Zamislite Englesku kao voz koji kasni i ove putnike u svom vagonu: Milvolovog huligana iz prve ekipe, čiju lobanju uz svu blagonaklonost morate opisati kao jezivu; pankera koji se zaneo bušeći odeću zihernadlama, pa je počeo da buši i sebe; taksistu koji je nekada nastupao na festivalu Glas mladih u Vojniću, a docnije tragao za najopasnijim čovekom Njukasla kako bi ga pretukao i postao alfa mužjak tog grada; gospođu iz Hala koja gazi sedmu deceniju i veća je nevolja nego prethodna trojica zajedno.
Običan čovek bi napustio i vagon i voz ne čekajući sledeću stanicu. Igor Todorović Zgro je saputnike postrojio u izložbu, i to ne u šou nakaza, već u ozbiljnu antropološku postavku. Niti ih ismeva, niti ih slavi, ne opravdava ih i ne osuđuje, već ih, poput vrsnog kustosa, predstavlja. Sa takvom Engleskom stranca ne može upoznati ni putopisac, ni istraživač, ni žitelj.
Иако је тек фебруар ово ће вероватно бити моја књига године. Ретко наставак буде бољи од првог дела, али Згро је и то успео. Скоро 400 страница чистог уживања, поготово за навијаче Партизана, а највише за оне међу нама које интересује панк музика. Но, ништа од овога није предуслов за уживање у књизи.
Savršen put kroz punk i navijačku scenu na Ostrvu (a pomalo i kod nas). Nastavlja tamo gde je završila "Moja Engleska", Zgro budi nostalgiju za fudbalom sa početka veka, mukama Grobara u Evropi i domaćem prvenstvu, uz genijalan muzički background.