Epska porodična saga koja prati životni put Jovana Božovića, osebujne ličnosti u kojoj se susreću mitska snaga i ljudske slabosti. Sposoban da čita znakove vremena dok se još ispisuju i prilagodljiv svakoj društvenoj promeni, Jovan svedoči nekim od ključnih događaja našeg vremena. Vodeći čitaoce znalački kroz brojne živopisne likove, autor lične uspomene prožima kolektivnim sećanjima.
Savo Bojović rođen je 1992. godine u Beogradu. Živeo je u Holandiji, Engleskoj i Mađarskoj. Osnovne studije komunikologije završio je na Univerzitetu Erasmus u Roterdamu, a master studije iz teorije filma na Univerzitetu ELTE u Budimpešti. Pet godina se bavio marketingom u multinacionalnim kompanijama. Od 2021. zaposlen je kao docent na katedri za audio-vizuelnu produkciju FEFA fakulteta u Beogradu.
Poeziju na engleskom jeziku objavljivao je u međunarodnim književnim časopisima. Njegov prvi roman Put Lučice pobedio je na konkursu za najbolji debitantski rukopis izdavačke kuće Treći Trg i Beogradskog festivala poezije i knjige. Kako ste čuli za mene njegov je drugi roman.
Odnedavno živi na selu, ali je i dalje nedovoljno daleko od grada.
Neosporno je da Savo Bojović dobro piše. Prva polovina knjige je super - stilski je odličan, radnja je zanimljiva, likovi živopisni, ali se u drugoj "istrošio", te je i kvalitet opao. Ima prostora za napredak, ukoliko bude "usmeren" na pravi način. Takođe, smatram da treba da nađe sopstveni izraz, jer je kroz knjigu osetan uticaj mnogih domaćih/regionalnih autora. U svakom slučaju, ne mogu zanemariti prvu polovinu knjige koja broji više od 200 stranica, a koja mi se dopala. Sigurno ću čitati sledeći roman koji napiše.
Oduševljena sam! Nisam imala velika očekivanja i samim tim je moje oduševljenje veće. Tek po završetku sam videla da je autor unuk Sava Bojovića koga se svi stariji od 15 godina devedesetih sigurno sećaju. Da sam znala taj podatak, čitanje bi mi bilo još zanimljivije. Dobar stil, zanimljivo pisanje koje drži pažnju, fascinantan životni put glavnog junaka.
Svaka knjiga koju ne mogu da čitam nikako drugačije nego tempom od 150 stranica na dan i zbog koje ostajem budna “samo da završim još ovo poglavlje” zaslužuje najvišu ocenu.
Ova knjiga mi je razočaranje. U neku ruku shvatam zašto je našla svoju publiku, ali mislim da ima mnogo toga što treba da se popravi.
Prvo što mi se nije svidelo jeste to što mi je knjiga emotionally flat. U nekom trenutku sam pomislila da je ovo bila namera autora jer je glavni lik prosto sebičnjak, međutim ni ostali likovi u knjizi nisu u meni probudili ništa. Knjiga je prosto napisana tako - ravno.
Mnogi delovi su mi prenatrpani opisom, dok su neki drugi nedorečeni. Deo o davljenju deteta mi je bio bez jakih emocija i nekako uskraćen za više detalja. Isto se odnosi i na detalje o liku iz Zagreba kod kojeg je Laura otišla.
Dijalozi su uglavnom prazni i dosadni. Neke razmene izmedju Jovana i Laure su tako cheezy da su nečitljivi. Ima i nekih izraza koji su u meni izazvali blagu jezu, tipa "cupi". Koliko grozna reč, nadam se da će da se iskoreni iz srpskog uličnog jezika.
Drugi deo knjige je bio predosadan - jedva sam je završila.
Da zaključim, ne bih ovu knjigu nazvala onom koja mi nije legla, već onom koja je imala ozbiljne nedostatke da bi mogla da je nazovem dobrom knjigom. Ima dosta materijala u njoj, ali kad se malo zagrebe, nema dubine.
Neverovatan je osećaj mira i sigurnosti kojim nas ova stara pripovedačka duša vodi kroz roman. Osećao sam se potpuno uljuljkano u priči i kao da me pripovedač čvrsto drži za ruku. Neverovatna je pažnja na detalje, uhvaćen ambijent vremena, a naročito strpljenje pripovedača. Sud se prepušta ostalim likovima, dok otkrivamo sudbinu jednog egocentričnog i harizmatičnog oportuniste. Intrigantan lik koji se kroz život kreće dok ga kolena služe. Čestitke.
Iako su ovde dostupne zvezdice, moja ocena je 9.5 od 10. Dopalo mi se što autor piše o selima u blizini Kuršumlije, Prokuplja, Skoplja. Jako je zanimljiv prelaz koje autor pravi u nekim kritičnim trenucima. Takođe, autor opisuje obično neobičan život. Opisuje snalažljivog čoveka, uspešnog, ali i senilnog. Glavni junak nije junak, on ima puno mana, a mnoge su mi zasmetale, a opet je junak. Delo je drugačije od onih koje sam ranije čitala, ali je probudilo nešto u meni.
U promeni tempa u drugoj polovini knjige ja sam videla uspešan književni postupak, ili se meni tako učinilo. Mislim da se to povišeno primećuje/oseća pri sporijem čitanju, kad se uzmu u obzir paralelne linije istorijskih dogadjaja, da ne kažem stropoštavanja...
Meni se boga mi dopala i te kako! Ne pamtim sličan ovdašnji roman, bar u poslednjih deceniju, dve. Od nekoga mladog, možda i duže.
Svidja mi se što je knjiga o dedi kao centralnoj ličnosti, ali korice i suptilno provlačenje detalja o tome ko je stvarno radio i gradio sve, društvenim okolnostima, nam ipak govore jednu drugu priču u pozadini centralne. Fenomenalna knjiga koja se čita u jednom dahu, komplimenti za pisca!
Najbolja knjiga nekog domaćeg autora koju sam pročitala prethodne godine, a verovatno i godinama unazad. Toliko zanimljiva i bogata, sa autentičnom poetikom izraza. Ne ispušta se iz ruku, a slojevita kao klasici. Bojović vlada naracijom, stilski žonglira, kao da piše već decenijama. Retko, retko sjajan roman.