Mogao je Davor Mandić napisati i drukčiju knjigu, možda priručnik za podvodni ribolov ili vrtlarstvo na Kvarneru. Ili, ako bi baš krenulo po zlu, neko ispovjedno polu/semi/autobiografsko štivo u kojem će ispasti pametniji, načitaniji i ljepši nego što jest, jer takva je danas moda, bože moj. I nitko ne bi imao ništa protiv: momak lijepo piše, ima smisla za literaturu, jedino bi možda pokoja knjižničarka pomislila kako je od tog dečka ipak nešto drugo očekivala. Pa ipak eto, tko zna kako i zašto, sve je to još pomalo tajanstveno, taj Davor Mandić nije napisao knjigu koja je potrebna samo njemu: čitateljica ili čitatelj lako će shvatiti kako u ovim lijepim pričama postoji nešto literarno fino, druželjubivo, antikompromisno i substvarnosno. Sat na ormaru malo drukčije kuca nakon ovih priča: vjetrić je puhnuo u zavjese jer su balkonska vrata otvorena. Mandić zna biti duhovit poput Davora Slamniga u „Čudovištu“ ili profinjeno melankoličan poput Stanislava Habjana u „Nemogućoj varijanti“. Sva sreća da Davor Mandić te knjige nije pročitao jer se možda ne bi usudio napisati svoju. Knjiga je, naposljetku, spremna da vas u dugim popodnevima nahrani blesavim planovima, blistavim promašajima, fantastičnim snovima i drugim jednostaničnim čudima. Uživajte.
Prvi: zato što je Davor mentor radionice kratkog pisanja u CeKaPe-u, a imam običaj istražiti autore s kojima bih eventualno volio surađivati i učiti od njih. Drugo: istraživanje me dovelo do stranice BEK (besplatne elektroničke knjige), s koje sam je skinuo na kindle.
Što se tiče samih priča i proze, u nekima sam poprilično uživao (kao u onoj čija je zadnja rečenica naslov ove zbirke). Doista predivna priča. U drugima sam se malo gubio, pogotovo u onima koje imaju elemente žanrova koje pratim (F, SF i H), pa sam tu malo zahtjevniji čitatelj. Sve u svemu, interesantna zbirka koja, usudio bih se reći, nije najbolji prikaz autorove proze. Mislim da nam Davor skriva svoje bisere i da će ih tek pokazati u skorijoj budućnosti.