Тони е средовечен бивш рокер од Скопје, кој живее со мајка му и работи во државна институција. Во текот на пандемијата, ненамерно, но по своја вина, предизвикува неколку настани кои засекогаш го менуваат неговиот, а и животот на луѓето околу него. Ставајќи се себеси на прво место, Тони неприкосновено се држи за својата илузорна дефиниција за личната слобода. ’Тони‘ е роман за машкоста, за градот и за традицијата. Брутално комичен, но и длабоко трагичен, се чита во еден здив. Ова е роман што ќе ве удри од земја и ќе ве натера да ги преиспитате општествените, романтичните и семејните односи од нашето секојдневие
Rumena Bužarovska is a fiction writer, literary translator, and social commentator born in 1981 in Skopje, Yugoslavia. Her book My Husband has received critical acclaim in Europe and has been adapted into several stage productions.
Ne pamtim kad mi je pojava neke knjige bila popraćena tolikim iščekivanjima. Već i prije nego sam uopće došla do knjige čula sam oprečne dojmove nekih bliskih osoba, a kad sam konačno preuzela knjigu, knjižničarka mi ju je pružila s riječima: „evo vam onog groznog Tonija“.
Nakon pročitanog, moram reći da me moja omiljena autorica ovaj put razočarala. Lik kojeg je stvorila takva je karikatura od čovjeka da je u realnom životu teško zamisliti osobu koja bi se tako ponašala (iako, istini za volju, treba priznati da mnogi muškarci posjeduju i poneku Tonijevu osobinu – naglasak je na riječi „poneku“). Glavni problem je što roman ne nudi motivaciju ni objašnjenje zašto nastaju likovi poput Tonija. Opisi njegovih roditelja u romanu su nedovoljno uvjerljivi, a naročito me razočarao lik majke koju u romanu upoznajemo kao doduše ostarjelu, ali vrlo lucidnu i oštroumnu ženu. Je li moguće da takva osoba odgoji takvog užasnog parazita bez i trunke empatije? O Tonijevu ocu doznajemo samo sporednim putem, a i ti su opisi na granici karikature. Osim toga, roman ostavlja neodgovorenim pitanje – je li Toni takav samo zbog roditeljskog odgoja? Ili zbog opće društvene klime? Jesu li te žene koje padaju na njega zaista tako lakomislene, da ne kažem glupe? Što vide u njemu? Kako je on uopće ostvario sve te veze?
Temu makedonskog patrijarhalnog društva Bužarovska je, po mojem mišljenju, neusporedivo bolje prikazala u svojim pričama (naročito u zbirci „Moj muž“). Roman je na tom polju zakazao. Da ne govorim kako zapravo ni strukturom ne odgovara romanu – više se to doima kao neki omnibus, niz prizora iz života jednog sebičnog i samoživog stvora. Zaključno – rado bih i dalje čitala Rumenu Bužarovsku onakvu kakvu je znam iz kratkih priča, gdje besprijekorno vlada formom i stilom. Ili da u sljedećem romanu potpuno promijeni temu.
Ne uspevam da proniknem u umetničku vrednost ovog romana koji pati od istih bolesti kao i kratka proza Rumene Bužarovske, s tim što su u ovoj formi mane očiglednije, a humor razvodnjen i banalan, pa mi je teško da razumem kome se autorka obraća ako ne svima koji će se osećati bolje u vezi sa sopstvenim ništavnim postojanjem samo zato što nisu slični glavnom junaku i njegovom okruženju.
Kratka priča je štreberska forma, formulativna, i ako si dovoljno vredan đak, napisaćeš dobru kratku priču pre ili kasnije. Makar jednu. Sjajna kratka priča, poput onih koje je pisala Lusija Berlin, ima dubinu i složenost romana. Zato mislim da autorka sebi nije trebalo da dozvoli da njen roman bude ovako pljosnat i plitak, bez obzira na to što je prvi.
A ako se pitamo da li je Toni previše karikaturalan, pa, možda jeste. Ali to ne znači da nije realističan, jer detalji stvarnosti pretočeni u književnost, paradoksalno, često mogu da deluju kao preuveličavanje. I ta realističnost svakako nije vrednost po sebi, jer moj skoro jedini utisak posle ovog romana je pitanje: čemu?
Tipična Rumena, britka do koske! I uobičajeni moji utisci. Koliko god volim njeno pisanje, toliko ne volim svijet koji stvara i o kojem piše. Ostaje vjerna likovima iz tog i takvog miljea koji malo ko od nas podnosi, a njeni slikoviti opisi su toliko realistični da nas njeni likovi iritiraju do te mjere da povremeno ljutito zatvorimo knjigu i bacimo je daleko od nas. To uznemirujuće je samo dokaz kvaliteta njene percepcije i pisanja, kao i da svako od nas zna previše Tonija. Tako da, ne znam šta bih vam rekla osim čitajte na sopstvenu odgovornost. Meni je taj svijet, najblaže rečeno, ogavan. A ovo mi je više kao neki mlak, tanak, pomalo i otužan i zakazao pokušaj feminističkog manifesta. Moraću odmah uzeti Srđana Valjarevića da se "popravim". 😊
Тони е лик кој секој од нас го знае и пред да го прочита романот на Румена Бужаровска. Средовечен маж, целосно зависен од жените кои го опкружуваат. Бесчуствителен, самобендисан и аздисан, мрзлив и расипан. Сака да пие со другарите, некој друг да му зготви ручек и да му ги испере гомнениците и секогаш некој друг му е виновен за неговите проблеми.
Ова е всушност целата суштина на романот кој иако е пишуван на речиси 300 страници, можел комотно да биде раскажан во многу пократка гротеска. Освен неколку одлични комично-трагични моменти, во "Тони" нема да најдете ништо што веќе нема да може да го предвидите после првите неколку страници. Сите карактери и дејства се движат по еден очекуван и релативно плиток шаблон, преку кој, претпоставувам, авторката се обидела да го прикаже современото традиционално македонско општество и проблемот со токсичната машкост.
Тони е олицетворение на овој концепт, но истовремено и најслабата алка на романот. Лик без никаква комплексност, длабочина или дух. Анти-херој кој е колаж од сите стереотипи на традиционалните македонски мажи, кои вака залепени еден врз друг делуваат вештачки и неубедливо. Воопшто не помагаат ниту другите ликови низ романот, кои играат епизодни и бледи улоги орбитирајќи околу токсичноста на главниот лик.
Романот се чита брзо, и изобилува со дијалози кои како да се пресликани од вообичаеното македонско секојдневие. Не се сомневам дека книгата ќе биде популарна и ќе наиде на своја публика, но убеден сум дека после одредено време ретко кој ќе се сеќава на "Тони".
Najbolje bih opisala ovu knjigu kao: Sve sto ocekujemo od Rumene and so much more. Ta ostrina pojacana na max, svaki osecaj nelegodnost hiruski precizno isecen da se direkt transplantira u mozak citaoca. Toni je sve sto mislimo da generacija zlatnih muskaraca jesu ali opet, iznenadjujuce i gore. Sta se dobije kad neko kroz ceo zivot prolazi sa kompleksom vise vrednosti koji je zasnovan ni na cemu. Ta sirova mrznja prema zenama koje su za njega i manje od komada mesa kombinovana sa predubedjenjima da su kompletno odgovorne za svaku njegovu nedacu. On konstantno halapljivo uzima od njih sto hranu sto mladost sto ljubav koju ne zasluzuje i uvek mu treba vise. Pravi je sin svog oca i otac sina nove generacije patrijahata koje ce nastaviti ponosnu tradiciju mizoginije sa novim pakovanjem.
Не дека ми е омилена писателка од Македонија, ама @rumenabuzarovska со романов растур направи!😎 Нема ниедна страница, ниедна реченица што е вишок или досадна. ✨👑
Од толку добро што пишува, верувајте, стомакот ми се превртуваше од ликот на Тони. 🤢 Каков човек! Тежок хедонист, разгален маж, мамино синче, себичен, нарцис.🙄
Од толку што мисли на себеси, прави неколку работи што сериозно влијаат врз туѓите животи, но нему најтешко му е што му го нарушуваат „мирот“. 😑
Искрено, ме нервираше неговото однесување. 😬Толку добро е раскажано, што ти се чини дека лично сведочиш на настаните. На моменти и ми се повраќаше. 🤢😅 Буквално.
А воедно беше навистина одлично искуство да може да се ѕирне во умот на Тони. Отсекогаш сум се прашувала како размислуваат ваквите мажи. И ете, Румена го овозможи тоа.❤️
Не смеете да ја пропуштите оваа приказна! Јас очекувам од оваа книга да биде театарска претстава или филм! И тоа во најскоро можно време оти ќе биде сериозно предобро за гледање особено поради комичните моменти кадешто се смеев на глас! 😍
Мислам дека сите познаваме некој ваков. На наше тло, за жал ги има многу. 🤷🏾♀️
Послушајте ме, прочитајте ја. Нема да се покаете. ❤️
Румена толку добро го доловува профилот на нарцисистично “маже”, што книгата ја прочитав во една вечер, главно поради бес кон главниот лик. Стварно уживав во возењето, мислам дека во подолга книжевна форма подобро се приметува способноста на авторката за добро скроен “foreboding”. Сѐ на сѐ, за мене супер литературно искуство.
УАУ! Не се сеќавам дали некогаш сум прочитала книга во еден ден! Се чита буквално во еден здив. Колку е точно напишана и како добро е создаден ликот на Тони. Предобар стил на пишување, прва книга од Румена ми е и ептен сум воодушеве��а!
Ponekad je teško razdvojiti to da ste tokom cele knjige bili ljuti i zgađeni sa objektivnom ocenom knjige, ali ako neko uspe da jednostavno i iznova izaziva takvu emociju kao što je gađenje onda ocena mora da prati
Ne u potpunosti uspešan prelaz Bužarovske sa kratkih priča na 'dugometražni' roman. Recimo, prvih 40-50% romana je prošlo a da se jedva išta radnje zbilo. Ruku na srce, u drugoj polovini intenzitet a i kvalitet radnje su jači.
Rumenin "Toni" je karikirino toksičan muškarac, nezadovoljni mrgud koji žene tretira kao objekte, i koristi se neviđeno prostim jezikom, iako iz akademske porodice (roditelji su mu profesori). Zapravo, ceo roman odiše preterano banalnim jezikom, prepunim psovki, koji donekle i 'naduvava' broj strana.
Motivacije i činjenja likova nisu uvek uverljivi ili opravdani. Ono u čemu je Rumena standardno dobra su njen crni humor i opisi nekih (apsurdnih) situacija, poput nevoljenog i proračunatog flerta ili neuspešnog seksualnog čina dvoje sredovečnih ljudi.
Njeno političko-društveno opredeljenje mi je i ranije bilo jasno i ovo jeste neka vrsta (ultra)feminističkog manifesta. A zamislite suprotnu situaciju - ako bi osvedočeni patrijarhalni konzervativac pisao o toksičnim feministkinjama, potpuno karikaturalno i paušalno. Kakva bi reakcija čitalačke javnosti bila?
Книгава ми беше баш интересна. Тони е одлично доловен. Лик кому сѐ му пречи, никој не му е на ниво, кој сѐ знае и е секогаш најинтересен. Он е безгрешен и никому ништо не должи, но затоа сите треба да се саможртвуваат за неговата добросостојба, за на крај, секако, ни со тоа да не е задоволен. Жените околу него служат за да го зацврстат фактот дека Тони не може без нив и дека е тој едно големо, размазено, неспособно лигле, додека нивниот живот, во секој случај, е/би бил подобар без Тони во него.
Колку и да ми беше одвратно да ги читам мислите на лик како Тони, истовремено ми беше траги-комично да сум во главата на ваква нарцисоидна личност. Дури не сакав ни да заврши романот, сакав уште малку да ги следам авантурите на Тони.
Интересна, добро напишана, но едноставно не е за мене. Безпотребно долга затоа што сето тоа што се случува може да се резимира во една реченица. Претпоставувам целта е само да се долови ликот на Тони низ секојдневни ситуации, но мене ми недостасува нешто подлабоко, да извлечам некоја порака.
Ima nešto u ovoj knjizi što ne da da je pustiš. Kao kad uđeš u staru kuću u kojoj nešto nije u redu, ali ne znaš šta. Ništa te konkretno ne vuče, a ipak ostaješ. Toni je roman o banalnosti odnosa, o ljubavi kojoj je prošao rok trajanja i sada se kotrlja nizbrdo sa poluraspadnutim koferima. I ti ideš za njom. Kao da očekuješ da će se neko saplesti. A niko se ne sapliće – svi lagano tonu. Sa stilom. Skoro pa francuski.
Likovi djeluju poznato: kao rodbina koju ne zoveš, ali ih redovno sanjaš. U svakom od njih ima nešto od komšije kog se plašiš, bivše ljubavi koja te i posle 15 godina zove po nadimku.
Sve je to fino složeno – svakodnevica sa nervoznim podtekstom, kao kad književni junak ide na posao a ne zna da li će ga tamo pojesti lav ili će mu uručiti unaprjeđenje. I kod Bužarovske – sve lebdi između groteske i realnog, a najgore ili najbolje je što često ne znaš kad se smiješ a kad si zgađen.
Zašto "slaba" 4, a ne 5? Jer je knjiga kao onaj poznanik koji ti nikad ne kaže "zdravo", ali ti nedostaje kad ne dođe u kafić. Nije ti milo, ali te vuče.
Ima "Toni" taj magnetizam koji se ne da lako objasniti – kao parking mjesto u centru koje je uvijek slobodno, ali se pitaš zašto tu niko ne parkria. Zavoliš roman ne zbog onoga što ti daje, nego zbog onoga što ne uspiješ da mu objasniš. I tako, čitaš ga, nerviraš se, smiješ se u prazno, i na kraju – sve ti bude jasno tek kad legneš da spavaš. I shvatiš da ti se Toni ne sviđa previše. Ali ćeš ga ipak preporučiti.
Knjiga koja više zamara nego inspiriše, jer Toni nije neko kome ćeš želeti da oprostiš ili da ga razumeš – on je ogledalo jednog tipičnog balkanskog modela muškarca koji je emocionalno zakržljao, a kome se i dalje sve toleriše, jer "eto, život ga nije mazio".
Odlična Bužarovska u svom dobro poznatom stilu, oštra, bez dlake na jeziku, kritikuje sve ono što treba. Nikada mi nije bilo jasno zašto čitaoci daju negativne ocjene njenim knjigama jer u njima ne pronalaze tipične dopadljive likove - nije valjda to poenta književnosti? :)
Vernon Trodon iz Skoplja. Otkud znam. Deluje mi da se spisateljica bolje snalazi u kratkim pričama (iako je ovaj roman page-turner, prilicno je lagan i brzo se zaboravlja)
Rumena Bužarovska od mene ima ceo Mlečni put ali ovaj roman na žalost samo 1 zvezdicu ali ostavila sam 5 jer petice su u školi dobijali mnogi na lepe oči pa što da ne dobije od mene i Rumena za sve što nam je podarila do sada. Ko radi taj i greši. Živela Rumena!
Bužarovskoj svaka čast kako je ovo napisala, ali napisala je jednog toliko odvratnog cis strejt muškarca da mi je bilo gadno da čitam. Seidlovski mračno i ubitačno. Zašto, pak, žene učestvuju u svemu tome, e to je naročito zanimljivo pitanje i bilo bi super kada bi Bužarovska rekla koju i o tome.