Moram da proverim koliko tačno, ali prošlo je sigurno par godina od kako sam čitala distopije, i moram da priznam da mi je prijalo da se malo odvojim od epskih fantazija i detektivskih priča.
Elem, Zečja igra se sastoji iz dve knjige, prvu nam priča Petar, drugu Veca-Vera, i promena POV dolazi u odličnom trenutku, mada priznajem da mi je na kraju falila neka Petrova završna misao.
Dopada mi se jezik, stil i tone of voice, i, kao što sam i Nikoli rekla, hvala mu od srca na eksplicitnim psovkama, tamo gde im je i mesto.
Jako se lako čita i prati, volim što je plotless priča koja te kao čitaoca baš lepo uvlači u sebe, živiš dan za danom i dišeš sa glavnim likom.
Distopija je strašna onoliko koliko je realna, a Zečja igra je, kao kombinacija stvarnih događaja, govora i pojava, užasavajuće realna, i nadam se da neće poslužiti kao uputstvo za upotrebu.