilo je - jadan Gibo, kakvo svetogrđe učiniše pojedini autori od njegove poezije. Teško mi je uopće ocijeniti ovako stilski i u svakom drugom pogledu neujednačene priče. Pojedinim autorima kao da je netko stavio pušku na čelo i rekao- piši. Kao da su morali, ali im to nije išlo, pa je ispalo onako - šiš maš, ni glave ni repa.
Najbolje priče su mi od Marine Vujčić( vrlo emotivna) i ona od Kristijana Novaka. On je tu bio naročito spretan i lukav pisac, pa je od istinitih dijelova Gibova života ispleo izvrsnu priču, koja kao da bi imala potencijal za nešto veće i šire.
I naravno, Ivana Šojat ima nenadmašna razmišljanja o moru i ljudima u svojoj esej priči Udica

[Olja · Rating 4 out of 5]

Jako cenim, ali pre svega volim, Gibonnija. Ova knjiga je divno zamisljena, jos bolje sprovedena, pravo ju je zadovoljstvo drzati u ruci. Ono sto joj ja zameram je nekoliko bas losih prica. Kvalitet je vrlo neujednacen, to je verovatno neizbezno zbog broja autora. S druge strane - ima dobrih prica, a sve ih (sve nas?) zajedno veze ljubav prema Gibonnijevoj umetnosti.

[Anita Čule · Rating 3 out of 5]

Neke priče su mi se svidjele više, neke manje, tako je ocjena zlatna sredina.
Svidio mi se uvod Đorđe Matića: “Iz onoga što čujemo u stihovima pjesama, u izvedbi i, naravno, iz same muzike stvarali smo samo svoje jedinstvene slike zauvijek vezane uz pjesmu. Na taj ih način bolje i pamtili, i proživljavali, ugrađivali ih u naša životna iskustva.”

[Katarina Vuckovic · Rating 4 out of 5]

Zanimljiva zbirka vrlo različitih autora, pa samim tim i priča. Rekla bih da su neke nastale po narudžbi, a neke su se rodile iz inspiracije autora. Ove druge, dakako, imaju više dubine i zanimljivije su. Sve u svemu, riječ je o zanimljivom projektu.

[Danijela · Rating 5 out of 5]

Excellent book!

[Matic Slapšak · Rating 5 out of 5]

Moje misljenje mozete procitati (na slovenskom) na https://maticpise.com/2025/06/08/drvo/