Ovo je priča o progonu, prekinutom djetinjstvu, nedosanjanim snovima, priča o smrti i zločinu, o nepravdi i apsurdu. Istovremeno, autori ovih memoara nam na topao, ponekad i duhovit način, pričaju o prijateljstvu, ljubavi, pobjedi i snazi u svakome od nas čije jačine često nismo ni svjesni. Ovo je priča o traganju za istinom, oprostom i mirom u nama samima koji je moguć jedino kada ga uspostavimo sa drugima, čak i onima koji su željeli da nas nema. JA, HAŠKI SVJEDOK nije priča o mržnji. To je svjedočenje jednog od rijetkih koji su preživjeli strijeljanje u Srebrenici, 1995. godine.
Pretresljivo pričevanje moškega, ki je pri sedemnajstih letih preživel masaker v Srebrenici. Anonimno je pričal pred haaškim sodiščem, kasneje pa se je odločil, da stopi v javnost z imenom in priimkom. Živi v bližini Srebrenice. Neuspešno je tožil Republiko Srbsko na sodišču v Banja Luki - zaradi svojega trpljenja in zaradi umora očeta, a tožba je bila zavrnjena na podlagi absurdne birokratske razlage odgovornosti za zločine.
V knjigi se prepletajo pričevanja Nedžada, njegove sestre Amele in njune matere. Pričevanja so časovno pomešana, nekatera so označena s točnim datumom, nekatera le z letnico, nekatera so brez navedbe datuma. Ta način mi je bil precej moteč; nisem našla razloga, zakaj ne bi pripoved potekala kronološko.
Meni lično jedna od najboljih, najiskrenijih, najemotivnijih srebreničkih ispovijesti. Potrebna je velika hrabrost za napisati ovu knjigu, i bilo koju drugu ovakvu knjigu.