Dragan Markovina (1981, Mostar), hrvatski je istoričar i publicista. Titulu doktora istorije stekao je na Univerzitetu u Zagrebu. Zvanje docenta stekao je na Univerzitetu u Splitu gde je radio do 2014. godine. Živi i radi u Splitu. Jedan je od osnivača i lidera političke stranke Nova ljevica koja u Republici Hrvatskoj postoji od 2016. godine. Autor je većeg broja radova od kojih se posebno izdvajaju monografske studije: Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017).
Markovina ličnom istorijom uverljivo obrazlaže motiv za pisanje knjige o podeljenim gradovima u Jugoslaviji (sa dodatkom Trsta). Tema je nesumnjivo bitna, nesumnjivo aktuelna. Istorija tih gradova i podeljenosti izvanredno zanimljiva a znanje o njoj potrebno publici koju Markovina cilja. Mostar i Kosovska Mitrovica očito su i dalje podeljeni po nacionalnoj liniji, Novi Travnik, Vukovar, Knin i Sarajevo imaju burnu istoriju bratstva, "posrnulog bratstva" i bratoubistva, Beograd i Novi Beograd dva su sveta sa istorijama razlika i urbanističkog previranja, Rijeka, Pula, Trst, pa i Zadar, svedoče o varijetetima podeljenosti Italijana, Hrvata i Srba i različitim modelima kulture sećanja. Markovina neke gradove povezuje i sa Bogdanom Bogdanovićem i na porazu njegovih ideja analizira i uzroke i posledice podeljenosti "Bogdanovih gradova".
Međutim, čini se da Markovina počne da piše bez cilja na vidiku, bez poenta i zaključka, čak i bez hipoteze. Posle svakog poglavlja osećao sam da nešto fali, da sam čitao malo istorije, malo dnevne politike, malo žurnalističke sociologije, a bogme i podužih citata, toliko podužih da bi autorski honorar morao da se skrati za koju šlajfnu, i da je to sve nešto između i nedorečeno. Možda je truizam i kliše, možda moja predrasuda, ali Markovina je najbolji kad se drži istorije, još bolji kada govori iz krajnje subjektivnog, ličnog i autobiografskog ugla, dok je u političkim analizama dosta slabiji. Ipak, ta bi se diskursna mešavina bolje držala da je njena velika i tragična tema promišljena dublje, šire, strože, oštrije i sa nekom poentom koja nudi nove uvide.
Ovako, u pitanju je tanušan presek stanja, kao letimičan pogled sa vidikovca, kao izveštaj sa jednodnevnih izleta u svaki od gradova čija tragična podeljenost ne može da se opiše posle kafe i šetnje, između dva autobusa.
Previše je ovo kao na silu, tromo... Mislim da osoba koja nije posetila ova mesta, ili pak živela u njima više od mesec dana, ne bi trebala tako duboko da piše o njima, jer se na kraju to i tek kako odrazi na delo. Poenta je kako uočiti to? Pa ovako... Ja jesam rodom iz jednog od podeljenih gradova koje dodiruje ova knjiga... Jedan od najgore podeljenih gradova, nažalost i dan danas, i ovo što je pisac pisao o njemu, niđe veze, toliko...