Pupčana vrpca

by Lucija Tunković

Kozmopolitski, romantični, boemski Pariz glavnoj junakinji romana okidač je da uroni u povijest svoje obitelji, u odrastanje i duboko problematičan odnos s majkom i nedavno preminulim ocem. Sveznajuća pripovjedačica koja se sjeća svega, pa i svoga rođenja, duboko zadire u traumu odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji u malenom, nekada industrijskom gradu na obalama više rijeka. Rastačući i prežvakavajući obiteljske tragedije i sreće, siromaštvo, ratove, alkoholizam, žene koje se pokoravaju muževima, pripovjedačica ne samo da nam izlaže svoje djetinjstvo i mladost, već prije svega stvara pamtljivu protagonisticu. Ona je djevojka koja svoje ja može ostvariti samo i ako se suoči sa svim potisnutim osjećajima, neizrečenim čežnjama, žudnjama i promašajima svojih predaka, sa svim sačuvanim i neizgovorenim prtljagama obiteljskog nasljeđa. Pratimo je kako se mijenja od malene bebe i djevojčice preko tinejdžerice do mlade samosvjesne žene, s njom proživljavamo svađe i ljubavi, sukobe s roditeljima i pijanke s kolegicama i kolegama, seksualne avanture, bolne odlaske, teške riječi i rijetke trenutke intime.

255 pages, Hardcover

First published November 1, 2024

Reviews

[Tatjana Bordukalo Nikšić · Rating 4 out of 5]

Roman sam uočila još na Interliberu, ali pravi interes za nj dalo mi je nekoliko internetskih članaka njegove autorice. Bili su pisani britkim, oštroumnim stilom koji je vukao na daljnje čitanje, i dali su naslutiti da od Lucije Tunković vrijedi pročitati i više od pojedinačnih članaka.

Roman o odrastanju, tipičan primjer danas tako popularne autofikcije, bez imenovanja glavnih likova, mjesta i vremena radnje, a ipak je sve tako jasno opisano da nema dileme – radnja se dešava u Sisku („zgrada na ušću Kupe u Savu“), glavna junakinja rođena je u jeku rata, a i prezime joj počinje na jedno od zadnjih slova abecede (usput budi rečeno, „diskriminacija prema početnom slovu prezimena“ je vrlo zabavan moment). Opisujući svoje djetinjstvo uz premlade i očito nezrele roditelje, pripovjedačica ne skriva ništa, opisuje sve svoje unutarnje strahove, sramove, kočnice i neprilične postupke (guranje kestena u susjedov auspuh samo je jedan od detalja kojeg se više puta prisjeća). Po sadržaju, koncept romana možda i nije naročito originalan, ali ono što definitivno jest originalno je autoričin stil pripovijedanja – oštar kao britva, izuzetno slikovit, prepun bizarnih poredbi koje, osim slikovitosti, daju i dodatno viđenje jednog mjesta i vremena. Npr. ovaj:

“Odrastao je na rubu grada u zgradi koja se protezala uz ušće Kupe u Savu, točno na mjestu na kojem su se utopile Osmanlije predvođene Hasan-pašom Predojevićem. Još od najranije dobi pitala sam se kako je to moguće, s obzirom na to da je Kupa tijekom ljetnih mjeseci (kada se i zbio taj slavni potop) bila plitka kao krojevi traperica početkom 2000-ih, obična rječica koju je gotovo bilo moguće i pregaziti. No tada bih se sjetila svih onih ljudi što su se utopili u lavoru vode i virova kojima su nas u osnovnoj školi plašili čak i više no samim Srđanom Mlađanom…” (str. 41)

Naslov romana s razlogom je takav kakav jest – roman je zaista pisan poput vrpce, gusto nanizanih rečenica i dugačkih poglavlja bez imalo bjelina. Autorica često započinje pripovijedanje o nekom događaju, da bi se u sljedećoj rečenici vratila nekoliko godina unatrag i prešla na pripovijedanje o nečem drugom što je uvjetovalo ono prvo, i tako dalje, poput vrpce koja se odmotava pa ponovo zapliće. Zbog toga je isprva malo teže pratiti što se dešava i o kojim likovima je riječ, ali to se relativno brzo pohvata i onda nam preostaje samo otisnuti se na putovanje 90-tima, u jedno djetinjstvo na razmeđi milenija i smjeni generacija.

Bilo bi pretjerano reći da je Lucija Tunković hrvatska Annie Ernaux generacije milenijalaca, ali njezin pripovjedački postupak mjestimično zaista podsjeća na pisanje francuske nobelovke, upravo na mjestima kad osobna i obiteljska sjećanja nadograđuje na kolektivna. I to su možda najbolji momenti u knjizi, gdje oslikava atmosferu 90-tih:

„Kad gledam Mamu, čini mi se da su možda u pravu. Ona neprestano trubi o tome kako joj je „rat uzeo pet najboljih godina života“, iako znam da pritom ne misli samo na beznađe i na uništene ulice rodnoga grada nego i na činjenicu da se zbog otegotnih okolnosti oružanog sukoba tako rano i udala. Nije jedina koja je zbog puške stala pred oltar. (...) Sve prijateljica se kojiam se prije ulicom šetala ruku pod ruku također su vrlo mlade svoja tijela otvorile majčinstvu. U devedesetima smo se svi rađali kao sumanuti jer ništa ne uzbuđuje više od neizvjesnosti – hoće(mo) li preživjeti? Hoće li se vratiti iz rata? Hoćemo li do kraja života živjeti u stanu s njegovim roditeljima? Život se probije kroz pucnjavu i strah, samo da nas podsjeti na to kako je plač češće na strani života. (...) Nijedna od njih nije otišla na fakultet, ni Josipa, ni Julija, ni Suzana, ali sve su intuitivno razumjele zakone tržišta. Znale su što je to oskudica i kako se spasiti od očaja; dok se životi gase, a kuće čupaju iz temelja, one grade.“

A još više kad govori o vlastitoj generaciji:

„Možda sam u krivu, ali čini mi se da u vrijeme dok sam odrastala droga nije bila toliko dostupna, iako je posve izvjesno i to da sam se družila samo s ljudima koje su, baš poput mene, prerano izložili dječjoj prostituciji na kolodvoru Zoo i pričama o zaraženim iglama na klackalicama, zbog čega smo i od same riječi na D bježali kao mačka od plastične vrećice.“ (str. 173)

„Cijela naša generacija bila je na rubu živčanog sloma. Bili smo između svega, raspolovljeni na prije i poslije digitalnog doba, rođeni samo koji mjesec nakon raspada starog državnog sistema. Ono što je nama bilo daleka prošlost, svima drugima bilo je prekjučer, zbog čega nam je često izmicalo pravo značenje. Osjećaj je usporediv s iskustvom gledanja stranog filma s titlovima – nikada nismo mogli posve razumjeti zašto je nešto toliko smiješno.“ (str. 215)

Uz takav stil, čak i turobno odrastanje uz roditelje koji se konstantno svađaju i tuku, uz poprilično zanemarivanje i, prije svega, uz siromaštvo tipično za to razdoblje, nije tema o kojoj je mučno čitati. Veliki plus za Luciju Tunković je što ni u jednom trenutku ne podliježe samosažaljenju (ovdje mi pada na pamet knjiga Dijane Matković "Zašto ne pišem" koja opisuje slične socijalne polazne obiteljske postavke, ali je preplavljena samosažaljenjem koje na kraju odbija čitatelja). Čak i u trenucima kad opisuje vlastite brige i probleme, pripovjedačica zadržava blago ironičnu distancu koja ponekad prelazi u grotesku, kao npr. u opisu prvog poljupca:

„Nisam se ni snašla, a već me zapuhnula slatkoća zelene Orbit-žvake u njegovu dahu, i odjednom su sve iluzije o romantičnoj ljubavi koje sam dotad gajila uvenule.
Pljuvala sam čitavim putem do doma.
Starice na štakama i očevi s plastičnim vrećicama punim namirnica na putu iz trgovine zurili su u neodgojeno derište koje je usred bijela dana širilo klice po klackalicama u parku i teglama za cvijeće.“ (str. 143)

Jedina slaba točka ovog romana je njegov okvir – Prolog i Epilog koji se dešavaju u Parizu. Cijeli taj put u Pariz nekako se doima nemotivirano (iako ideja dolazi od Mame, osobe koja cijeli život čini nemotivirane stvari), a i katarzičan učinak Pariza pomalo je neuvjerljiv. Ako se izuzme okvir, sve ostalo u romanu je izvrsno i predstavlja pravi vatromet stila, slika i sjećanja.

Čitajmo i mlade hrvatske autore, imaju puno toga za reći.

[Marina · Rating 5 out of 5]

Štivo koje šokira, rastuži, nasmije, raznježi. Pišem i brišem polurečenice koje sastavljam u ovoj recenziji jer imam osjećaj da se blamiram s čime god složim u usporedbi s Lucijinim talentom za prolijevanje duše na papir i predivnu naraciju koju je složila u svojoj prvoj knjizi. Tko god u svom sljedećem štivu traži kombinaciju britkog humora, ogoljene iskrenosti, komplicirane obiteljske sage i glavnog lika od kojeg se ne želite odvajati, Pupčana vrpca je odličan izbor.

[Tomislav Ćurić · Rating 3 out of 5]

Neloše za debitantski roman. Brutalno puno različitih likova, nisam se nekada mogao snaći u kojoj sam priči jer se previše toga isprepliće. Čini mi se da ima potrncijala za nešto bolje u budućnosti.

[Lorena Ouahchia · Rating 4 out of 5]

Zvjezdica manje samo jer mi je na momente strukturu bilo teže pratiti i imala sam osjećaj da sam puno puta već pročitala nešto o događajima koji će "tek kulminirati". Međutim za prvi roman, kapa dolje.

[Megi · Rating 5 out of 5]

M-m-m transgeneracijska trauma. Ima li išta ljepše?
Za prvi roman stvarno remek djelo, zanima me što će Lucija dalje stvarati. Fascinatno mi je kako je uspjela napisati toliko gust i duboko osoban tekst, a da pri tome nijednom nije zapala u patetiku i samosažaljevanje.

Netko je na Goodreadsu napisao da je ova knjiga nešto kao terapijski ideal i mislim da je to super opis. #samouvid

[Lara Jezic · Rating 4 out of 5]

Moram priznati da je čitanje zahtjevalo puno koncentracije. Lako se izgubiti u brojnim pričama i metaforama. Ipak, čitanjem ove knjige bila sam zadivljena emocionalnom distancom kojom je opisana transgeneracijska trauma. Doživjela sam ju kao neki terapijski ideal.

[Janja · Rating 5 out of 5]

Isprva sam mislila da će me živcirati taj intenzivan stil, skoro kao da žena pljuje i riga sve te rečenice van. Ali nije, ful me uzelo. Čak mi se i ponekad čini da istim ritmom pričam sa sobom u glavi. U nekim me djelovima knjige iznenadila količina poistovjećivanja. Sličan geografski prostor, slična adolescencija, odlazak u Zagreb.

Toliko me napunila svojim prekapanjima i čupanjima svakog pa i najsramotnijeg djelića svoje i obiteljske povijesti da uzimam pauzu od proze.
Zbunila su me neka ponavljanja rečenica pred krajem, možda služe neku književnu svrhu al ja sam se samo živcirala detektirajući već pročitane rečenice, to mi je bilo malo bezveze al mi sigurno nije pokvarilo ove zvijezdice.
Jebene su mi bile i neke usporedbe koje bi ubacivala, poznate i obične, a opet jako kreativne. Jednko kao i kurziv koji mi je na skoro svakom mjestu sjeo kao šnita kruha namazana taman količinom namaza.

[Stjepan Sučić · Rating 5 out of 5]

This book is one of the best reads of Croatian literature I've ever had, which says a lot, me being a Croatian.
I will admit to some bias since the book is mostly set in my hometown and I feel the places and emotions it evokes keenly. Book is an art piece, a painting that colors the gray landscape (of growing up in a small town and an dysfunctional family) with an occasional bright moment of hope and beauty. The non-linear and interesting writing style makes the whole read an exciting and compelling experience, it's very hard to put it down.
The author said that the book is not self-fiction but it is hard not to see the moments she lets us glimpse into her mind and heart and that makes the whole book feel like a reunion with a long-lost childhood friend who tries to explain who she is now, and more importantly, why.

[Morana Kovač · Rating 5 out of 5]

Teško je povjerovati u to da se radi o romanu prvijencu. Upravo zrelost u vladanju teškom temom (kompleksan odnos majke i kćeri, a zatim i odnos protagonistice s ostalim članovima obitelji) na humorističan način (vrlo kvalitetan humor, moram dodati!), vješt stil pisanja kojim je autorica izložila sadržajno mnogo na inteligentan i prvenstveno pitak način, ostavili su me bez teksta.
Preletila sam jer radnja vuče na čitanje i saznavanje što se dalje dogodilo kao da je riječ o najuzbudljivijem krimiću. A sužavanje ovog romana na jedan žanr (vjerojatno coming-of-age) bilo bi uvreda za njega.
Svakako mu se vraćam da bih ga pročitala sporije i analizirala majstorstvo u pisanju, kao i kompleksnost likova.

[Samo Broj · Rating 5 out of 5]

Savršeno! Jedna od rijetkih knjiga koja je dobila 5 zvjezdica od mene.
Predivno pripovijedanje, svevremenske teme. Bravo, Lucija!
Svi živimo slične živote...

[Marko Mravunac · Rating 4 out of 5]

A mighty fine debut novel that spoke to me on many levels and also no levels at all. I am interested to see what the author does next.

[nela · Rating 3 out of 5]

„Ona [mama] neprestano trubi o tome kako joj je „rat uzeo pet najboljih godina života“, iako znam da pritom ne misli samo na beznađe i na uništene ulice rodnoga grada nego i na činjenicu da se zbog otegotnih okolnosti oružanog sukoba tako rano i udala. Nije jedina koja je zbog puške stala pred oltar. (...) Sve prijateljica se kojima se prije ulicom šetala ruku pod ruku također su vrlo mlade svoja tijela otvorile majčinstvu. U devedesetima smo se svi rađali kao sumanuti jer ništa ne uzbuđuje više od neizvjesnosti – hoće(mo) li preživjeti? Hoće li se vratiti iz rata? Hoćemo li do kraja života živjeti u stanu s njegovim roditeljima? Život se probije kroz pucnjavu i strah, samo da nas podsjeti na to kako je plač češće na strani života. (...) Nijedna od njih nije otišla na fakultet, ni Josipa, ni Julija, ni Suzana, ali sve su intuitivno razumjele zakone tržišta. Znale su što je to oskudica i kako se spasiti od očaja; dok se životi gase, a kuće čupaju iz temelja, one grade.“

“Djeca se uvijek ljute na majku, a očevi su kao priče o duhovima – svi ih znaju i svi ih se boje, ali malotko ih je zaista i proživio.”