A soliloquy of self-examination, upheaval, loss, hope, disillusionment, ambition and failure—Ivana Sajko paints a portrait of an intellectual at a crossroads.
Every Time We Say Goodbye is a novel about departures, about childhood, about the end of love and about the lost idea of escaping to a better place. Each chapter is one long sentence that moves from the past to the present, from the skin of a frightened boy to the suit of an adult man, from one end of Europe to the other, following the fate of a man who travels from a coastal town on the Adriatic to Berlin in order to start again.
The reader joins the narrator on his journey, both on the train and in his mind—from disjointed memories triggered by his departure from home, through attempts to put his relationships and experiences in some kind of order to find meaning in them and perhaps assign blame, to confronting his most painful memories—finally arriving with him at his destination with a sense of clarity and the possibility of a new beginning. Ivana Sajko paints a portrait of an intellectual at a crossroads with stylistic care and precision.
Knjiga toliko jednostavna, a toliko na trenutke teška. Pročitala sam je u dahu, potpuno nesvjesna vremena i prostora u kojem se nalazim. Preporuke.
" Rado bih te čula, rado bih ti i pisala, ali ne uspijevam, jer si postavljam visoku ljestvicu pisma za koje onda nemam ni vremena ni snage. No mislim na tebe, postao si lik u romanu koji pišem, zoveš se naprosto 'prijatelj'."
"Prvo treba otići da bi se shvatilo - svaki je odlazak mala smrt, svaki se grčevito stišće uz ono što ostavlja i svaki zaslužuje svoju fotografiju, svoju legendu, svoj notes."
"Otvoriti prijateljevu poruku na mobitelu: Ono dobro u neprestanim odlascima je to da te to ludo bauljanje u nekom trenutku vrati k svim ljudima koje voliš. Neću mu sasvim vjerovati, ali me ipak možda razvedri."
Urgent, political, and deeply depressing. Long, single-sentence chapters, many of which hit you hard.
We follow an unnamed protagonist on a train from a Croatian seaside town to Berlin. The novel does not move in a linear timeline but unfolds in fragmented pieces of devastating childhood memories and recent tragedies that the protagonist recalls. Ivana Sajko holds nothing back. Highly recommended, but definitely not for everyone.
I arrived here, in seat number thirty- two on the train that will take an entire night to reach Munich, where I will transfer to a train bound for Berlin, where I am travelling with no particular reason except to finally say goodbye, to fill my notebook, to write without premeditation as I might write letters to trusted friends and to find the voice that will be my reflection in the mirror in which I now stand completely alone
Every Time We Say Goodbye (2025) is Mima Simić's translation of Male smrti (2021) by Ivana Sajko.
It is published by V&Q Books - see below - which, them being German based, makes this ineligible for the International Booker, where it would otherwise have been a strong contender.
I have previously read, from the same author/translator/publisher Love Novel (2022) from the original Ljubavni roman (2015) which was shortlisted for the Dublin Literary Award - my review - and my interest was piqued by a comment from Declan O'Driscoll, on an International Booker thread, disappointed in its ineligibility, given he felt it was the outstanding novel of the past year. His Irish Times review as quoted by the publisher concludes:
However grim the subject matter, the writing remains exceptionally good, with long, majestic sentences that curl unpredictably around the subject. This profound novel is superbly translated by Mima Simić, whose Translator's Note is in itself fascinating.'
Every Time We Say Goodbye is narrated by a man on a train journey, in his opening words, from point A to point B, from a small Croatian coastal town to Berlin.
There I leave no trace except for an occasional piece of journalism depicting human misery and hence paid just as miserably, the trigger for his departure being his partner telling him she could no longer love him, that in turn triggered by a legarthic despair into which he sunk after returning from an attempt to report on those marooned at Tovarnik train station on their attempted journey into Europe.
I take my laptop, but when I open a new file to write my report from Tovarnik I don’t even know where to start, the context escapes me, as does a story in which a person crosses hundreds of kilometres of sea, mud and cold to escape hell, only to end up on a shortcut back to it, a story that’s about saving our standards of living, not their lives, a story that’s part of a carefully devised plan that will someday put us to shame, I stop writing, at first for a few days, then for a few years, I am sick but I cannot name my sickness, and yet, like my father, I want to wail but I can’t, I want to roar but I can’t, I can only drink myself into oblivion and hurt myself, hoping she might somehow understand me, an idiotic idea since I can see her unhappy silhouette in the kitchen, inhaling her carcinogenic certainty and openly telling me that she no longer recognises me,
The novel is told in short intense chapters, typically of 5-6 pages, punctuated with commas and the occassional semi-colon but no full stops, each a flood of emotion and images that defies the reader to look away. They take in his disturbed childhood (his father violent to both his mother and to outsiders), the refugee crisis in the Mediterrean and from Syria, his increasingly loveless relationship and his own lethargy, as well as some happier memories of a trip to Germany some years earlier.
The breathless pages narrated on a train journey inevitably bring Enard's Zone to mind. Every Time We Say Goodbye is less formally constructed, less maximalist and less erudite, but, as a result, more personal and intense.
The narrator, as well as his journalism, is his more optimistic days (which he now looks back on as naive) was pro-EU activist and a lecturer, and he returns to particular visual image in the text:
I use references from film and art, I describe photographs and randomly found images, in this case I project a drawing onto the wall, intending to interpret it through a predictable metaphor: ‘On the white surface, we see blotches resembling geographical topoi, they are black, drifting in space, a group of people in red approaches them, we don’t see their whole bodies, just their torsos, as if their legs are cut off or they’re wading through water,’ I pause, allowing enough time for the metaphor to settle; ‘One of them is quite close to a blotch, but will he manage to grab hold of it?’ the blotch resembles a continent or my father’s island, the man in red is reaching for a rock on the shore, but my father lifts his rifle, eagerly anticipating the shot, he’s not a killer, he just likes his figs, he’s just defending the cement factory,
The drawing described is Changes on the Crust by Siniša Ilić, a mural at the Multimedia Cultural Center in Split, which can be seen here.
Impressive and intense.
The publisher
V&Q Books is the English-language imprint of one of Germany’s most exciting independent publishing houses, Voland & Quist. Headed by renowned translator Katy Derbyshire, V&Q Books launched its first titles in autumn 2020, focusing distribution on the UK and Ireland, and publishes up to 5 to 6 books per year. V&Q Books publishes commercial and literary fiction and narrative non-fiction showcasing remarkable writing from Germany. Much of the writing is translated from German, as well as from other languages written within the country, and we will also champion English-language writing produced in Germany.
Graficko oblikovanje korica je u zarezima, osim sto je ideja odlicna, korespondira sa stilom pisanja. Svako poglavlje zivota glavnog lika, ispricano je u jednoj recenici, odvojeno zarezima. Nakon toga je tocka. Novo poglavlje. Unutrasnje borbe i odlasci prelamaju se izmedju tih zareza, pritom se cita s lakocom, ali nema prostora za predah.
Čitati jedno dobro knjizevno djelo, za drugim, zadovoljstvo je bez konkurencije. Sreca je jos i veca sto su to sve redom pametni i iznimno senzibilni ljudi, pisci zenskih, muskih imena, zapravo ne bih naglasavala niti cinila razliku. Svima je zajednicki nazivnik da mogu emociju, trenutak, odnose, patnju, empatiju…pretvoriti u umjetnost. Jer knjizevnost jest umjetnost. Sve vise me tjesi da pisana rijec, koja naoko strmoglavo gubi popularnost - u novom svijetu kratkih video uradaka- ima i dalje svoju publiku. Sajko dodajem na listu “citati i druga djela”. Dodajem na listu onih kojima cestitam na spisateljskom umjecu.
Jako dobro. Zapisano u formatu dnevničkog zapisa, struja misli, scripting, kako god se već hoće to nazvati. Čita se u jednom, dva popodneva. Surovo, bolno, grubo, točno, borba koju svi vodimo u sebi, generacije obiteljskog prokletstva koje se prelijevaju na sadašnjicu, opetovano ponavljanje pogrešaka, empatija spram tuđe boli, neosjetljivost spram boli koju radimo bližnjima... ovaj roman nije pogodak, nije ni promašaj, on je kronika jednog doba u povijesti za koje još ne znamo kako će nas obilježiti.
Uvijek sam imao problem sa pričama gdje se glavni konflikt može riješiti kratkim razgovorom, što je definitivno problem koji pronalazim u ovoj knjizi, ali to ne umanjuje sve druge kvalitete. Struktura savršeno prati bujicu misli koje naviru glavnom liku, popraćeno sa živopisnim detaljima i kvalitetnim analizama. Žrtve nasilja, izgubljeni ljudi i nesretni likovi se izmjenjuju jedni za drugima kroz jako čitljivu i iznenađujuće laganu priču. Na trenutke preheteronormativno za moj ukus.
Sviđa mi se sadržaj, a i naslovnica je fantastična. Životne priče idu u zarezima dok ne dođu do točke, a tada počinje sljedeće poglavlje. Zato se valjda i čita u jednom dahu, imamo dojam da moramo dalje. Majstorski otpričano.
Written as a rushed train of thought, the novel tells a story of a Croatian mother who leaves her two young sons behind and works in Berlin. While she visits her kids couple of times a year, they're busy enjoying their childhood raised by their grandmother. Eventually, the mother returns home for good (with a much older boyfriend) but her sons are already debating leaving home for good. Ultimately, the novel is an urgent study of Yugoslav wars and the destruction they leave behind on the most vulnerable memebers of society.
The protagonist unravels his past—the people who left him—in a long confession with very few breaks, through which his depression, uncertainty about the future, and sharp criticism reach the reader powerfully.
Piccole morti di Ivana Sajko (Voland edizioni) è stata una bellissima scoperta. Cominciato alla cieca, senza sapere nulla, mi ha conquistato fin dalle prime righe. Un flusso di coscienza doloroso e travolgente mi ha trascinato nella storia di un amore finito e nella storia di una nazione, o forse nella storia di tutti noi.
Uno scrittore che non riesce più a scrivere, dolori di coppia e famigliari, traumi, guerre... come si fa a circoscrivere gli argomenti di Piccole morti? Forse non si può ed è per questo che mi è piaciuto così tanto.
Cosa sono le piccole morti? Un insieme di fallimenti e di dispiaceri personali e universali. Solo all'apparenza Piccole morti è la storia di un amore finito. Il protagonista ripercorre la storia con la sua ex fidanzata e il dolore della separazione ma questa è solo la punta dell'iceberg e per scoprire il resto non servirà grattare ma spingersi avanti nel racconto. La meta è Berlino, il punto di partenza un paese nella costa meridionale dell'Europa, a farci compagnia un blocco sul quale annotare fallimenti, impressioni e traumi di una vita. RECENSIONE COMPLETA: https://www.lalettricecontrocorrente....
This really conjured up memories of 'Not a River' but I much preferred this. The rhythmic prose that mirrored the train. The intensity. The sense of the story rushing past you as you observe from your window (the book itself). I recognise that it might be a challenging read for some but it felt well worth the initial effort and I really collapsed into this book.
Jezičnostilski autorica nastavlja razvijati funkciju zareza predloženu u prethodnome romanu naslovljenom "Ljubavni roman". Zarez je kao interpunkcija iskorišten kako bi naznačio tzv. struju svijesti pa rečenice, barem naočigled, djeluju krležijanski, napisane u jednom dahu i namijenjene su i takvome čitanju. Zanimljiv je učinak takvoga postupka na čitatelja tijekom čitanja: ni u jednom trenutku nisam osjećala zamor materijala ili potrebu da stavim točku na mjesto na kojemu stoji zarez, razmišljala sam o tome da sama radim duže ili kraće pauze, općenito osvijestila sam svoj proces čitanja. Žanrovski, kao uostalom i drame Ivane Sajko, teško da je ovaj i roman-prethodnik odrediv romanom. Čini se kao da spisateljica razvija neki svoj vlastiti romaneskni podžanr u kojem je naglasak na razvijanju atmosfere, uvidu u emocionalno i psihološko stanje lika i prodiranje u njegovu intimu. Dok smo se kao čitatelji u "Ljubavnome romanu" neprestano premještali iz ženske u mušku perspektivu i promatrali situaciju raspada jedne ljubavne veze kroz oba glasa, u "Malim smrtima" to činimo iz muške perspektive. U ovom slučaju ljubavni je odnos gotov na početku romana, pratimo muškarca poraženoga nakon prekida u odlasku i retrospektivno povijest njegova odnosa sa ženom, ali i ocem, majkom, bratom. Prethodno opisano podsjetilo me na filmskim triptih The Disappearance of Eleanor Rigby, pričem je svaki od tri dijela dodatno označen ličnim zamjenicama: Him, Her i Them. Dok je kritika pohvalno pisala o glumačkim ostvarajima Jessice Chastain i Jamesa McAvoya, nije bila toliko naklonjena scenariju, odnosno replikama koje su izmjenjivali. U tom smislu, smatram da Sajko maestralno ispisuje rečenice i u muškome i u ženskome glasu. Pritom sam svjesna retoričke pogreške prebrze generalizacije koje takve sintagme izazivaju - naime što to uopće znači pisati muški ili ženski glas? Sajko pokazuje da odrednice muški i ženski pripadaju rodnome (i gramatičkome) identitetu, a iskustvo je individualno. Ako je ispripovijedano na originalan i dobar način koji lako komunicira s čitateljem, moguće ga je shvatiti i suosjećati s likom.
“ogni immagine della realtà potrebbe essere tenuta in serbo come possibile letteratura, non esistono situazioni insignificanti che non meritino di essere annotate, esiste solo la pigrizia di annotarle”
Tante piccole sono le morti vissute dal protagonista di questo romanzo, quelle legate al suo presente e quelle antiche, ancora vive, legate al suo passato. Non gli resta che scrivere di queste morti, e lo fa in treno, affrontantando un viaggio, per andare dal punto A al punto B, "da una piccola località sul litorale a Berlino", portando dentro "la sconfitta galoppante dell’amore che si sarebbe arreso senza lottare, senza alcuna trattativa, nella sofferenza mortale, per la quale ogni nostro momento insieme teneva le dita incrociate in tasca, per la quale abbiamo smesso di provarci".
Un flusso di coscienza, che ruota attorno alla domanda “qual è il resto tangibile dei nostri rapporti, tranne ricordi effimeri e tempo buttato?”, che parte dall'analisi di quell'amore finito per parlare dei rapporti con la madre, con il padre e con il fratello, andando avanti e indietro nel tempo, lasciando dietro di sé "solamente la storia di un uomo che viaggia per l’Europa in crisi un’altra volta, che sale su un treno convinto che non faccia differenza perché in realtà parte quando non c’è un motivo per restare, la storia di un uomo che sprofonda nel suo taccuino e in quella caduta si aggrappa ad appunti disordinati ciascuno dei quali apre un nuovo abisso in cui può cadere ancora".
Il protagonista però non parla solo della sua crisi personale, ma anche quella del suo Paese e dell'Europa in generale, in bilico tra un futuro migliore e un presente e un passato devastati dalle guerre: "mentre noi dibattevamo ancora di un futuro migliore sperando che nessuno morisse inutilmente e che esistesse una morte che tracciasse una linea, che esistesse una morte che interrompesse la serie, una morte santa che toccasse gli animi e rendesse ogni futura divisione mostruosa e inaccettabile, ho sperato a lungo e testardamente".
E ci ritroviamo con il protagonista a porci le sue stesse domande: “quanto possiamo allontanarci dalle nostre zone di comfort quando è in ballo l’interesse comune?, quanto possiamo opporci con forza al cinismo secondo cui non si può fare niente?, perché si può! possiamo sempre fare qualcosa!”. E davanti all'ineluttabile tragedia della guerra, "che in definitiva è la tragedia del viaggio e mappa con precisione il percorso dall’uomo al non-uomo", come si può continuare a sperare: "la guerra è migrazione, tutto il resto è un rapporto tra tecnologia e morte".
Ma in questo lungo peregrinare, alla fine nell'andare dal punto A al punto B e nel tornare indietro, ci si accorgerà con il protagonista che “il bello delle continue partenze è che a un certo punto quel folle vagare ti riporta dalle persone che ami”, e se anche come il protagonista non ci crederemo "fino in fondo, ma forse tutto considerato mi rincuorerà."
Scrive Elisa Copetti alla fine del libro in "Scrittura come perfomance": "La scrittura per Ivana Sajko è strumento da impugnare e brandire per raccontare la vita nel tempo contemporaneo assecondandone la frammentarietà, la complessità, l’inesorabile andare avanti dei destini umani. Una scrittura densa fin dalle prime opere che compongono un mosaico di temi: ci sono le persone con le loro vite, il passato costellato di traumi–relazionali, familiari, nazionali–e un presente da ricostruire meglio che si può; c’è l’Europa, matrigna dei primi anni 2000 che ha abbandonato i Balcani alla guerra senza saper intervenire coesa e decisa, che illude con la speranza dell’Unione e lentamente e inesorabilmente diventa una “fortezza” per i suoi stessi figli; c’è la guerra, che costringe l’umanità a migrare, che muta le relazioni, che livella i destini."
Written in a rushing stream-of-consciousness, Every Time We Say Goodbye follows an unnamed narrator on a train to Berlin as memory overtakes him. The journey becomes less geographical than psychological — a movement through childhood, violence, displacement, and fractured belonging.
Fragments of the past surface and dissolve: a drunken, volatile father; a mother who flees with her children only to leave again for Germany; a grandmother’s home; the slow formation of a writer shaped by instability. Later come scenes of collective desperation — overcrowded trains, witnessing a woman and her baby suffocating, violence — moments that feel less narrated than endured.
The novel is deliberately non-linear, often disorienting. There are passages that slip through the fingers, meanings that never fully settle. But once I surrendered to its rhythm rather than trying to control it, the book carried me completely. Sajko writes like thought itself — associative, repetitive, circling its wounds.
What emerges is a bleak meditation on migration, war, domestic trauma, and the lifelong search for orientation in a world that keeps forcing motion upon us.
As translator Mima Simić writes, it is a novel about “eternal movement — the search for oneself in motion, always in relation to an Other.” About departures that promise reconnection but instead reveal how fractured we already are.
It is undeniably depressing, emotionally heavy, and formally demanding — and definitely not for everyone. But for readers willing to inhabit its instability, the novel becomes quietly consuming.
A haunting work about displacement, memory, and the impossibility of ever fully arriving.
Treba stići od točke A do točke B. Prostorno i vremenski. Prostorno je uvijek lakše, najčešće je direktno i bez digresija. Vremenski je malo kompleksnije, popust labirinta.
Nekako mi se čini da je putovanje vlakom idealno polazište za putovanje, bilo ono stvarno od točke A do točke B, bilo kroz vrijeme. Ima nešto romantično u vlakovima. Ima nešto romantično u ovom romanu - nostalgično prisjećanje i žaljenje za nekim drugim vremenima. Nekad malo više žaljenje za nekim drugim postupcima ("a upravo je u rascijepu između njezina vjerojatnog znanja i mojih neizgovorenih misli započela naša smrt,:..").
Čitajući knjigu, čujem kotačiće kako se valjaju preko tračnica, poput ispisanih riječi, odvojenih zarezima, nema stajanja, samo plitko disanje i tek poneki uzdah. Uzdah kojim se presiječe sjećanje, stavi točka na poglavlje (života). U vlakovima svatko lako postane stranac, u potrazi za sobom, i tako je lako prebirati po vlastitim sjećanjima, prisjetiti se svih malenih smrti. Što preostaje drugo osim prisjećanja pa tako i protagonist romana kreće u vlastitu potragu za izgubljenim vremenom, propuštenim prilikama i svojim početnim koordinatama kako bi možda dokučio uzroke svojih 'kratkih spojeva između namjera i reakcija'.
Čitav je roman zapravo presjek svih odlazaka dok je u tijeku još jedan, u potrazi za boljim životom, novim početkom i novim poglavljem, pomalo poput Ivice Kičmanovića, neshvaćenog u svojoj malenoj sredini. Odlazeći (a možda pomalo i bježeći na Zapad), protagonist doslovno, ali i preneseno, piše novo poglavlje u novom romanu pokušavajući dokučiti praznine, sve uspone i padove. Kako inače naprijed?
Odlična, brutalna knjiga koja bez milosti ogoljuje jednog muškarca, ženu i njihov odnos. Kompleksnost djetinjstva, prošlosti i svega što nas čini ljudima. Omiljeni dio: "....prvo treba otići da bi se shvatilo - svaki je odlazak mala smrt, svaki se grčevito stišče uz ono što ostavlja i svaki zaslužuje svoju fotografiju, svoju legendu, svoj notes, jao odlazim s jednim koferom i ruksakom u kojemu su laptop, dva sendviča i jabuke, kao i svi prije mene, odlazim jer moram, jer sam postao tuđ i sebi i drugima, ali se nadam da me s druge strane pruge čeka grad u kojemu ću barem nešto od sebe prepoznati, možda to bude na parkiralištu ispred ruševine Anhalter Bahnhofa, možda na nekoj stanici S-Bahna, možda na raskršću gdje Potsdamerstrasse prečazi u Hauptstrasse, a gdje me je držala za ruku i pričala da je malo dalje, na broju 155 stanovao Bowie, tu je napisao svoje najbolje pjesme i spasio se od ovisnosti, "a što ćeš ti napisati?" pitala me je, "misliš, od čega ću se ja spasiti!", smijali smo se..."
„…hoću biti solidaran, hoću vlastitim gušenjem olakšati njihovo gušenje, pičkica, rekao bi moj otac.”
„…jer me te smrti ne bi mogle dotaknuti, kao što bi me dotaknula naša smrt, naš neuspjeh, naš poraz, ona bi to mogla pretpostaviti, mada joj tako nešto nikad nisam rekao, a upravo je u rascijepu između njezina vjerojatnog znanja i mojih neizgovorenih misli započela naša smrt…”
„…prvo treba otići da bi se shvatilo - svaki je odlazak mala smrt, svaki se grčevito stišće uz ono što ostavlja i svaki zaslužuje svoju fotografiju, svoju legendu, svoj notes…odlazim jer moram, jer sam postao tuđ i sebi i drugima…”
"..prvo treba otići da bi se shvatilo - svaki je odlazak mala smrt, svaki se grčevito stišće uz ono što ostavlja i svaki zaslužuje svoju fotografiju, svoju legendu, svoj notes, ja odlazim s jednim koferom i ruksakom u kojemu su laptop i dva sendviča i jabuke, kao i svi prije mene, jer moram, jer sam postao tuđ i sebi i drugima, ali se nadam da me s druge strane pruge čeka grad u kojemu ću bar nešto sebe prepoznati.." 💔
Čita se baš kako je i napisano - u dahu. Tečnost Ivaninih misli, sjajno pretočenih u roman, uvlače nas u tekst koji progovara o djetinjstvu, ljubavi, pokušajima života, traganju za smislom i samim sobom.
Kratek roman, kjer protagonist med vožnjo z vlakom v Berlin razmišlja o svojem življenju. O pravkar propadlem razmerju, o odraščanju z materjo in bratom, o odsotnem očetu, o vojni ... Razmišlja o odhodih, ki so nekakšne male smrti. Posamezna poglavja so pisana v enem samem stavku, vendar se kljub temu lepo bere. Gre pač za tok misli protagonista.