Nakon duge stanke Vlatko Ivandić vraća se s novom knjigom i prvim pravim krimićem u dvadeset sedam godina profesionalnog bavljenja kaznenim pravom.
U siječnju 2009. godine izrečena je prvostupanjska presuda mlađem punoljetniku Urošu Mitroviću za kazneno djelo teškog silovanja Magde Buntić pri čemu mu je sudac ukinuo pritvor i pustio ga da se brani sa slobode. Ovakva odluka izazove zgražanje javnosti, a Magdinog brata Zlatka potakne da s grupom prijatelja uzme pravdu u svoje ruke i osveti zločin. Na prekaljenom inspektoru Mariju Laliću je da u grupi osumnjičenika nanjuši ubojicu.
Vlatko Ivandić rođen je 1970. u Puli, gdje i danas živi i radi kao zamjenik općinskog državnog odvjetnika. Dosad je objavio zbirku pjesničkih odlomaka Priče ptica i ljudi te romane Prije nego bura stane i Atelje pod morem.
Mlađi punoljetnik pretuče i siluje njemu nepoznatu djevojku koja nakon toga ostaje u katatoničnom stanju. Sudac ga pušta da se brani sa slobode, što isprovocira nasilje, pa na kraju i ubojstvo. S obzirom da prošireni sažetak stoji na koricama, ne bih ulazio previše u radnju romana, jer sve bitno je sažeto u tom opisu.
Radnju pratimo iz više kutova, silovatelja Uroša, Majdinog brata Zlatka, njegovih prijatelja, ali i detektiva Lalića, suca presude, čak i nekih njihovih kolega. Polako većina likova dobije i backstory, radi se većinom o nesretnim i tužnim pričama koje mnogo otkrivaju o karakteru likova. S obzirom da autor radi u državnom odvjetništvu, zanimljivo je dobiti detaljniji uvid u pravosudni sustav, čitava priča odmah djeluje autentičnije, dublje, dok je istovremeno uspio izbjeći klopku suhoparnosti i suviše stručnih izraza.
Radnju krećemo pratiti od početka suđenja, ali ona nije linearna, te uz poglede iz različite perspektive dobijemo jedan vrhunski domaći krimić, na tragu skandinavskih romana koji su popularizirani u zadnjem desetljeću.
Roman djeluje autentično, ne upada u neke žanrovske šablone. Do pred sam kraj možemo samo nagađati tko je ubojica, iako je krug osumnjičenih vrlo sužen. Neke činjenice autor namjerno uskraćuje nikad ni ne budu razriješene do kraja, i to ovom romanu daje posebnu draž, dok se pitate može li se ikad uistinu prekinuti krug nasilja i postoji li zaista takvo što kao pravedna kazna?
Edit: Također, većina toponima je izmišljena, ali s obzirom na opis grada i njegove okoline, nekako mi se čini da je autor zamislio Rijeku kao mjesto radnje.